KAZALIŠNA KRITIKA

Predstava koja Krležu - proletera, komunista, ateista i Jugoslavena, šalje na vješala

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 07.07.2018 22:03
  • Objavljeno 07.07.2018 u 15:44
'Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo'

'Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Montažstroj

Na 7. Festivalu Miroslav Krleža u Leksikografskom zavodu u Zagrebu u petak je praizveden autorski političko-glazbeni projekt beogradskog redatelja Zlatka Pakovića 'Krleža, ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo' u kojem se autor bavi Krležom kao komunistom i proleterskim piscem, pokazujući kako različite zastave i himne djeluju na promjene ljudi i društva

Glazbeno-scenski performans Zlatka Pakovića počinje žestoko: na sceni se pojavljuje sam autor s mesarskom pregačom umrljanom krvlju i ležernim tonom kaže gledateljima da će ova predstava uskrnuti Krležu 'jer kazalište je jedina institucija čovječanstva u kojoj je uskrsnuće moguće'. Zatim pojasni da će uskrsnuti 'onog izbrisanog Krležu, Krležu proletera i proleterskog pisca, ateista i komunista', koji je svoj dugi život proživio pod raznim imperijalnim, nacionalnim i ideologijskim zastavama. Potom na scenu poziva Belu Krležu, a malo kasnije i samoga Krležu. Priča o krvavoj povijesti može početi!

Autorski projekt beogradskog redatelja Zlatka Pakovića 'Krleža, ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo' nastao je u koprodukciji Montažstroja, Umjetničke organizacije Teatar poezije i 7. festivala Miroslav Krleža, a praizveden je u petak, 6. lipnja, dan prije 125. godišnjice Krležinog rođenja (7. lipnja 1893.). Inspiriran je, kako se isticalo u najavama, Krležinim radikalno kritičkim duhom, dakle, Krležom kao istinskim ljevičarem, komunistom i izrazitim kritičerem hrvatske malograđanštine i licemjerja, a ne 'građanski dresiranom, lijepo odgojenim Miroslavom Krležom, kakvog su uparadili vodeći intelektualci građanske provenijencije'. Prizvedba se dogodila u velikoj dvorani Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, koji je bio piščev životni projekt, a gledateljima je podastrla dovoljno provokativnog materijala za prespitivanje ne samo svojih stavova nego i cjelokupnog društvenog i političkog koncepta današnje Hrvatske.

Tko je Zlatko Paković, koji se usudio govoriti o najznačajnijem hrvatskom književniku Miroslavu Krleži kao proleteru i proleterskom piscu, komunistu, lenjinistu, ateistu i Jugoslavenu, ali prvenstveno kao izbrisanom piscu, koji je govorio 'istinito što je vrijeđalo one koji od istine nemaju profita - kler, političare, tajkune, bankare, nacionaliste, šovene, rasiste, antikomuniste i klerofašiste'?

  • +22
  • +19

Krleža ili što su nama zastave

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Montažstroj

Paković je beogradski redatelj, pisac, kolumnist i prije svega kazališni aktivist koji se bavi radikalnim društvenim temama, a svojim predstavama i antivučićevskim stavovima te zagovaranjem antifašizma, antikapitalizma i antinacionalizma provocira establišment u Srbiji. Prve kazališne kritike napisao je u Dubrovniku, gdje je u Studentskom teatru Lero režirao i prvu predstavu. Danas surađuje s Centrom za kulturnu dekontaminaciju, a najpoznatiji je po predstavama 'Ubiti Zorana Đinđića' i 'Enciklopedija živih' kojima je izazvao polemike jer se u njima obračunavao s režimom Slobodana Miloševića. Javnost je uznemirio i s 'Filozofijom palanke', nastaloj prema kapitalnom djelu Radomira Konstatinovića, gdje je opalio po nacionalizmu kao izvoru najvećeg zla. U zadnjem komadu 'Don Kihot ili što su danas vjetrenjače i odakle vetar duva' razračunavao se s režimom Aleksandra Vučića. Objavio je i dva romana, piše kolumne i kazališne kritike za beogradski dnevnik Danas te filmske kritike za tjednik Ekonomist. Zagrebačka publika imala je priliku vidjeti njegov politički cabaret 'Ubiti Zorana Đinđića', 'Ibsenov 'Neprijatelj naroda kao Brechtov poučni komad' bio je izveden u Zadru, a komad 'Othello: nezakonita liturgija' u Zadru, Šibeniku, Dubrovniku i Zagrebu.

Zbog takvog pristupa kazalištu od Pakovića i njegovog viđenja Krleže puno se očekivalo, tim više što je predstavu producirao Montažstroj, koji više od 25 godina svojim projektima, izvedenim primjerice na Oltaru domovine na Medvedgradu ili u Hrvatskoj gospodarskoj komori, ukazuje na političke i gospodarske užase hrvatske države.

