Glumačko kazalište u Hrvatskoj, ali i ne samo u njoj, cvate onda kada se izvedbena jedinka nađe u egzistencijalnom vakuumu. Ne mora to biti samo nekad tipična, a danas poprilično univerzalna financijska stiska, nego i umjetnička, karijerna ili jednostavno – ljudska.

Kad se čovjek nađe na dnu ili barem u njegovoj blizini, počinje aktualnost odluke 'sve ili ništa'. Iz takvog odnosa prema zbilji te njezinim kako umjetničkim, tako i ekonomskim razlomcima svojedobno je nastao Teatar EXIT, Željko Vukmirica je na sceni poderao svoju diplomu, Vili Matula odlučio napustiti sigurnost ansambla gradskog kazališta, dok su Rene Medvešek i Saša Anočić postali redatelji.

Za svježe diplomirane glumice ta je poticajna životna i karijerna faza još uvijek iznenađenje pa su samostalno napravile predstavu koja je istodobno portfolio, trailer i komentar. Sudeći po biografijama, te četiri djevojke s diplomom Odsjeka glume i lutkarstva na osječkoj Umjetničkoj akademiji nije baš da potpuno nemaju posla.

Uvijek se, izgleda, nađe neka 'gaža' poput televizijske emisije za najmlađe ili one malo starije, statiranja u dramskoj seriji ili malo veća uloga u 'sapunici', kratkog nastupa u dotiranom i konkretnijeg u niskobudžetnom filmu, sinkroniziranja crtića ili usputnog manekenskog 'joba', ali ono što njima nedostaje prava je i punopravna glumačka uposlenost. Dio groteskne retorike samostvorene predstave duguje i tome, koliko i međusobnoj zaigranosti, ali želji da se pokažu ne posredovano nego izravno – sa scene.

Taj staromodni impuls pohvalan je koliko i problematičan, jer pokazuje da, donekle nažalost, čak i u 21. stoljeću diplomirani glumci žude za Shakespeareom i Sofoklom na gotovo isti način kao i u ovom slučaju višestruko referencijalna Čehovljeva Nina Zarečna. S druge strane, u stanju su tu svoju žudnju racionalizirati i ironizirati, što nije uvijek ireverzibilan proces.

I upravo na njemu bazira se ova predstava. 'Glumice i to' su istodobno i demonstracija izvedbene moći, koliko i pokazivanje umjetničke strasti, dok su istodobno najobičniji vic za publiku, skrojen po pravilima koja su već uspostavili oni koji su glumu pokušali vratiti izvornosti i prirodnosti, od historijskog histrionizma do suvremenim medijima oplemenjenog slapsticka.

Pritom su, paradoksalno, u predstavi koja ih treba promovirati kao izvođačice pokazale više smisla za dramaturgiju i režiju nego što su dale svoje izvedbene maksimume, s obzirom da je prikazano uvijek primarno u registru ironičnog komentara.

'Glumice i to' jesu predstava nastala iz želje i iz gladi za igrom, slavom, glumom i kazalištem, ali su istodobno i tek glumačka vježba, u trenutku inteligentna i izrazito zabavna, a u drugom slabo artikulirana i repetitivna, čak i razočaravajuće banalna.

Dakle, upravo ono što svako glumačko kazalište jest na svojim počecima, kad je želja snažnija od razuma, a nagon od potrebe, a ipak najvažnija potvrda pljesak ili bilo kakva reakcija iz gledališta. Fundamentalizam tog tipa značajan je za održanje vrste glumca po prirodi stvari spremnog za 'korištenje', ali i dalje ne trpi više od kratkotrajne fascinacije umijećem, znanjem, imaginacijom, hrabrošću ili kvintesencijom koja kazališni čin čini neprevodivim u riječi.

Svega toga u ovoj predstavi ima, u određenoj količini. Iskrenost joj daje potencijal koji je nemoguće osporiti, duhovitost proizlazi iz realnog shvaćanja i prihvaćanja konteksta u kojem nastaje i kojeg je, ukoliko je se shvati kao osobni marketinški potez, u potpunosti svjesna, dok je hrabrost svojstvena mladima, ili bi barem trebala biti. Zato ova predstava, po svim odrednicama rubna, zaslužuje pažnju i publiku.

Unatoč rudimentarnosti izraza, svedenosti na tek dva oprečna koda i njihovu povezanost kroz autoreferencijalne strategije trajnog izlaska iz uloga u polje 'realnog', 'Glumice' su pokazale da s njima treba računati, htjelo to hrvatsko glumište ili ne.

Ukratko, na samoorganiziranoj audiciji pred publikom KNAP-a Dunja Fajdić, Ivana Horvat, Petra Kurtela i Amanda Prenkaj već su nesumnjivo prošle. Što će biti kasnije, nitko ne može garantirati.