U Dvorcu Veliki Tabor sve je spremno za drugo izdanje Tabor New Frame Film Festivala: pod umjetničkim vodstvom Dalibora Jakusa, međunarodni festival kratkog filma posvećen novoj generaciji autora, s naglaskom na umjetnički rizik, suvremene društvene teme i filmove koji pomiču granice kratke forme donosi, od 2. do 4. srpnja, impresivnu selekciju od 63 filma iz 30 zemalja, uključujući naslove s prestižnih festivala poput Cannesa, Venecije, Sundancea i Rotterdama, pretvarajući zagorsko brdo u privremenu prijestolnicu najzanimljivije svjetske i domaće kratkometražne produkcije.

U vremenu obilježenom političkim krizama, ratovima, migracijama i osjećajem nesigurnosti, ovogodišnja selekcija odražava svijet u kojem živimo – od južnoafričkih socijalnih trilera do haitskih drama o cijeni migracije, filmovi autora koji će biti predstavljeni tijekom tri festivalska dana istražuju identitet, društvene nejednakosti, emocionalnu ranjivost i mogućnosti otpora. Ovogodišnji festival stavlja poseban fokus na autore mlađe od 35 godina, uključujući i tri svjetske premijere u domaćem natjecanju te redateljski debi nagrađivane pjesnikinje Monike Herceg. Festival pritom ostaje vjeran svojoj misiji potpore novim autorima – besplatan je za publiku, a kroz nagradu Meluzina potiče razvoj mladih filmaša.

S umjetničkim direktorom popričali smo o tome što nam filmovi nove generacije govore o današnjem svijetu, zašto je kratki film i dalje najslobodniji prostor suvremene kinematografije te kako jedan mali festival u Velikom Taboru postaje mjesto susreta globalnih tema.

U međunarodnom natjecanju nalaze se filmovi od južnoafričkih socijalnih trilera do naslova s Cannesa, Venecije i Sundancea te scenarističkog rada Petera Greenawaya. Kako ste gradili selekciju koja kroz intimne priče govori o velikim društvenim i političkim pitanjima? Prepoznajete li zajedničke motive koji se, unatoč različitim kulturnim kontekstima, iznova vraćaju u suvremenom kratkom filmu?

Ovogodišnje Međunarodno natjecanje Tabor New Frame Film Festivala predstavlja generaciju autora za koju možemo reći da odrasta u vremenu permanentne krize: političke, ekonomske, emocionalne ili medijske. Filmovi dolaze iz više od 30 zemalja, od Kolumbije, Haitija i Libanona do Portugala, Irana i Kine, ali unatoč pretpostavljenim razlikama među njima postoji vrlo snažna zajednička linija. Primjerice, južnoafrički film Lešinari (Vultures) bavi se društvenim nejednakostima i nasiljem koje proizlazi iz ekonomskog pritiska, dok nizozemsko-palestinski Posljednji kadar (Last Shot), kojim otvaramo festival, progovara o pitanju odgovornosti slike i pozicije promatrača u ratu.

S druge strane, animirani film Stidljivi Bog (God Is Shy) Jocelyna Charlesa, prikazan i na Animafestu te nagrađivan u Annecyju, koristi vrlo nježnu i zaigranu premisu crtanja vlastitih strahova tijekom vožnje vlakom kako bi prikazao načine na koje danas živimo sa strahom, anksioznošću ili emocionalnom ranjivošću. Nadalje, Samuel Suffren u filmu Plavo srce (Blue Heart) iz Haitija kroz naizgled jednostavno iščekivanje telefonskog poziva sina koji je otišao u potragu za američkim snom govori o migraciji, ekonomskoj nejednakosti i emocionalnoj cijeni odlaska.

Posebno su mi važni i regionalni koprodukcijski filmovi poput Biljega (Birthmark) Georgea Petera Barbarija i Histeričnog napada smijeha Matije Gluščevića i Dušana Zorića jer vrlo hrabro otvaraju pitanja identiteta, tijela, seksualnosti i društvenih normi. Biljeg kroz susret dviju osoba u bejrutskom stanu gradi napetu i emotivno slojevitu priču o identitetu i potrebi za prepoznavanjem, dok Histerični napad smijeha kroz crni humor i apsurd razara ideju društvene pristojnosti i normativnosti.

