Zavičaj koji se pamti više kao mit nego kao stvarno mjesto teško je nasljeđe, prenošeno kroz tuđe uspomene, nikad zacijeljene rane, sav onaj rasuti teret naizgled dalekih i nerazmrsivih sudbina predaka. Kad srpskom filmskom redatelju Nikoli Ležaiću to nasljeđe dođe pred vrata, ono ne dolazi kao velika povijesna freska, nego kao mala, gotovo banalna obaveza: prenijeti posmrtne ostatke bake u obiteljsku grobnicu, vratiti nešto što je jednom odneseno.

Taj put, pretvoren u okosnicu njegova filma Kako je ovde tako zeleno?, Nikolu Ležaića, filmskog alter ega i imenjaka ovog nagrađivanog filmaša, vodi od beogradske svakodnevice, u kojoj se mladi redatelj i budući otac vrti između snimanja reklama i vlastitih dilema, do dalmatinskog zaleđa; kamenitog, ponekad divljeg prostora, koji ga dočekuje s pričama o precima, čudnim običajima i sasvim jednostavnom i posve ljudskom spoznajom da pripadanje ne mora stati u jasne granice nacije ili rodoslovlja.

Film je svjetsku premijeru imao 7. srpnja na 59. festivalu u Karlovym Varyma, a upravo je na 72. Pula Film Festivalu osvojio Zlatnu Arenu za najbolju Hrvatsku manjinsku koprodukciju i za kameru Aleksandru Pavloviću, a glumac Filip Đurić dobio je Zlatnu Arenu za najbolju mušku ulogu u hrvatskoj manjinskoj koprodukciji.

Je on i nije on

Duboko osoban film, Kako je ovde tako zeleno? neka je vrsta transkripta Ležaićevih osobnih sjećanja, svojevrsni intimni dokument. Ta sjećanja, međutim, ne ostaju zatvorena u privatnom albumu – ona su sastavni dio hrvatskog povijesnog imaginarija, budući da je Ležaić potomak dalmatinskih Srba, a njegova otadžbina Krajina, i utoliko je njegov film dokument uglavnom zanemarivane ostavštine Domovinskog rata koja se tiče svih onih prognanih, izbjeglih i rasutih čije se sudbine u filmskim sinopsisima i novinskim natuknicama najčešće svode na rat, izbjeglištvo i povratak koji se uglavnom nije dogodio.

Glavni junak je on sam, ali to opet nije on (glumi ga Filip Đurić). To mu je, govori Ležaić u razgovoru koji vodimo povodom njegova gostovanja u Puli, omogućilo da ostane dovoljno blizu vlastitoj priči, a istodobno mu je dalo nužnu distancu od nje: film je ostao njegov, ali mu je dao prostor da ga režira hladne glave, "kao neko ko je i unutra i spolja".

"Takva mi je postavka omogućila da budem potpuno iskren, ne prema činjenicama, nego prema emocijama. Okolnosti su me natjerale da se ne skrivam iza fikcije, a ipak, nisam želio ni snimati dnevnik. Glumci su donijeli potrebnu distancu, ali su emocije ostale moje", pojašnjava. Takva otvorenost, vjeruje, publiku tjera na introspekciju i otvara prostor za prepoznavanje. "Najljepša stvar koju sam doživio na ovih nekoliko projekcija je to što mi ljudi priđu, krenu govoriti o filmu i vrlo brzo prijeđu na intimne priče o vlastitim obiteljskim odnosima. A ja puno više volim slušati o tuđim životima nego o svojem filmu", kaže redatelj.

Povratak nakon 15 godina

Ovaj je film ujedno i Ležaićev povratak na veliko platno nakon punih 15 godina i njegove debitantske polu-autobiografske priče Tilva Roš, filma s kojim se 2010. gotovo niotkuda pojavio na mapi srpske i regionalne kinematografije, kao da je netko neočekivano otvorio prozor i pustio svjež zrak u prostor u kojem se sve do tada gušilo u sličnim pričama.

