Beogradski kustos i galerist Denis Leo Hegić već dugi niz godina aktivno djeluje na međunarodnoj umjetničkoj sceni, razvijajući izložbenu i galerijsku praksu koja spaja kustosku ideju, produkcijsku preciznost i jasnu svijest o društvenom trenutku, kurirajući projekte koji nisu samo vizualni doživljaj nego i komentar stvarnosti.

Kao direktor galerije Monolog i voditelj galerije Denis Leo Hegic Projects, ostvario je niz projekata u različitim europskim i svjetskim kulturnim centrima: bio je prvi direktor Muzeja Now Berlin i suosnivač berlinskoga sajma Unblock Art Fair, u stručnim krugovima često opisivan kao enfant terrible berlinske umjetničke scene; kustos velike izložbe 100 godina revolucije u Sankt Peterburgu te ko-kustos Biennala suvremene umjetnosti u Havani. Njemački magazin Focus njegovu je izložbu Monumenta u Leipzigu proglasio "najvažnijom izložbom godine", čime je Hegić dodatno potvrdio status jednog od zapaženijih producenata urbanih umjetničkih projekata u Europi.

Ovaj nekonvencionalan, konceptualno usmjeren, produkcijski ambiciozan i provokativan galerist upravo se sa svojom galerijom Denis Leo Hegic Projects predstavlja i zagrebačkoj publici, sudjelovanjem na sajmu Art Zagreb, koji se od 11. do 14. prosinca održava u prostoru Oktogona Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Sklon umjetničkim praksama koje nastaju u rubnim kontekstima, u Zagrebu se Hegić predstavlja s radovima ruskog multidisciplinarnog umjetnika Olega Kuznetsova, čiji ciklus crteža Ekvilibristi istražuje ravnotežu kao svakodnevnu praksu – između želje i stvarnosti, nužnosti i izbora, onoga što moramo i onoga što želimo.

Hegić svoju galerijsku misiju opisuje kao stvaranje izložbi koje ne nude gotove odgovore, nego potiču publiku na preispitivanje postojećeg poretka i zamišljanje transformiranog društvenog okvira. U tom smislu, njegovo zagrebačko predstavljanje ne donosi samo pregled galerijskog programa, nego i uvid u način rada kustosa koji izložbu shvaća kao cjelovito iskustvo, s jasnom idejom i precizno artikuliranim konceptom. S Hegićem razgovaramo o tome kako izložba postaje prostor propitivanja, zašto ga zanima umjetnost nastala u nesigurnim društvenim uvjetima i što publika dobiva kada umjetnost odbija jednostavne narative.

Denis Leo Hegić Projects ne funkcionira kao klasična galerija s jednim stalnim prostorom, nego kao projektna platforma koja djeluje iz Beograda, ali kontinuirano realizira projekte u Berlinu, Istanbulu i Hong Kongu. Kako takav način rada utječe na vašu programsku strategiju – od izbora umjetnika i produkcija do nastupa na sajmovima poput Art Zagreba?

Prvo se moramo dogovoriti: što uopće znači "klasična galerija"? Ako mislimo na koncept iz 1970-ih, gdje galerija mora imati reprezentativan prostor – po mogućnosti white cube s galeristom u crnom – onda ne, naravno da mi to nismo. I iskreno, taj je model je stvar prošlosti. Ali nismo ni "platforma", jer ta riječ uvijek miriše na nekomercijalnost i improvizaciju. Mi jednostavno radimo drugačije. Umjesto jednog prostora, imamo više njih: radimo u Ulici Kralja Petra u Beogradu, pojavljujemo se u Beyoğlu u Istanbulu, u mom omiljenom Schönebergu u Berlinu. Jer meni je važna umjetnost, a ne nekretnine. Ne vidim smisao trošiti stotine tisuća eura na tuđi najam, umjesto na produkciju, umjetnike i izložbe koje ljudima ostaju u pamćenju.

Galeristi danas moraju priznati jednu stvar: oni više nisu nužna veza između umjetnika i kolekcionara. Taj most jednostavno više nije potreban. Ono što je potrebno jesu dobri kustoski izbori. I, još važnije, iskustvo. A mi nudimo to. Gdje god da smo, Beograd, Berlin, Istanbul, Hong Kong, publici i kolekcionarima nudimo – iskustvo. Kroz svoje izložbe, ali i kroz sve pažljivo osmišljene popratne događaje oko njih. U svakom gradu, na svakoj izložbi i na svakom sajmu, nudimo nešto mnogo bolje od lošeg bijelog vina. Znate, u ruskom jeziku postoji jedna riječ koju i mi imamo, a to je "iskustvo", samo što ona tamo znači "umjetnost". Za mene je to lingvistički dokaz: umjetnost je iskustvo! To je ono čime se mi bavimo.