Važno je što program uključuje autore čiji su filmovi već prikazivani i nagrađivani na festivalima poput Cannesa, Venecije, Locarna ili Clermont-Ferranda, kao i autore poput Jacka Salvadorija s filmom Blondi, na čijem je scenariju sudjelovao Peter Greenaway. Film kroz perspektivu Hitlerova psa Blondija stvara istovremeno groteskan, humoran i uznemirujući pogled na Treći Reich. Ono što je fascinantno u tom filmu jest način na koji koristi apsurd i pseću svakodnevicu kako bi destabilizirao monumentalnost povijesnog zla.

Umjesto da povijest promatra isključivo kroz prizmu politike, film je spušta u prostor banalnog, a u toj kombinaciji humora, nelagode i artificijelnosti osjeća se Greenawayev senzibilitet. No, prisutnost scenarističkog rada Petera Greenawaya u programu nije tu zbog prestiža, nego zato što pokazuje koliko kratki film još uvijek može biti prostor formalnog rizika i autorske slobode.

I unatoč različitim kulturnim kontekstima, ono što se iznova vraća kroz suvremeni kratki film jest pitanje kako danas živjeti s osjećajem nesigurnosti. Gotovo svi filmovi na neki način govore o tijelu pod pritiskom, o identitetu, o potrebi za bliskošću ili o pokušaju da se pronađe intimni prostor unutar svijeta koji postaje sve brutalniji. Još važnije, dijele i pitanje otpora, otpora prema ravnodušnosti, dehumanizaciji, ubrzanosti i osjećaju nemoći.

Hrvatsko natjecanje ove godine krase čak tri svjetske premijere, uključujući i redateljski debi jedne od naših najvažnijih pjesnikinja, Monike Herceg. Što nam ti naslovi, uz ostale autore mlađe od 35 godina, govore o trenutačnom stanju i poetikama nove generacije domaćih filmaša? Po čemu vam se ova generacija čini drukčijom od prethodnih?

U selekciji od 13 filmova u ovom natjecanju, uključujući tri svjetske premijere, vidi se izrazita raznolikost pristupa, ali i zajednički interes za osobne, često vrlo sugestivne priče koje govore o širim društvenim stanjima. To su filmovi koji donose preciznost u promatranju, bilo da je riječ o obiteljskim odnosima, radu, tijelu, stambenoj nesigurnosti ili ljubavnim i generacijskim tenzijama.

Drago mi je što se redateljski debi Monike Herceg s filmom Joso prikazuje upravo na domaćem festivalu, jer film radikalno spušta fokus na ono što se u filmu često preskače, a to je svakodnevica koja nije dramatizirana, nego stvarna u svojoj ponavljajućoj težini. Riječ je o dokumentarnom portretu čovjeka koji ne funkcionira kao "lik" u klasičnom smislu, nego više kao prisutnost, netko čiji se život ne može svesti na događaj.

Zanimljivo mi je da Monika Herceg kao pjesnikinja u filmu ne traži nužno poetsko u estetizaciji, ona inzistira u načinu 'gledanja'. Film odbija socijalnu patetiku i socijalni realizam kao zatvorene sustave te umjesto toga gradi etiku promatranja: koliko dugo možemo gledati nekoga bez da ga pretvorimo u reprezentaciju.

U istom programu nalaze se i filmovi kao što je Poluotok Davida Gaše, Naš vrt na kraju svijeta Sebastijana Borovčaka, kao i filmovi koji će također imati svjetske premijere, Evanđelje po Noni i Gume na kotačima. Svaki od njih na svoj način propituje odnos pojedinca prema prostoru u kojem živi, bilo da je to obitelj, periferija, radno okruženje ili vlastita unutarnja kriza. Ono što ih povezuje nije žanr ili stil, nego osjećaj da je svakodnevica postala iznimno nabijena.

U odnosu na ranije generacije, razlika nije toliko vidljiva u temama koliko u pristupu. Autori su slobodniji u formi, manje opterećeni jasnim granicama između dokumentarnog, igranog i eksperimentalnog, te izrazito osjetljivi na atmosferu i emocionalnu istinu situacije.

