Kad su u ljeto 2020. godine svjetski intelektualci, pisci, akademici i znanstvenici u američkom časopisu Harper’s potpisali apel pod naslovom Pismo o pravdi i otvorenoj debati, učinilo se, makar nakratko, da bi autoritet potpisnika mogao zaustaviti lavinu isključivanja i javnog linča, da će praksa ušutkivanja neistomišljenika popustiti, te da će se kultura otkazivanja, kako se uvriježilo reći, povući pred pozivom na razboritost i pluralizam.

Među potpisnicima su bili Noam Chomsky, Woody Allen, Margaret Atwood, Garry Kasparov, J.K. Rowling i Salman Rushdie. No zatišje nije potrajalo. Već 2022., s ruskom invazijom na Ukrajinu, na udaru „digitalnog staljinizma“ našli su se ruski umjetnici. Uslijedio je Hamasov masakr u Izraelu, potom izraelska ofenziva na Gazu – i svaka je od tih faza donijela novu rundu javnog razračunavanja. Redom su se na meti našli Palestinci, pa Izraelci. Javno sramoćenje i simboličke likvidacije postali su, čini se, dijelom novog moralnog poretka Zapada, kojemu ni kraj ni mjera nisu na vidiku.

Tihi povratak Rusa

Dok traju javna sramoćenja palestinskih i izraelskih umjetnika, ruski se umjetnici, tri godine nakon početka bojkota, polako vraćaju na međunarodnu scenu, izazivajući zabrinutost Kijeva i Bruxellesa, gdje se vjeruje da Kremlj kulturu koristi kao sredstvo meke moći kojim nastoji ublažiti međunarodnu izolaciju.

Među "povratnicima" je i dirigent Valerij Gergijev, poznat po bliskosti s Vladimirom Putinom, koji najavljuje europsku turneju. Ukrajinski redatelj Eugene Lavrenjuk povukao se iz produkcije Handelove opere Rinaldo u Jeruzalemu nakon što je, unatoč prethodnim zahtjevima, na plakatu ugledao imena ruskih pjevača.

Jedna od najkontroverznijih povratnica svakako je sopranistica Anna Netrebko, koja se 2014. fotografirala s vođom proruskih separatista u istočnoj Ukrajini i godinama bila percipirana kao saveznica režima. Iako danas tvrdi da se ne bavi politikom i da ne podržava rat, 2023. je uvrštena na ukrajinsku listu sankcioniranih osoba. Unatoč tome, nastupila je u veljači ove godine na Floridi, a u rujnu će ponovno pjevati u londonskoj Royal Opera House.

Pohod na Thoma Yorkea

Na udaru nisu više samo oni koji javno zagovaraju stavove i vrijednosti određenih politika – s kojima se možete, ali i ne morate složiti – nego i oni koji, navodno, šute. Tako je Thom Yorke, kultni glazbenik i frontmen Radioheada, 2024. u Australiji otjeran s pozornice nakon što ga je publika prozvala zbog "šutnje" o zločinima u Gazi.

Yorke je kasnije izjavio kako ne samo da nije šutio, nego i da "sviranje u nekoj zemlji ne znači i podršku njezinoj vladi", što je dodatno razbjesnilo propalestinske aktiviste. Oni mu još od 2017. zamjeraju nastup u Tel Avivu, a njegovom gitaristu Jonnyju Greenwoodu i glazbenu suradnju s izraelskim glazbenikom Duduom Tassom. Proljetna turneja njihova zajedničkog benda otkazana je u Velikoj Britaniji, premda članove ansambla čine glazbenici raznih nacionalnosti i vjera, uključujući i arapske.

Kovač: Umjetnost nije izolirana od društva

Takav oblik kulturnog bojkota, koji se selektivno provodi od veljače 2022., ne može se, smatra Leonida Kovač, povjesničarka i teoretičarka umjetnosti s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, svesti na pitanje umjetnosti u uskom smislu. U izjavi za tportal, Kovač ističe kako "pojam kulture obuhvaća mnogo više od same umjetničke produkcije – uključuje i niz društvenih praksi, među kojima je i javni diskurs".

"Kultura je razina na kojoj društvo proizvodi značenja, a ta značenja su, nedvojbeno, u složenom odnosu s pozicijama moći", kaže Kovač. Kulturni bojkot koji promatramo pretpostavlja identifikaciju pojedinaca prema etničkoj pripadnosti, pri čemu se etnicitet izjednačuje s državnim politikama, pa čak i sa zločinima pojedinih nacionalnih država, pojašnjava.

"Takva mi je redukcija neprihvatljiva. Pitanje odgovornosti umjetnika i umjetnica daleko je kompleksnije. Ono što nazivamo umjetnošću tek je jedna od brojnih, međusobno isprepletenih praksi koje u interakciji s drugima stvaraju značenja za svijet u kojem živimo. Umjetničku produkciju, ili ako hoćemo izvedbu, nije moguće promatrati izvan konteksta u kojem se događa, jer upravo taj kontekst generira njezino značenje i način na koji će biti primljena.“

Tko je neprijatelj, a tko prijatelj?

Prema njenim riječima, selektivni kulturni bojkot kakav se posljednjih godina provodi jedan je od mehanizama kroz koje se u javnom diskursu konstruira i prokazuje figura "neprijatelja", ne pridonoseći nimalo nužnoj percepciji, a još manje otporu svakom obliku nasilja. "Uvjerena sam da se nasilje ne može zaustaviti nasilnim odgovorom, već naprotiv, tada ono eksponencijalno raste", upozorava Kovač.