Pokretali ste i vodili projekte izvan uobičajenih institucionalnih okvira – od Muzeja Now Berlin do velikih međunarodnih izložbi i sajmova. Kako je izgledao vaš profesionalni put od Beograda do međunarodne scene i na koji se način taj razvoj danas odražava u radu i strategiji galerije Denis Leo Hegić Projects? Koje su bile ključne prekretnice u izgradnji vaše kustoske i produkcijske pozicije?

Moj profesionalni put nije izgledao kao planirana karijera, nego kao serija odluka koje su u tom trenutku često djelovale nemoguće, ali nužne. Sinu uvijek govorim: "serious actions, serious consequences" – budi posvećen i ozbiljan u onome što radiš i dobit ćeš rezultate. Nikad nisam čekao instituciju, natječaj ili "odobrenje". Radio sam projekte zato što sam bio uvjeren da moraju postojati, bilo u Beogradu, Berlinu, ili negdje između. Museum of Now u Berlinu bio je jedan od tih koraka: projekt bez ikakve institucionalne infrastrukture, ali s energijom i, najvažnije, dobrom idejom. Cijeli koncept oslanjao se na četiri sekunde nečega što mi zovemo "now". Iz toga je nastala gomila novih radova i selekcija postojećih koji su svi na svoj način istraživali te četiri sekunde sadašnjosti.

Meni je to zabavno. Ja volim zabavne stvari. Ne mislim da ozbiljnost isključuje zabavu. Pokazalo se da publika i umjetnici mnogo brže reagiraju na iskrenu i hrabru postavku nego na idealne uvjete. To mi je bila važna lekcija. Druga prekretnica bila je spoznaja da međunarodna "scena" zapravo ne postoji. Postoje ljudi, gradovi, konteksti i rad. Ako rad ima snagu, on putuje. Ako nema, najam prostora u centru Berlina neće mu pomoći. Sve te faze danas su ugrađene u Denis Leo Hegic Projects. Galerija funkcionira kao prošireni kustoski model: radimo brzo, precizno i s umjetnicima koji mogu izdržati promjenu grada, jezika i publike. Mi nismo oceanski tanker, mi smo speed boat. Produkcija je za nas jednako važna kao i izlaganje. Zato i radimo iz različitih gradova, jer svaki otvara novu mogućnost.

Ključne prekretnice? Tri, vrlo jednostavne: prvi put kad sam organizirao izložbu bez ijedne garancije da će itko doći a onda je tijekom vikenda došlo 30 tisuća ljudi; prvi put kad sam odlučio da nikada neću aplicirati ni za jedan grant i da neću biti ovisan o javnom novcu nego napraviti biznis model koji funkcionira sam, i prvi put kad sam na međunarodnom sajmu vidio da naš rad bez problema stoji uz rad najvećih. To mi je dalo i samopouzdanje ali i obavezu: da svaka sljedeća izložba, svaki sajam i svaki projekt ima smisao, ritam i iskustvo koje ostaje. Zato galerija danas izgleda ovako kako izgleda – fleksibilno, pokretno i prije svega: zabavno. Na kraju krajeva, tko želi cijeli život provesti namrgođen?

Radite s umjetnicima iz vrlo različitih političkih i kulturnih sredina. U aktualnoj globalnoj situaciji, ima li nacionalna pripadnost umjetnika ikakav praktičan utjecaj na vaš rad i rad galerije? Po kojim kriterijima danas odlučujete koga zastupati dugoročno, a koga predstaviti projektno?

Nacionalna pripadnost umjetnika u mom radu ima otprilike jednaku težinu kao i njihov horoskopski znak ili broj cipela. Zanimljivo je, razlike postoje, ali ništa od toga ne određuje kvalitetu rada. U aktualnoj globalnoj situaciji taj se faktor uglavnom nameće izvana – drugi žele da nacionalnost nosi političko značenje. Ja to ne radim. Umjetnici s kojima radim dolaze iz vrlo različitih političkih i kulturnih sredina, uključujući i postsovjetski prostor. I to je prednost, ne teret. Jer umjetnost nastaje iz individualnog iskustva, ne iz pasoša.Ako ne možete vidjeti rad bez da prvo pročitate državljanstvo umjetnika, onda ste promašili fokus. Što se kriterija tiče: dugoročno zastupam umjetnike koji imaju jasnu liniju, kontinuitet i ozbiljnost.

