HRVATSKA KULTURA U FRANCUSKOJ

Odjeci festivala Croatie, la voici kroz doživljaj umjetnika i kustosa

22.03.2013 u 14:46

Bionic
Reading

Hrvatska udruga stipendista francuske vlade (HUSFV) u okviru događanja u Danima frankofonije od 2010. organizira skup Hrvatsko-francuski dodiri (Des contacts croato-français) u cilju prožimanja dviju kultura, hrvatske i francuske, predstavljajući osobe (većinom stipendiste francuske vlade) koje su svojim radom i postignućima doprinijele poznavanju i prepoznavanju tih dviju kultura. Ove godine tema skupa je bila Les Échos du festival Croatie, la voici, festivala Hrvatske u Francuskoj

Na početku skupa prisutnima su se prigodnim riječima i pozdravima obratili prof. dr. sc. Gabrijela Vidan, predsjednica udruge, prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš, rektor Sveučilišta u Zagrebu i gospođa Michèle Boccoz, veleposlanica Francuske Republike u Hrvatskoj.

Ove godine tema skupa je bila lesÉchos du festival Croatie, la voici, festivala Hrvatske u Francuskoj, s ciljem stvaranja i učvršćivanja veze između dviju zemalja čije se partnerstvo slikovito može usporediti s odnosom Davida i Golijata koji je jasno pokazao koliko su jedan drugome potrebni i koliko se nadopunjuju. Možda je mjesto Hrvatske posebno baš zato što je mala, kako je to u svom izlaganju o dojmovima sa skupa koji su organizirali Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Sveučilište Sorbonne istaknula prof. dr. sc. Gabrijela Vidan.

Ona je govorila o posebno zanimljivom trenutku iz svog izlaganja u kojem iznosi kako su stanovnici ilirskih provincija doživjeli vlast Francuza i kroz lamentaciju gospodina Trputeca saznajemo da nisu bili zadovoljni novom vlašću i galskom ravnopravnošću (gospodar i kmet jednaki), koju je ta vlast uspostavila. U toj lamentaciji nije prepoznat kraj jedne ere i dolazak nove, koju gospodin Trputec ne može prihvatiti.

Svoje dojmove sa skupa u Dieu iznio je prof. dr. sc. Drago Roksandić koji je posebno istaknuo interes koji je taj skup izazvao u malom, ali značajnom okrugu gdje je izražen katoličko-protestantski suživot i gdje je posebno došla do izražaja srdačnost i opuštenost sudionika skupa, spremnih na dijalog, a za koje se i nije moglo utvrditi zanimanje i profesija, ali je imponirala ozbiljnost kojom su pratili događanja.

Program skupa dobio je na važnosti u regionalnoj stvarnosti, gdje su posebno bila značajna sjećanja i pamćenja temeljena na osobnom iskustvu (Bodrožić). Cilj skupa bio je pokazati da je Hrvatska zemlja europskog kruga.

Za izlaganja Barbare Vujanović, kustosice Ateljea Meštrović pod naslovom Meštrović kod Rodinahrvatska ekspresija Leile Topić, kustosice MSU-a, Crvena nit Hrvatske sezone u Francuskoj te Olinke Vištice, utemeljiteljice Muzeja prekinutih veza, Posljednji teatar ljubavi: Muzej prekinutih veza u centru Le Centquatre, može se reći da pripadaju drugom uporištu, suvremenoj umjetnosti, za razliku od prvog, onom iz područja baštine, kako je to istaknula gospođa Seadeta Midžić, izbornica festivala s hrvatske strane. Ta uporišta nisu bila izolirana i u svakoj jezgri se nastojalo da nastup bude koherentan i uspostavi ravnoteža u svakom trenutku. Mobilizirani su bili kustosi, umjetnici, prijatelji, a sve je počelo kao 'borba za nešto, a ne kao udaljavanje od nečega', i sve to, prema riječima gospođe Midžić, trebalo je uskladiti s postojećim trenutkom u Francuskoj.