Festival otvarate nizozemsko-palestinskom dramom Posljednji kadar, koja je stigla iz Rotterdama i bavi se odgovornošću onoga tko stoji iza objektiva u ratu. Zašto ste upravo njime odlučili otvoriti ovogodišnji Tabor?

Posljednji kadar odabrao sam za otvaranje svjesno, iako ne funkcionira kao tipičan uvodni naslov u programu, upravo suprotno, on prije svega otvara dilemu. Film Parhama Rahimzadeha polazi od vrlo intimne situacije čovjeka koji kroz fotografije svog preminulog brata, ratnog fotoreportera iz Gaze, pokušava rekonstruirati i razumjeti njegovu ostavštinu, ali i vlastiti odnos prema gubitku. No vrlo brzo postaje jasno da to nije film o žalovanju u klasičnom smislu.

Posljednji kadar otvara pitanje koje danas smatram ključnim, osobito iz perspektive vizualne i medijske kulture: tko ima pravo na slike, tko ih interpretira i što se događa kada se nasilje i smrt neprestano posreduju kroz ekrane i medijske kontekste. Film je nelagodan jer stalno pomiče poziciju gledatelja između svjedoka, konzumenta i osobe koja ne može ostati neutralna. Time nas prisiljava da preispitamo vlastitu poziciju gledanja u vremenu u kojem su ratne slike istodobno svuda prisutne, ali sve manje stvarno proživljene. Zanimljivo mi je i to da film ne tematizira samo nasilje ili rat, nego i njegovu cirkulaciju, kako se fotografije filtriraju, brišu, izlažu ili cenzuriraju, i što to znači za privatnu i kolektivnu memoriju.

U kontekstu festivala, Posljednji kadar postavlja okvir za sve što slijedi: gledanje nije samo pasivna aktivnost ili traganje za razonodom, već čin empatije i razumijevanja, gotovo etički čin. A festival, ako želi biti relevantan, mora biti prostor koji tu odgovornost jasno izlaže.

Čini se da kratki film danas sve češće briše granice između igranog, eksperimentalnog, animiranog i dokumentarnog izraza. Kako se taj razvoj odražava na suvremeni kratki film? Kako vi vidite njegov razvoj kao filmske forme?

U odnosu na sve što sam vidio u ovogodišnjoj selekciji, ali i na drugim festivalima, kratki film se sve manje doživljava kao kratka forma, a sve više kao prostor u kojem se može misliti bez potrebe za stabilizacijom značenja. Granice između filmskih rodova gotovo su potpuno porozne, ali to ne doživljavam kao pomodnost, nego kao izravnu posljedicu načina na koji danas živimo stvarnost kroz više istodobnih perspektiva i registara.

Istovremeno, sve češće se brišu i granice između unutarnjeg i vanjskog svijeta filma, u kojem subjektivno iskustvo, arhivska snimka, inscenacija i dokument postaju ravnopravni materijali. Autori više ne kreću iz potrebe da pripadaju točno određenoj formi, nego pronalaze točan način kako ispričati vrlo specifičnu priču.

Zato kratki film danas vidim kao najslobodniji dio kinematografije, ne zbog 'lakše produkcije', nego zato što najmanje trpi institucionalnu inerciju. On može biti radikalan bez obaveze da se stabilizira u žanru, tonu ili tržišnoj logici.

Festival već godinama uspijeva ostati besplatan za publiku, a istodobno autorima ponuditi konkretnu financijsku potporu kroz nagradu Meluzina. Koliko je danas teško održavati takav model i što on govori o ulozi koju Tabor New Frame želi imati u razvoju mladih autora, a ne samo u prikazivanju njihovih filmova?

Održavati festival besplatnim za publiku danas je sve zahtjevnije, ali smatramo da je to važna vrijednosna odluka. Želimo da film ostane dostupan svima i da festivalski prostor ne postane privilegij ograničen uskim ekonomskim ili društvenim okvirima. Istodobno nam je jednako važno autorima ponuditi konkretnu podršku, a ne samo festivalsku vidljivost. Nagrada Meluzina upravo zato ima posebno značenje. