KAZALIŠNA KRITIKA: SAMOUBOJICA

Otužna i besperspektivna slika Hrvatske u kojoj žive razočarani, nezaposleni i osiromašeni ljudi

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 16.04.2018 11:42
  • Objavljeno 16.04.2018 u 11:20
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Kerempuh

U Satiričkom kazalištu Kerempuh u petak je premijerno izvedena uznemirujuća i potresna te odlična tragikomedija 'Samoubojica', koja u suvremenom i vrlo aktualnom čitanju slovenskog redatelja Vite Taufera i Kerempuhove dramaturginje Dore Delbianco propituje što je danas u Hrvatskoj ostalo od ideala i snova te koliko vrijedi život pojedinca

U mrklom mraku nazire se bračni krevet, a ispod pokrivača vire gola stopala. Noć, tišina. Odjednom iz kreveta skače izbezumljeni Nikola Petričević i pita suprugu Mašu ima li u frižideru još kobasica. Ona je osupnuta pitanjem i počinje bračna svađa. Na površinu izlaze brojni problemi prosječnog para koji žive u 'Hrvatskoj, zemlji prosperiteta': on je godinama nezaposlen i živi na grbači supruge, zatrpani su neplaćenim računima i ovrhama, a kad spoznaje da 'rad nije rješenje za nezaposlene', smišlja nerealni plan da će naučiti svirati tubu i lagodno živjeti od koncerata. Uz sve žive s pitoresknom punicom. Nema perspektive, samo preživljavanje.

Odjednom njihovu rutinu uzurpiraju različiti tragikomični predstavnici društva, od pragmatičnog susjeda, intelektualca i novinarke do mesara, licemjernog svećenika, ksenofobičnog domoljuba, pjevačice i starlete, koji reprezentiraju određeni sloj i životnu filozofiju te traže od njega da se ubije. No prije tog čina treba okriviti nekoga za svoju situaciju i zatim se ubiti 'kao društveno biće', primjerice, u obranu intelektualaca, ljubavi, vjere, domovine ili patriotizma. Tako ga intelektualac uvjerava da će 'njegov pucanj probuditi savjest ove zemlje' i zatim će se intelektualci 'okupiti oko njegovog lijesa' te zaključuje: 'To je život! Vi ste Zrinski, vi ste Frankopan, vi ste Stjepan Radić, vi ste titan!' Svi oni zapravo ga nagovaraju na samoubojstvo kako bi trgovali njegovom smrću te tako sebi priskrbili povlastice i ispunili prazninu vlastitih života.

Tako počinje potresna, opora i duhovita politička satira 'Samoubojica', koju je prema izvanrednom tekstu Nikolaja Erdmana u Satiričkom kazalištu Kerempuh režirao slovenski redatelj Vito Taufer, poznat kao jedan od najvećih kazališnih inovatora u osamdesetima u bivšoj zemlji i jedan od najnagrađivanijih redatelja u Sloveniji.

On stavlja naglasak na odnos, tj. sukob pojedinca, dakle Nikolaja, i obitelji, odnosno društvene zajednice koju reprezentiraju različiti tragikomični likovi. Oni uvjerljivo interpretiraju svoje karaktere stvarajući na sceni društvo u malom, hrvatsku naciju 'koja u pet godina članstva u EU nije napredovala nego se vratila u srednji vijek'. Njegova režija je dinamična i energična, scenske slike su upečatljive i vizualno dojmljive, posebno grupne, razbijaju se tanjuri i pucaju vaze, čuje se turbo folk, a iznimno važno mjesto imaju glazba i tekstovi Mate Matišića. Glazba ne podcrtava samo radnju, nego i žestoko komentira zbivanja, što je posebno izraženo u sceni kada cijeli ansambl na melodiju pjesme 'Tomorrow belongs to me' iz čuvenog filma 'Kabare' o usponu nacističke partije u Njemačkoj pjeva song 'Smrt je život moj'.

Taj opaki Erdmanov tekst adaptirala je Dora Delbianco te je pametno i zabavno aktualizirala originalni predložak, spretno i bez okolišanja ukomponiravši u tekst neke od najapsurdnijih i najbolnijih problema hrvatskog društva. Staljin je predstavu zabranio, a autora poslao na prisilni rad. Svjetsku praizvedbu doživio je tek 1969. godine u Götteborgu, a u Zagrebu ga je postavio Božidar Violić u Gavelli već dvije godine kasnije.

U Sovjetskom Savezu izveden je tek početkom osamdesetih, a danas se s velikim uspjehom izvodi širom svijeta. U Kerempuhovoj verziji glavni junak Semjon postao je Nikola Petričević, a umjesto prozivki Staljina i Nove ekonomske politike za stanje u zemlji izravno se okrivljuju Banski dvori i Pantovčak te predsjednica. Tako Nikola kaže: 'Mogu otići na Pantovčak i reći predsjednici - skidaj se s vlasti!' te 'Mogu nazvati Banske dvore i poslati ih u tri pičke materine!' Zapravo, Nikola s cijelim ansamblom plastično i uvjerljivo dočarava otužnu i besperspektivnu sliku današnje Hrvatske, u kojoj žive razočarani, nezaposleni i osiromašeni ljudi.

Da crna slika hrvatske stvarnosti u 'Samoubojici' nije pretjerana, govore alarmantni podaci navedeni u programskoj knjižici. Iz Hrvatske je samo 2016. godine emigriralo više od 36 tisuća ljudi, najviše iz Zagreba i Slavonije, u dobi od 20 do 39 godina. Mentalni poremećaji, konkretno depresija, drugi je najčešći uzrok hospitalizacije građana Hrvatske, a lijekove za smirenje poput Apaurina i Normabela te antidepresive Xanax i Helax gutamo kao bombone. Također, samoubojstvo je u Hrvatskoj jedan od vodećih uzroka smrti od ozljeda - stopa smrtnosti je podjednaka kao i u ostalim zemljama EU-a, dakle po tome smo jednako 'razvijeni'.