Teško je reći koje je događanje upečatljivije iskazalo život hrvatske umjetnosti: glazba koju su zastupali Malec i Katarina Livljanić, žive spone Hrvatske s Francuskom, performansi koji su predstavljali tkanje koje je, satkano od niti, svjetlucalo i živjelo, bez obzira na njezinu boju. Ili je to možda bilo režirano čitanje Držića, gastronomska ponuda, koncerti, izložba plakata Borisa Bućana, događanja o kojima će biti riječi u knjižici koja je u pripremi, a donijet će refleksije festivala.

Izbornica Midžić istaknula je da je 'mala hrvatska kultura tražila da njezino predstavljanje bude živi organizam dok traje, a za sobom ostavlja trajno svjetlo'. Izrazila je neskriveni ponos zbog učinjenog i naglasila da su predstavljena ne samo materijalna djela, već i ideje, točnije samo hrvatsko biće.

Meštrović kod Rodina, hrvatska ekspresija, izlaganje Barbare Vujanović već naslovom govori o povezanosti dvaju umjetnika i samim time pobuđuje interes publike i nagoviješta nastavak sjajno započete suradnje u okviru ovog festivala.

Osim velikog odjeka u javnosti, neposredna 'posljedica' izložbe pronađeno je treće pismo Meštrovića Rodinu za koje se pretpostavljalo da postoji, a koje je, eto, pronađeno. Procjenjuje se da je izložbu vidjelo (ciljano ili ne), 25.000 posjetilaca.

Leila Topić
, kustosica MSU-a, izvijestila je o nekoliko izvedenih performansa od kojih je svaki odaslao neku poruku: priča o ljubavi Vlaste Delimar i Toma Gotovca, a Sandra Sterle predstavila je određene nacionalne identitete i predodžbe o pojedinim zemljama. Grubićeva grupa svirača, izvođenjem balkanske glazbe i obljepljivanjem instrumenata selotejpom, htjela je pokazati da će ulaskom u EU možda biti i neželjenih posljedica. Naglasila je nastojanje suvremene umjetnosti da bude radikalna i njezinu potrebu da bude izvedena u prostoru. Izvedbena umjetnost možda nekome 'može promijeniti život', kako je to izjavila gospođa iz publike na predavanju prof. Galete za kojega nikada nije čula.

O uspješnom predstavljanju Muzeja prekinutih veza govorila je njegova utemeljiteljica Olinka Vištica koja je govorila o posebnosti tog muzeja koji je nastao i razvija se na način da publika donira eksponate na izložbama koje se organiziraju na raznim gostovanjima u različitim prostorima, a dio kolekcije se bira i nosi kao emocionalna prtljaga. Muzej je osnovan 2006. i otada je predstavljen u svijetu. Poruka njegovih eksponata je: prekid veze nije kraj, nego početak nečeg novog.

Predstavljanje projekta u Centquatre posebno je zanimljivo s obzirom na prostor: iz tog centra su nekada kretale posmrtne povorke, a nekadašnja konjušnica s vremenom je postala galerija.

Doniranje za ovu izložbu prigodom gostovanja u Francuskoj započelo je 30. studenoga te je skupljeno preko 100 predmeta. Oni se razlikuju, kao i anglosaksonske priče od frankofonih. Kulture spajaju univerzalne poruke, nekad bolne, ali ljekovite. Procijenjeno je da je izložbu vidjelo 7.699 posjetilaca.

Na kraju skupa gospođa Midžić govorila je o kriterijima odabira umjetnika koji su bili predlagani za sudjelovanje na festivalu, o odjecima festivala i značenju koje je on imao u predstavljanju Hrvatske kao značajne kulturološke destinacije i zaključila je da su se 'snovi dobrim dijelom ostvarili'.

Još jedan zanimljiv skup koji je organizirala Hrvatska udruga stipendista francuske vlade je uspješno zaključen i njegovim održavanjem udruga je dala doprinos učvršćivanju veza i suradnje dviju zemalja, Hrvatske i Francuske.