Ne mislim na akademsku ozbiljnost, nego na sposobnost da godinama grade svoj jezik bez da se svaki put iznova izmišljaju zbog "tržišta". Projektno predstavljam one koji u određenom trenutku imaju rad koji je važan, ali koji nije nužno dio šire dugoročne vizije. Eksperimenti su uvijek dobrodošli – uostalom, upravo su nam oni najčešće donosili važne pomake. S iskustvom su mi se kriteriji pojednostavnili: Rad mora biti snažan. Umjetnik mora biti stabilna osoba (ne genije-kaos kombinacija). I mora postojati energija koja funkcionira između nas. Kad sve to postoji, nacionalna pripadnost postaje detalj na dnu biografije. A to joj je, po mom mišljenju, jedino ispravno mjesto.

Na Art Zagrebu predstavljate ciklus Ekvilibristi ruskog umjetnika Olega Kuznetsova, posebno pripremljen za sajam. Oleg Kuznetsov poznat je po radikalnom redukcionizmu i radu s osnovnim materijalima. Kako je započela vaša suradnja s njim i što vas je u njegovu radu – tematski i vizualno – uvjerilo da ga uključite u program galerije i predstavite regionalnoj publici?

Moja suradnja s Olegom traje još od 2016. godine. Prvo što me pogodilo bile su njegove nevjerojatne vještine, ali i njegova kombinacija prirodnog talenta i gotovo potpunog nerazumijevanja koliko je zapravo bolji od ostatka svijeta. Taj miks laganog autizma i skromnosti bio mi je izuzetno privlačan. A i obojica volimo ayran, što je, naravno, bio obećavajući početak. Onda dolazimo do redukcije u njegovom radu. Radikalna, ali bez teatralnosti. Nema tu "konceptualnog spektakla", nema tu vizualnih trikova, nema tisuću parametara pa, ako njih 456 ne funkcionira, možeš se sakriti iza onih drugih 500. Olegovi radovi imaju jedan, dva, eventualno tri parametra.

Ako tu nešto ne štima, to se odmah vidi. I zato ih poštujem. Vizualno, Oleg ima ono što ja zovem "nemoguću jednostavnost". Crta malo, a kaže puno. To je najteža disciplina, a on je radi potpuno prirodno. Tematski, cijeli ciklus Ekvilibrista govori o onome što svi živimo: pokušaj održavanja ravnoteže. Na dvije stolice, između dvije odluke, dvije realnosti. To me uvjerilo jer je univerzalno. I iskreno. Za Art Zagreb zajedno smo odlučili pripremiti ciklus od dvanaest radova: dvanaest likova, dvanaest načina balansiranja. Mislim da će ih regionalna publika razumjeti odmah, bez objašnjenja. To je trenutak kad znaš da umjetnik ima snagu.

Izložbe često gradite kao jasno strukturirane narative, a Ekvilibriste čitate kroz pojam ravnoteže kao svakodnevne discipline. Kako ste taj koncept preveli u konkretan kustoski postav na Art Zagrebu i što želite da publika iz ove serije radova "ponese" nakon susreta s Kuznetsovljevim crtežima?

Ekvilibristi su mi od početka djelovali kao mali priručnik za preživljavanje. Dvanaest likova, svaki na svojoj stolici, svatko u svom pokušaju da ostane uspravan. To je, zapravo, najtočniji opis svakodnevice koju svi živimo. Zato postavu na Art Zagrebu nije trebala nikakva velika dramaturgija. To bi bilo protivno samom radu. Napravio sam linearan raspored: jedan rad, jedna situacija, jedna mala vježba ravnoteže. Bez scenografije, bez distrakcija.

Pustio sam da papir i (kemijska) olovka naprave ono što rade najbolje: budu iskreni. Publika prolazi kroz niz vrlo tihih, ali vrlo jasnih trenutaka. To je struktura. Nema efekata. Nema "didaktičkih blokova". Samo ritam. Što želim da ljudi ponesu iz ovih radova? Ne poruku, nego osjećaj. Da je ravnoteža nešto što se ne postiže jednom, nego sto puta dnevno. Da su sitni pomaci, mikro-geste i male nesigurnosti normalni. I da je u redu ako ponekad izgledaš kao čovjek na dvije stolice, jer to smo zapravo svi. Ako publika to osjeti, makar u jednom momentu, onda je izložba uspjela.