Diskurs kulturnog bojkota nameće binarni izbor između "prijatelja" i "neprijatelja", bez mogućnosti da se sagledaju i imenuju stvarni uzroci globalne dominantne globalne nekropolitičke paradigme koja trenutno nesmetano djeluje na globalnoj razini. "A ti su uzroci, u aktualnom razdoblju resursifikacije, kad se čak i ljudski životi svode na puku sirovinu, prije svega financijsko-profitne prirode“, kazala je Kovač za tportal.

Jurak: Trebalo je o tome kad se 'došlo po Ruse'

Filozof Karlo Jurak smatra kako nema opravdanja za otkazivanje nastupa palestinskim ili izraelskim umjetnicima, osim u slučajevima kada su izravno povezani s ratnim zločinima ili razaranjima, ili ako postoji sumnja u to. „No, mislim da je ta tema danas i pomalo zakašnjela. I da uopće nije primarno izraelsko-palestinsko pitanje – prethodno je šutke praktički došlo do otkazivanja 'svega ruskog' nakon invazije na Ukrajinu“, kaže Jurak.

U tom je slučaju, dodaje, politički stav bio jasan, pa je i reakcija kolektivnog Zapada bila ujednačena. No kod Izraela i Palestine postoji jača podvojenost, pa se i pitanje kulturnog bojkota iznova vraća, ali ne više kao gesta solidarnosti, nego kao polje ideološke borbe – zato danas o tome raspravljamo. "Ali prava rasprava je trebala početi kad se ‘došlo po Ruse’“, rekao je Jurak.

Šojat: Liberalizam se izjednačio s jednoumljem

Hrvatska književnica Ivana Šojat u izjavi za tportal ističe da je suštinska odlika današnjega svijeta upravo paradoksalna kombinacija: kompleksnost kontradikcija u spoju sa sveprisutnom težnjom ka simplifikaciji. Pritom se, kaže, čovjeka kao individuu svodi na jednu, po mišljenju određene skupine, ključnu odliku, na temelju koje ga se potom diskvalificira.

"Istodobno, čovjeka se egzistencijalistički promatra kao 'projekt u nastajanju – postajanju'. Zašto ovo spominjem? Zato što je umjetnost individualna 'rabota' koja proizvodi sadržaj često – najčešće – ničim vezan uz svjetonazorske prohtjeve publike, još manje uz strogo definirane grupacije poput onih nacionalnih", govori Šojat. Dodaje kako otkazujuće nahođenje nije nova pojava – i prije su se spaljivale knjige i ljudi, no i dalje je (osobito u 'liberalnim' okvirima) pogubno za civilizacijski kontekst čovječanstva.

"Stav o jednom fenomenu ili rođenje unutar jednog nacionalnog korpusa nije i ne smije biti razlogom za 'utišavanje'. Paradoksalno, u svojoj se 'otkazivačkom' praksom liberalizam zapravo izjednačava s totalitarizmom i jednoumljem", zaključila je.

Slučaj Adanije Shibli i granice slobode u Njemačkoj

Jedan od najeksponiranijih primjera pritiska na umjetnike dogodio se nedavno u Njemačkoj, gdje je književna udruga LitProm na neodređeno vrijeme odgodila dodjelu prestižne nagrade palestinskoj spisateljici Adaniji Shibli za roman Sporedni detalj. Dodjela se trebala održati u sklopu Frankfurtskog sajma knjiga, no program je povučen nakon političkih i medijskih pritisaka.

Njemački su mediji roman proglasili kontroverznim, a kritičar Tageszeitunga Carsten Otte napisao je kako knjiga implicira da su "svi Izraelci anonimni silovatelji i ubojice, dok su Palestinci prikazani isključivo kao žrtve okupatora s prstom na obaraču". Time je Shibli, uz političku osjetljivost konteksta u kojem piše, dodatno postala simbol većeg problema – granica koje se, u ime slobode, sve češće postavljaju upravo onima koji najviše nastoje govoriti o njezinu uskraćivanju.

Otkazan jer je okupatora prikazao s empatijom

S druge strane, otkazivani su i oni autori koji su Izraelce – ili izraelski aparat – pokušali prikazati s empatijom. Promocije knjige Jedan dan u životu Abeda Salame američkog novinara Nathana Thralla, planirane u Londonu, New Yorku, Los Angelesu i Washingtonu, otkazane su zbog političke "neprikladnosti". Riječ je o potresnoj priči palestinskog oca koji, nakon prometne nesreće, pokušava doznati što se dogodilo njegovu sinu, suočen s institucionalnim preprekama koje proizlaze iz izraelskog režima kontrole kretanja.

Na pitanje novinara zašto u knjizi prikazuje Izraelce s empatijom, i "ne humanizira li time okupatore", Thrall je bez zadrške odgovorio: "Upravo to je ambicija moje knjige: prikazati stvarne ljude."

'Palestinska zastava izaziva nelagodu'

Niz zabrana zahvatio je i kulturne institucije u Sjedinjenim Državama. Jedna židovska organizacija u New Yorku otkazala je predavanje Vieta Thanha Nguyena, dobitnika Pulitzerove nagrade za roman Simpatizer, zbog njegove javne potpore zahtjevu za prekidom izraelskog bombardiranja Gaze.

Istodobno, u istome gradu odgođen je festival palestinskog filma, a El Museo del Barrio odbio je izložiti rad koji uključuje palestinsku zastavu uz obrazloženje da bi taj vizualni element mogao izazvati "nelagodu" među posjetiteljima.

Čak je i ugledna documenta, jedna od najvažnijih svjetskih izložbi suvremene umjetnosti, javno osudila indonezijski kustoski kolektiv ruangrupa, koji je kurirao prethodno izdanje manifestacije, jer su dvojica njegovih članova na Instagramu označila sa "sviđa mi se" snimku prosvjeda za Palestinu.