'DUNDO MAROJE' U GAVELLI

Preduga predstava odigrana s pola snage

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 16.09.2011 12:41
  • Objavljeno 16.09.2011 u 09:48
Premijera predstave Dundo Maroje 08

Premijera predstave Dundo Maroje 08

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Davor Višnjić

Postoji li mjera hrvatskoga glumišta i uspjeha u njemu, to su tekstovi Krleže i Držića. Na njima padaju ili prolaze i glumci i redatelji, na njima se čeliči i ansambl i uprava. Na njima se, nažalost, odgajaju gledatelji

Dramsko kazalište Gavella tako je, iako je nekim čudom preskočilo inače naglašavanu petstotu obljetnicu rođenja Marina Držića, moralo odraditi svoj dug, i izbor je pao na sigurnu kartu njegovog najpoznatijeg i najautentičnijeg komada - 'Dunda Maroja'.

Davor Višnjić

Davor Višnjić

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Davor Višnjić

Režija je povjerena Marcu Sciaccalugi, Talijanu koji je do Zagreba došao preko Splitskog ljeta, na kojem je 2008. postavio Racineovu 'Fedru', a koji je otvorio i prošlu Gavellinu sezonu benignim Molièreovim 'Tartuffeom'. I izbor redatelja igra je na sigurno, kao što je to bio i izbor redatelja za još uvijek aktualnu 'Gospodu Glembajeve' u zagrebačkom HNK-u. Lakše je, naime, kad inozemni gost padne na tim najvažnijim ispitima nego kad se domaće veličine moraju crvenjeti.

Sklon lakim rješenjima i vjeran predlošku, Marco Sciaccaluga postavio je ono što su mu od Držića dali kao prijevod. Bez ustručavanja, kraćenja ili dodavanja, vidljivo redateljski zainteresiran tek za ionako autorski relativno finale, napravio je predstavu koja je preduga, na trenutke i zamorna, odigrana s pola snage, ali i, na nekoliko neočekivanih načina, točna. Ovakav 'Dundo Maroje', naime, prava je predstava i prava mjera hrvatskoga glumišta. Iako nimalo zanimljiva, nova ili zabavna sama po sebi, ona skida pozlatu s mnogih oko nje, mnogih samo malo različitih. Onih kojima se tepa da su manje zahtjevan segment repertoara iako bi iskrenije bilo reći: onaj koji na repertoaru ne bi ni trebao biti.

Sciaccaluga je i sam izjavio da od Držićevog teksta želi napraviti nešto kao bajku. Vjerojatno je time mislio na predstavu za djecu, jasnu i možda plošnu ili pomalo bezličnu. U tome je i uspio. Ali je istodobno uspio napraviti lektiru na način koji nije ambiciozan, ali nije ni pretenciozan. Klasici uvijek nose problem ako ih se postavlja čisto, jer uobičajeni protuargument ide linijom zašto ga onda ne samo čitati te izbjeći gnjavažu i troškove koje nosi kostimirani kazališni pokušaj spektakla. No ukoliko je već želja i narudžba takva, predstava sasvim mirno može postojati i upravo u tom 'izvornom' obliku. Umjesto radikalnih i često kvaziradikalnih autorskih čitanja, umjesto nagomilavanja znakova za one više ili manje upućene, ovaj 'Dundo' je samo ono što je Držić napisao. I što se od njega, kao lektire i općeg znanja, očekuje. Uostalom, čak i u takvom ima sasvim dovoljno svega što komediju, pa i renesansnu, čini zabavnim žanrom: od primarnih poriva i načina njihovog zadovoljavanja, preko intriga, laskanja i laži, do žuđenja da se 'renja' svijetom ili da barem vlastita slika o sebi podražava takav osjećaj.

Davor Višnjić

Davor Višnjić

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Davor Višnjić

Drugim riječima, nije ovdje problem to što Sciaccaluga nije ništa izbacio, jer nije štrihao pa su se na pozornici pojavili i oni rubni likovi na koje se u pravilu zaboravlja, ali ni to što baš ništa nije dodao. Klasike takvog kalibra moralo bi se moći pročitati uvijek, ali redateljska je i dramaturška pogreška u tome što samoj predstavi nije ucijepljeno barem malo više unutarnjeg poticaja i razloga. Glumci nisu razigrani dalje od primarne zezancije s materijalom koji im je bio na raspolaganju, pozornica je tek očito idejno slabašna kulisa naznačena već samom radnjom, a glazbe uopće nema. Taj fundamentalizam i iskrenost postavljanja netaknutog i izvornog predloška u današnjem je poimanju suvremenosti kazališta gotovo grijeh. No upravo zato, ali nažalost i jedno zato, ovakav 'Dundo Maroje' ima barem malo smisla kao napokon potpuna ilustracija nemoći.

Unatoč trudu Franje Dijaka da oživi radnju, uspješnom radišnom zanosu Svena Šestaka i namjernoj karikaturalnoj zavodljivosti Dijane Vidušin te maniri kojom Enes Vejzović služi Ladi Kaštelan, Molièreu, Jeanu Genetu i Marinu Držiću podjednako, ovakav 'Dundo' je lekcija da je čak i glumatanje vještina koju treba svladati. Amar Bukvić u ulozi Mara to tek treba naučiti, možda od kolegice Nataše Janjić, čija Petrunjela jedina zaista može ući u ring s ranijim antologijskim interpretacijama te uloge. Ali kod Držića su sluge ionako zanimljivije od gosp(od)ara.

Kad već nije svojevrsna posveta Predragu Vušoviću, bez kojeg se sve donedavno činilo da Držić ne može scenski postojati, ova predstava je barem pokušaj povratka kazališta u njegove rane i pretprofesionalne dane. Drugim riječima, ako je današnji uvjet da se svi u bavljenju Držićem moraju nadmetati s Pometom, Sciaccalugi je dovoljno da bude Bokčilo.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi