Jedna se stvar nikako ne može prigovoriti filmu 'Nisam takva' Zvonimira Munivrane, a to je - eskapziam. Ako ste se nadali da ćete se u kino doći malo odmoriti od hrvatske svakodnevice – nećete. Ovdje vas čeka ista ona korupcija, ista mutna bogaćenja, isti očevi koji drže ruku nad svakim izborom svoje djece, isti krediti i dugovi koji uništavaju obitelji i isti osjećaj da se svi zajedno vrtimo u jednoj beskrajnoj tranzicijskoj centrifugi. Samo što ovaj put sve to gledamo kroz oči dvadesetogodišnjakinje koja pokušava pronaći komadić sebe i barem pola kvadrata slobode u svijetu koji za to nema baš puno razumijevanja.

Može li Franka dalje sama?

Franka (Tara Thaller) upravo je napunila dvadeset godina i odlučila napustiti roditeljski dom. Otac joj je bogataš s korumpiranim prstima u svakoj tegli, majka uglavnom šuti - osim kad Franki prigovara zbog toga što se seli iz familijarnog blagostanja, a Franki se od svega toga vidljivo bljuje. Želi promijeniti fakultet, želi se odmaknuti od tatičinih prljavih para i želi početi iznova - sama, na svoju ruku, onako kako ona to hoće. Useljava u naslijeđeni bakin stan koji je – piše mu to nevidljivom tintom pohabanosti na svakom zidu - vidio više socijalnih nepravdi nego prosječan saborski mandat, i ondje – gle slučajnosti – nalazi skvoterski useljenog Antu (Stipe Jelaska). Mladi Dalmatinac s tragičnom obiteljskom pričom, brutalnim poslom i pogledom koji objašnjava više nego deset rečenica Franki odmah zapinje za oko. Trebao je otići nakon par dana, ali život i scenarij imaju druge planove.

Njihova veza počinje s mrvicom sažaljenja i puno međusobne privlačnosti, no brzo se pretvara u mračniju priču o posesivnosti, očaju i svemu onome što se dogodi kad netko ne zna kamo bi sa sobom, pa krene kontrolirati druge. A kako to kod nas biva, ljubavna drama ne može proći bez ekonomskih problema, mutnih poslova i sumnjivih tipova koji obećavaju brzu zaradu, a ispunjavaju ti samo život problemima. Tako Franka, da bi pomogla Anti i dokazala ocu da može sama, upada u poslovne kombinacije koje nemaju puno veze s ekonomijom, ali imaju s preživljavanjem. I s onim gore spomenutim problemima.

Nema boljeg svijeta

Munivrana priču režira bez suvišne poetike – čisto, oštro i bez okolišanja. Poneki dijalog zbog toga mu možda zvuči kao da ga je netko nacijepao sjekirom, ali autentičan je, točno si možete zamisliti da tako priča današnja WhatsApp i TikTok mladež, premda je ono O ČEMU govore u ovom filmu daleko od lepršave i bezumne razigranosti tih društvenih medija. Ne govore kao književni junaci, ne govore čak ni kao mi, stariji, nego kao klinci koji su prerano, u nježnoj dobi kad bi trebali sanjati - izgubili živce i ono-brz-fkt-#nemrem. Kamera se ne trudi uljepšavati stvarnost – naprotiv, sve je tu sivo, tijesno, ponekad mučno. Jesam već spomenula da tu nema eskapizma, nema bijega u neki bolji, filmski svijet? Jesam, naravno, jer film na tome inzistira toliko da je na trenutke čak i naporan. No autentičan je, prepoznatljiv. Ako ste ikad živjeli u zgradi s oronulim stubištem i susjedima koji se umorno vuku na tko zna koji kat uz gelender koji se rasklimao još 1975., bit će vam jasno da je ovo vrlo domaći realizam. Film se na engleskom zove 'Hallway to Nowhere' i doista govori o putovanju pravcem koji ne vodi baš u neku smislenu budućnost. A to je budućnost pred kakvom stoje ne samo likovi iz ovog filma, nego i njihovi vršnjaci u stvarnosti.

Tara Thaller u glavnoj je ulozi sjajna, i to bez velikih gesta. Nije junakinja iz američkih indie filmova koja sve zna i sve može, puno brblja i sanja, puno filozofira i bistri svijet s prijateljima. Ne, ona je cura koja je već sad, u dvadesetoj, podosta umorna od života, ali unatoč svemu ne prestaje pokušavati. Tara je sa svojim spojem ranjivosti i blaziranosti, kakvu smo već imali prilike vidjeti u njezinim dosadašnjim ulogama, idealna za ovakve uloge.