Njegova nepretenciozno hrabra, dokumentaristički ispričana priča o skupini skejtera iz Bora tada je osvojila više od dvadeset nagrada, igrala u Locarnu, bila nominirana za Nagradu europske filmske akademije, tzv. europskog Oscara, a klinci naturščici iz Bora preko noći su postali festivalske zvijezde i nakon šetnje svjetskim festivalskim pozornicama odnijeli Srce Sarajeva za najbolji film i najboljeg glumca naturščiku Marku Todoroviću na 16. Sarajevskom filmskom festivalu.

Sve što se dogodilo nakon toga, međutim, nije nalikovalo na ubrzani nastavak karijere kakav se obično očekuje od debitanta s tolikim uspjehom. Umjesto toga, Ležaić je gotovo desetljeće i pol čekao novi dugometražni film, testirajući, kako sam kaže, vlastito strpljenje. Dok su godine prolazile, radio je kao producent, snimao reklame i glazbene spotove. Jedan ambiciozni projekt propao je zbog nemogućnosti da se zatvori financijska konstrukcija.

S prošlošću treba razgovarati

Priznaje i sam da nije tip autora koji može voditi više stvari odjednom, ali i da je odbijao raditi nešto za što nema stvarnu unutarnju potrebu – odabrao je snimati samo onda kad zaista osjeti da ima što reći. U Kako je ovde tako zeleno? to strpljenje pretvara se u tihu, ali snažnu misao koja se provlači kroz cijeli film: prošlost nikad zapravo ne nestaje. Ali suočiti se s njom, bez fikcije kao štita, nije jednostavno.

Smrt oca, uz samoizolaciju i nemogućnost da mu prisustvuje na sprovodu, natjerala ga je da otvori mapu sjećanja. Tada, ležeći bolestan od korone, zapisao je svaku sitnicu s putovanja na kojem je s ocem prenio bakine posmrtne ostatke natrag u dalmatinsko selo. Bilo je to, kako kaže, svojevrsno samoiscjeljivanje koje se pretvorilo u prvu verziju scenarija. Ironično, sve ono što nije volio – film "po istinitom događaju", film o redatelju – postalo je neizbježno.

No, Kako je ovde tako zeleno? nikako nije samo osobna bilješka, već film u kojemu se neizravno zrcali povijest cijele regije, prostor Krajine, raseljeni zavičaji i sva ona egzistencijalistička, uporna pitanja o tome što, u konačnici, ostaje od nas. Pritom, Ležaić prošlosti pristupa s mudrošću nekoga tko traume predaka ne kanalizira kroz osobno iskustvo već preuzima kao štafetu: on se ne bavi onom prošlošću koja je iza nas – njega zanima prošlost koja je oko nas. On se s prošlošću ne bori, nego s njom razgovara.

Nijema ali ljubav

"Shvatio sam to dok sam pisao. Prošlost se počela otvarati ne kao arhiva, nego kao živi entitet koji se stalno vraća, kroz navike, rečenice, postupke i životne stavove. Nema smisla potiskivati je, treba joj dati glas, postaviti pitanja, slušati odgovore, čak i kad bole. Tada može postati izvor snage, umjesto tereta", govori redatelj.

Obitelj se, pak, pokazuje kao prostor u kojem se talože neizgovorene napetosti, ali i kao posljednje utočište kad sve drugo zakaže. Je li obitelj na Balkanu još uvijek zadnja linija otpora ili, možda, poligon za naše najdublje podjele? "Oboje", odgovara. "Obitelj ovdje često preuzima funkcije koje bi zapravo trebao obavljati sustav. Zato u njoj ima i snage, i konflikta. U ovom filmu obitelj je prostor neizgovorenog, ali i jedina konstanta. Ljudi u njoj možda ne znaju kako da se izraze, ali to ne znači da ne vole. Samo vole bez velikih riječi."

Živjeti za sada

U toj nečujnoj dinamici, njegov film postaje i dokument jednog trenutka srpske zajednice u Dalmaciji – zajednice koja se, kaže, mijenja iz godine u godinu, od izgnanika i povratnika do novih generacija kojima selo više nije mjesto povratka, nego ljetno utočište. Ipak, rane ne nestaju tako lako. "Ta zajednica je ogledalo mnogo šire priče", objašnjava. "Nije više samo pitanje etniciteta, nego pripadanja, nostalgije, raskoraka između starog i novog identiteta."