U naslovnoj ulozi Nikolaja Petričevića, predstavnika tzv. malog poštenog čovjeka koji cijeli život pokušava živjeti po pravilima i zadovoljiti sistem, a onda se odjednom nađe u sukobu s tim istim sistemom, koji ga proždire i gura na marginu, pojavljuje se Borko Perić, nova Kerempuhova glumačka zvijezda. On nosi predstavu i okuplja oko sebe sve ostale likove. Maestralno utjelovljuje sazrijevanje svog junaka, povlačeći luk od jadnika koji ne zna izlaz iz bezizgledne situacije do probuđenog i osviještenog čovjeka koji u sebi pronalazi hrabrost, odupire se psihologiji gomile i odlučuje živjeti. Njegov Nikola postaje svjestan vrijednosti i važnosti individualnog života, shvaća da je 'živio samo za statistiku' i zaključuje da ne želi umrijeti ni za koga i ni za što te viče 'Želim živjeti!'. Dakle pobjeđuje osobno nad kolektivnim, što je podcrtano i provokativnim pitanjem, upućenim direktno gledateljima: 'Jeste li vi spremni umrijeti jedni za druge?'

  • +2

'Samoubojica' Vite Taufera u Kerempuhu

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Kerempuh

I ostali Kerempuhovi glumci snažno su utjelovili svoje likove, od Csille Barath Bastaić u ulozi supruge Maše Petričević, Elizabete Kukić kao punice, Vedrana Mlikote kao susjeda do Linde Begonje kao beskrupulozne novinarke, Luke Petrušića kao intelektualca i Hrvoja Kečkeša kao licemjernog svećenika. Svoj doprinos lepezi karaktera dali su i Margita Ivančić kao ljubavnica, Matija Šekoranja kao domoljub, Ornela Vištica kao Klara i Mirela Videk Hranjec kao Petra Flipović. Predstavu su zaokružili kostimografija Manuele Paldin Šabanović, scenografija Vite Taufera te posebno svjetlo Miljenka Bengeza.

Što nama danas govori Erdmanov tekst u Tauferovoj režiji? Zahvaljujući aktualnoj dramatizaciji Dore Delbianco, vrlo nadahnutoj režiji Vite Taufera i uvjerljivosti glumačkog ansambla, predstava 'Samoubojica' daje gorku i apsurdnu slike današnje Hrvatske. U fokus donosi lošu ekonomsku situaciju, problem nezaposlenosti i pervertirani način zapošljavanja te odlazak mladih koji trbuhom za kruhom idu u potragu za boljim životom. Daje i vrlo kritičku sliku hrvatske političke scene, bavi se pitanjem sukoba desnice i ljevice, ismijava ideju pomirbe kostiju i visokopozicionirane dužnosnike, izvrgava ruglu nacionalizam, šovinizam, rasizam i ksenofobiju. Ukazuje na nepomirljivost urbane i ruralne Hrvatske, izruguje se svjetonazorima i manama jednih i drugih, dovodi do apsurda položaj intelektualaca u Hrvatskoj i proziva ih za 'hrvatsku šutnju'. Dovodi do apsurda prezentaciju stvarnosti u medijima, bavi se licemjerjem svećenstva i agresivnošću Crkve – 'Oltar domovine bit će mu grob jer tako traži Bog' - i propituje zasluge potrebne za beneficiju zagrobnog života u koji 'mogu ući samo katolici'. Postavlja i pitanje o tome koliko je potrebno hrabrosti za život, je li lakše živjeti ili se ubiti i prekinuti tu agoniju kojoj se ne vidi kraj. Također naznačuje temu heroja i herojstva, danas itekako aktualnu u Hrvatskoj.

  • +17
  • +14

Domjenak nakon premijere 'Samoubojice'

Izvor: Pixsell / Autor: Pixsell

No nije poanta samo u tome što se predstava vrlo kritički odnosi prema brojnim nelogičnostima i glupostima našeg posttranzicijskog sistema, nego što progovara o užasnim posljedicama koje taj sistem ostavlja na ljude, odnosno na pojedince. Dakle propituje što je danas u Hrvatskoj ostalo od ideala i snova te koliko danas vrijedi život pojedinca. Progovara o licemjerju, bešćutnosti, pohlepnosti i pokvarenosti društva, gubitku empatije i trgovanju tuđim životima i smrtima u ime vlastite koristi i promocije: 'Smrt će postati naše rješenje!' Dotiče se i problema izdaje. Tu je i pitanje razočaranja, danas vjerojatno dominantnim ili barem jako raširenim osjećanjem u Hrvatskoj, koje sublimira Nikola sljedećim riječima: 'Nisam pobjegao od zajedničke sudbine', no 'ispada da ovoj zemlji vrijedim više mrtav nego živ!', jer su 'nekrofili svuda oko nas'. Pretjerano? Ne, samo demistificiran i do apsurda doveden prikaz hrvatske stvarnosti. U svakom slučaju, Kerempuh sa svakom novom predstavom postaje sve kritičniji i sve više odgovara na izazove vremena.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 1

Prikaži sve
  • carolinav

    16.04.2018 11:57

    u posljednje vrijeme sve češće čitamo o besperspektivnosti poduzetnika koji ne mogu pronaći radnike...

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi