Svakom vremenu potreban je dobar revizor koji će odlučno uprijeti prstom u društvene anomalije što s visina ruše temelje nesmiljeno ih gazeći. Našoj današnjici, u kojoj su Gogoljevi likovi tek duhovite umanjenice stvarnosti, taj okidač koji istjeruje ljudske mane iz zakopčanih odijela gotovo je neophodan.

Gogoljeva komedija davno je postala svojevrsna špranca za duhovito upiranje u sveprisutne ljudske i društvene anomalije. Ivan Aleksandrovič Hlestakov stiže u mali grad kojim vladaju ljudi velikih džepova i još većih apetita. Klasična situacija zamjene identiteta pretvara ga u revizora, što on dobro naplati, usput razotkrivši grijehe malih ljudi u skupim odijelima.

Slovenski redatelj Jernej Lorenci uopćio je 'Revizora', pokušavši ga maknuti podalje od trivijalne doslovnosti. Tako je likove pretvorio u simbole iskrivljene do karikature, koje su glumci igrali s odmakom dodatno pojačanim izgovaranjem, a ne igranjem didaskalija. Na tragu obezličenosti bili su i kostimi Belinde Radulović, od identičnih odijela do raskošnih, no ne i 'informativnih' baroknih oprava.

Koliko god se trudio pobjeći od doslovnosti, Lorenci je na nekoliko mjesta upao u vlastitu klopku, posebice na samom kraju gdje je namagarčene aktere prvo nasadio na noge stolova, odnosno metafore Hlestakovljeve muškosti, da bi ih potom sasvim nepotrebno pretvorio u konje, odnosno konjine. Postavivši izvođače u poziciju gledatelja, što je pojačao smještanjem igre s ove strane zastora, anomalije društva smjestio je u publiku, odnosno među sve nas. No nekoliko puta se pretjerano zaigrao u prokazivanju krivca, preusmjerivši revizorov prst i doslovce od scenske do konkretne publike, što je bilo pomalo suvišno pojašnjavanje očitog.

Ključni problem cjeline ispunjene vrlo duhovitim minijaturama je pretjeranost, koja se kroz predstavu provlači višestruko, a čija je posljedica gledateljski umor prema kraju. Odlučivši na scenu prenijeti cjelovitu dramu, bez kraćenja, Lorenci je predstavu razvukao na predugih tri sata i ponešto, gubeći se u ponavljanju replika i usporavanju rubnih točaka koje je time nepotrebno naglašavao.

Jan Kerekeš lik pokretača radnje Hlestakova razvio je od zbunjenosti do hladne samosvijesti, ne uspjevši ga nametnuti scenskoj igri te padajući u dijaloškim dijelovima. S druge strane, Vilim Matula u ulozi upravitelja grada, Antona Antonoviča Skvoznika – Dmuhanovskog, u potpunosti je vladao scenom, s lakoćom skačući kroz paletu emocija te ih dodatno 'hladeći' vješto izgovorenim didaskalijama, čime je vrlo uvjerljivo prikazao korumpiranog karijerista velikih apetita. Njegovu suprugu Anu Andrejevnu odlično je odigrala Nina Violić koja je najdalje otišla u emocionalnu distanciranost od lika, čime je karikaturu odvela do ruba groteske.

I svi ostali glumci, Miha Bezeljek koji je u ulozi upravnika pošte bio odličan u riječi i pokretu, duhoviti, ali ne u potpunosti usklađeni Filip Nola i Robert Ugrina kao vrlo zabavno osmišljen spojeni lik Dopčinski-Bobčinski, te Sreten Mokrović, Doris Šarić-Kukuljica i Jadranka Đokić odlično su se prilagodili redateljevoj ideji karikaturalizacije likova, što je stvorilo vrlo duhovitu scensku igru. Tek je Karla Brbić bila nešto neuvjerljivija, pretjerano se naslonivši na infantilnost u građenju kćeri upravitelja grada.

Cijelu glumačku priču naglašeno stiliziranim pokretom i govorom omotao je ponajbolji Edvin Liverić u ulozi pripovjedača i Hlestakovljevog sluge Osipa, jedinih dvaju likova koji su kroz cijeli komad svjesni zamjene identiteta.

Pretrpanom scenom Branko Hojnik je vrlo dobro okarakterizirao korupciju, od darova koji vise na zidovima do klecala kao mjesta brzinskog iskupljenja i ispovjedaonice u koju je redatelj smjestio isplatu. Prelaskom iz ambijentalnosti dubrovačkih prostora, gdje je Revizor ovo ljeto doživio premijeru, u dvoranu Istra ZKM-a, gdje je početkom veljače bila zagrebačka premijera, scena nije pretjerano izgubila, tek je cjelina oštećena za pokoju referencu na Dubrovnik. Veći dio predstave glazba Branka Rožmana bila je prikrivena, da bi pred kraj stvorila vrlo uvjerljiv auditivni nemir.

'Revizor' redatelja Jerneja Lorencija preduga je, na mjestima spora i nepotrebno repetitivna, ali i duhovita predstava s nekoliko odličnih glumačkih rola.