"To što neko mjesto postaje ljetno utočište ne znači da je trauma nestala. Ali koliko god ta prošlost živjela s nama, ono što zaista postoji je samo ovaj trenutak i ljudi oko nas sada. Moramo naučiti živjeti za sada, a ne za jučer ili sutra, što je vječna tendencija ljudi na našem podneblju. Konstantna zagledanost u prošlost ili fiktivnu utopijsku budućnost odgovara samo onima koji žele kontrolu nad sadašnjošću."

Zajednički jezik još uvijek 'govori'

I kad govori o radu s ekipom, Ležaić se vraća toj ideji da film ne može biti samo posao, nego prostor za prepoznavanje. Zajednički rad s glumcima i suradnicima iz svih krajeva bivše Jugoslavije za njega je, kaže, uvijek bio više od profesionalnog aranžmana.

"Ljude s kojima radim biram ne samo zbog talenta, već i zbog vrijednosnog sustava. To su ljudi koji razumiju svijet o kojem govorim, čak i kad dolaze iz drugih republika, gradova, jezika. Možda upravo zato što dolazimo iz iste bivše zemlje, ono što nas prije svega povezuje nije govorni, već emocionalni jezik, prepoznavanje u humoru, u tišini, u načinu na koji se pije kava ili šuti u autu."

U vremenu kada se granice diljem svijeta mentalno, kulturno i politički zaoštravaju, vjeruje da upravo takva filmska okupljanja postaju mali, diskretan čin otpora. "Ne zato što imaju ambiciju biti politična, nego zato što podsjećaju da povezanost još postoji, da nije sve prekinuto. I to je, možda, jedan od najvažnijih slojeva ovog filma – da pokazuje, iako tiho i nenametljivo, kako zajednički jezik još uvijek govori, ako ga hoćemo čuti."

Neposluh je esencija slobode

Zelenilo u naslovu zvuči gotovo idilično, ali u filmu je ambivalentno: ono je i priroda i sjećanje i krhka nada u nešto što preživljava unatoč svemu. Istu sliku Ležaić prepoznaje u društvu oko sebe, u svemu što, kako kaže, "raste usprkos svemu", čak i tamo gdje trenutno dominira crnilo. "To je nada koju osjetiš u solidarnosti, u empatiji na ulici, u umjetnosti koja se ne predaje. Iako živimo u crnilu, to zelenilo, koliko god bilo krhko, ne da se. I valjda zato i film nosi to pitanje u naslovu – jer uvijek se iznova pitamo kako opstajemo kao ljudi usprkos svemu."

To metaforičko zelenilo, kao način opstanka, gotovo kao provokacija, nadovezuje se na nešto o čemu Ležaić često govori kao o društvenoj vrijednosti: o neposluhu kao rijetkoj, ali nužnoj formi otpora. "Neposluh je esencija svakog slobodnog društva. Za mene on nikada nije značio destrukciju, već odbijanje da se prihvati laž kao norma. To je način postojanja u društvu koje često pokušava ljude pretvoriti u pasivne promatrače vlastite stvarnosti. Biti neposlušan ne mora značiti vikati, rušiti, dramiti; ponekad je to tiho odbijanje da sudjeluješ u simulaciji. Odbiti da se prilagodiš narativima koji ti se nameću, da se praviš da ne vidiš ono što jasno vidiš."

Nema tu romantike, to je zajedništvo

Njegov je film, posve neplanirano, nastao upravo u trenutku kada Srbija svjedoči novom valu neposluha: blokade fakulteta, građanski prosvjedi, solidarnost koja se iznova uči. Kao profesor na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, i sam je uključen u studentske prosvjede koji su pokrenuli val šire građanske solidarnosti.

"Danas, u Srbiji, neposluh je često pitanje dostojanstva. Jer svaka istina dočekuje se s podsmijehom ili represijom, a svaki pokušaj da se misli drugačije predstavlja se kao napad na poredak", govori. "Ali upravo zato vjerujem da neposluh – u umjetnosti, u obrazovanju, u kulturi – ima ogromnu vrijednost. On ne mijenja sustav preko noći, ali mijenja ljude iznutra. Mislim da smo navikli razmišljati o otporu kroz prizmu herojstva, ali u ovim okolnostima herojski je i ostati vjeran sebi."