Paković gradi autentičan svijet političkog teatra, glazbenog-scenskog performansa i operne minijature u kojem se on sam pojavljuje u tri uloge - kao redatelj, tekstopisac i izvođač. Na scenu postavlja četiri lika: Miroslava Krležu i njegovu suprugu Belu, dramaturga i majstora svjetlosti Konrada Mulvaja. U svom kazališnom imaginariju koristi originalne Krležine tekstove, od 'Galicije', 'Golgote' i 'Balada Petrice Kerempuha' do piščevih eseja i pisama, koje aktualizira vlastitim kritičkim opservacijama i opaskama, primjerice, referira se na zločine u Ahmićima. Naglasak stavlja na politički kontekst i promatra desetljeća Krležinog života prvenstveno kroz političke naočale, ali se bavi i pitanjem Krležinog izrazitog umjetničkog talenta, njegovog dijalektičkog pristupa i utopističke misli kojoj danas ovdje u Hrvatskoj nema mjesta.

Bela je sopranistica Ana Jambrek, koja odlično interpretira songove, odnosno, Pakovićeve jetke, ubojite i duhovite stihove, aplicirane na glazbu hrvatske himne 'Lijepa naše domovina' i bivše jugoslavenske himne 'Hej, Slaveni', zatim Koral Alojzija Stepinca i zloguku, jezivu himnu NDH ('Puška puca, krv se lije, dušman bježi klet...').

Krležu izvrsno utjelovljuje Vili Matula, glumac koji je i sam aktivist i ima hrabrosti da se u društvenoj i političkoj areni postkrležine Hrvatske bori za istinu i pravdu. U tom kontekstu posebno pogađaju Krležine riječi koje Matula na samome kraju upućuje publici: 'Ja sam prije svega proleterski pisac, ali ja nisam zatajio svoju klasu, a vi ste građanska posluga, i to slabo plaćena.'

Premda je u središtu tog glazbeno-scenskog performansa Krleža i njegovo viđenje 'zbilje povijesnog bespuća', Paković ide puno šire i povlači povijesni luk od Matije Gupca preko ratova i klanja za vrijeme NDH do današnjeg neoustaštva, pokazujući da nas krv obilježava i prati od rođenja do smrti. Apostrofiraju se, osim Krleže i Bele, i drugi likovi poput kardinala Alojzija Stepinca, komunista Andrije Hebranga, prestolonasljednika Ferdinanda i Gavrila Principa, Matije Gupca, husarskog rudara Jure Keroševića, čak i Marine Abramović.

Posebno se osvrće na NDH, koju naziva 'koljačkom kulturom'. Pokušava proniknuti i u Krležin odnos prema NDH, te u njegovo ime postavlja pitanje 'Zašto nisam ubio Pavelića'?, a zatim analizira što danas privlači ljude da uzvikuju 'Za dom spremni!', te nudi svoj odgovor: to je 'perfektnost stroja', koja 'opčinjuje i bodri'! U kontekstu dionice o NDH i zločina u Jasenovcu spominje se i Slavko Kvaternik te ubojstva brojnih Srba, Roma, Židova, komunista, socijaldemokrata i svih onih koji nisu pristali uz NDH-ov režim ili koje je taj režim progonio.

Na kraju tog povijesnog pregleda 'krvi' na ovom tlu kristalizira se pitanje možemo li živjeti bez zastava i himni, odnosno, što se događa kad se odmaknemo od tih simbola i pokušamo biti otvorenog duha, dakle, bez podjela, klanjanja vlasti i politizacije? Također postavlja pitanje i o tome zašto smo izbrisali brojne riječi iz hrvatskog jezika kao što su socijalizam, samoupravljanje, radnik, radničko vijeće, kapitalist, rob, utopija, dijalektika, Lenjin, Tito i NOB, dakle, zašto smo izbrisali prošlost, odnosno, cijelo socijalističko društvo, koje je odjednom postalo omraženo i neprihvatljivo? Zašto je kapitalizam bolji od socijalizma, zašto je Lenjin danas u Hrvatskoj omraženiji od Hitlera, a Tito vrijedi na tržnici manje od Ante Pavelića, dok se Karla Marxa drži za Lucifera? Usto, Paković udara i po hrvatskoj malograđanštini, klimavcima i manjku hrabrosti ('mi smo odgojeni na lancu, kad nam kažu kuš, mi mašemo repom'), nedostatku savjesti jer smo dopustili zločine nad nevinima ljudima, civilima, babama, Židovima, Srbima ('ja sam ubojica, zločinac, ja nemam pravo čitati partituru Tristana i Izlode'), te moralnoj upitnosti današnjeg vremena ('Krleža je znao razlikovati ubojstva, a mi to danas više ne znamo').

Predstava završava zastrašujućim sudskim procesom u kojem korumpirano sveto trojstvo – Crkva, Predsjednica i HAZU proglašavaju Krležu krivim za terorizam i rušenje ustavnog poretka RH, te mu se prema Lex Krleži izriče smrtna kazna vješanjem. Krleža visi s omčom oko vrata i blago se ljulja. Ali mozak mu i na onom svijetu radi savršeno pa kaže: 'Sretan sam što sam obješen, nikad se više neću vratiti u ovaj pakao gdje je sve bolesno, krvavo i glupo'.

I iako zvuči mračno, predstava na koncu nudi optimističnu poruku. Ona se ne obraća samo onima koji Krležu žele izbrisati iz kulturne bašine nego apelira na našu savjest da se prisjetimo humanizma i nekih vrijednih socijalističkih ideja, koje bi mogle u revitaliziranom i prilagođenom obliku zaživjeti i danas.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!