Stipe Jelaska kao Ante djeluje poput hodajućeg upozorenja o tome kako se snovi o boljem životu lako pretvore u noćnu moru. Nije da ga već nismo zapazili, ali treba si još malo debljim slovima zabilježiti ime ovog mladog glumca jer, ako je suditi po onome što je glumio dosad, uključivo s ovim filmom, ako to učinimo - jednog bismo se dana mogli hipsterski hvaliti da smo ga skužili još dok nije bio takva faca i primao sto prvu nagradu za redom. Znam da je glupo za glumu reći da je 'prirodna', ali Jelaska ovdje nije Jelaska, nego Ante. Užasno je uvjerljiv. Romina Tonković u ulozi Stele donosi dozu nestašne energije koja svakoj sceni daje malo kisika.

Općenito, i u ovom filmu, kao i u mnogim drugim domaćim filmovima u zadnje vrijeme, lijepo je vidjeti novu generaciju domaćih glumaca, koja se pred kamerom ponaša kao stvarni mladi ljudi – nesavršeno, iskreno, ponekad nespretno, ali s emocijom koja je transgeneracijska i svima prepoznatljiva. Smjena glumačkih generacija kod nas više nije samo teorija, nego nam se događa pred očima, i ovaj je film još jedan u recentnom nizu koji to potvrđuje. Mislim, nije da mi nemamo sjajnih glumaca u svim generacijama, ali fora je vidjeti kako ovi mlađi na film donose taj neki đir današnje generacije i novi pristup ulogama zato što je doista riječ o drugačijim ljudima, drugačijem rezoniranju, drugačijem ponašanju. A opet – nisu svemirci, ljudi su, svi u njima prepoznajemo ono univerzalno.

Naporno i repetativno

Mislim, da se ne lažemo – nemam nekih većih prigovora, ali 'Nisam takva' nije film koji će se urezati u antologije domaće kinematografije niti će mu filmolozi posvećivati monografije. Rekoh već, na trenutke je naporan, malo je previše repetitivan u ubijanju u pojam s okrutnom svakodnevicom hrvatskog tranzicijskog bluesa, likovi na trenutke prelaze u hodajuće proglase svojih stanja, okolnosti i ljute sudbine. Na momente se stječe dojam i da je scenarij malo previše planiran, u smislu da je išao po popisu svih hot društvenih tema domaće svakodnevice i generacijskih okosnica. No nisu to zapravo neke krupne stvari, lako se kompenziraju u onome što je u filmu OK. Sve zbrojeno i oduzeto, ovo je jedan vrlo solidan, vrlo pitak, iako mučan film koji se lako gleda

Jest, inzistiranje na prikazu realizma aktualnog trenutka i na načinu na koji taj trenutak utječe na mlade primjetno je opresivan, kao da ti cijela priča ne da predahnuti od dreka kroz koji svi stalno lopatamo sedam dana u tjednu i 24 sata u danu, pa bi film takvim pristupom mogao odbiti gledatelje. Pogotovo s filingom da su njegovi premladi junaci izgubili sve svoje ideale i prije nego što su ih uopće stigli izgraditi. I s osjećajem da smo im ih zapravo mi, ljudi u dobi njihovih roditelja, izmaknuli ispod nogu dok su još tek učili hodati.

No ipak, u ovom mišungu socijalne drame i psihološkog trilera ima mesa, ima emocije, ima uvjerljivosti, ima života,. i njegov trilerski moment dovoljno preuzima dinamiku da gledanje ipak malo podiže puls pa hoćeš vidjet' što će biti dalje pa onda nekako na kraju ipak sve ispadne OK.

Taj 'OK' se, međutim, odnosi na ocjenu kvalitete filma, ali ne i na ono što čeka naše likove nakon što se odvrti odjavna špica. Munivranin film ne nudi svjetlo na kraju tunela, možda tek neki mutnjikavi snop iza nekoliko betonskih zidova i magle sumnjivih odnosa No i nije posao filma da nudi bilo kakvo svjetlo, osim onoga zahvaljujući kojem ga možemo gledati. Dovoljno je da pokaže nešto s čime se možemo povezati, a u ovom slučaju to je činjenica da postoji generacija koja vidi, razumije i ne želi više glumiti da 'nije takva'. Film završava onako kako i počinje – bez velikih rješenja, ali s malom pobjedom u liku djevojke koja je konačno shvatila da, ako već ne može promijeniti svijet, barem može promijeniti sebe.

Solidan, realističan i nimalo lagodan – film koji nas ne mazi, ali nas, ako ništa drugo, podsjeća da još uvijek možemo osjećati. I to nije malo.