Smatra da je nije riječ o tek trenutačnoj erupciji, jer ta ‘trenutačna erupcija nezadovoljstva’ traje već osam mjeseci. "Tako da mi ne djeluje samo trenutačno i volio bih da sam u pravu." Ono što ga je u toj pobuni najviše dirnulo jest jednostavan prizor zajedništva. "Taj način na koji su ljudi brinuli jedni o drugima. Ne kao gesta romantike, nego kao praksa. Zajedništvo nije parola, to je kad stojiš pored nekog koga ne poznaješ i znaš da niste sami."

Svima je jasno da je car gol

To više nisu isti ljudi, to je narod koji je ponovno osvijestio značenje riječi solidarnost i empatija. "I to se ne zaboravlja tako lako. Nešto je puklo, i teško da će se moći zalijepiti starim ljepilima", govori. I, ljudi se i dalje okupljaju, pišu, snimaju, protestiraju. "I ta činjenica, da neposluh još uvijek nije ugašen – da preživljava, usprkos svemu, za mene je već znak nade."

Kad ga se pita postoji li uopće prostor za umjetnost i film u zemlji u kojoj je Aleksandar Vučić stvorio oko sebe gotovo nepropustan informacijski zid, samo odmahne rukom. "Pitanje je čemu taj zid služi, jer je situacija na terenu takva da je sve svima jasno. To je stakleni zid kroz koji se vrlo dobro vidi. Car je gol, pa samim tim doživljavam pokušaje rušenja tog informacijskog zida kao bespotrebno trošenje energije – njime su istinu sakrili od sebe samih, a ne od naroda. Ako im je ugodno u tom simulakrumu, neka tamo i ostanu."

Snaći ćemo se i bez Europe

Na radikalizaciju nacionalizma, koji se reciklira pod raznim maskama diljem Europe i svijeta, gleda jednako realistično: "To je podsjetnik da povijest nije linearna. Da progres nije zajamčen. I da pamćenje nije kolektivna osobina, nego stalni rad. Ne smijemo biti šokirani – moramo biti spremni. I moramo znati da se antifašizam ne podrazumijeva, nego da ga svaki put iznova treba potvrditi, i umjetnošću i životom."

Njegov film, iako vrlo 'balkanski', ima europski senzibilitet. Pitam ga što mu Europa znači danas, u zemlji koja je na papiru još uvijek kandidat za članstvo; je li EU i dalje neka nada ili tek mit za političku upotrebu? "Na papiru – nada. U retorici – mit. U svakodnevici – sve manje relevantna tema. Ljudi ovdje žele normalan život, a ne geopolitičke narative. Ako Europa može ponuditi stvarnu solidarnost, dobrodošla je. Ako ne, ljudi će se snaći bez nje. U posljednje vrijeme imam više nade za Srbiju nego za Europu."

Kad već ne mogu most, onda nešto što ima smisao

Kako je ovde tako zeleno?, u tom kontekstu, funkcionira i kao mala vježba nade, ne zato što nudi jednostavne odgovore, nego zato što pokazuje koliko se i najosobnija priča ne može odvojiti od pitanja kamo idemo kao društva. Dok Europa sve češće zvuči kao isprazna fraza, Ležaićev svijet ostaje prizemljen u svakodnevnim ljudima, u onome što preživi kada politika zakaže: obična bliskost, povjerenje, spremnost da se pogleda u ono što nas još drži zajedno.

U svijetu u kojem je lako odustati ili pristati na kompromise, sebi je ipak ostavio pravo na skretanja. "Počeo sam s velikim ambicijama, a završio u realnosti", govori Ležaić. No, ionako je shvatio da su mu i najdraži "ti koju su uvijek radili po svom". "Htio sam biti David Lean, a život me tjera da budem Žilnik", kaže u filmu njegov junak. Što bi mu, jednom kad svi njegovi filmovi postanu prošlost, bilo najvažnije da "ostane zeleno"?

"Osjećaj da je moguće napraviti nešto nježno u surovom vremenu. Da ne moraš vikati da bi te čuli. Ako nešto ostane, volio bih da to bude vjera u bliskost, u film koji ne nudi odgovore, nego nenametljivo pita. Ako već ne mogu graditi mostove na rijeci Kwai, mogu barem napraviti nešto osobno, iskreno, i da to ima svoj smisao."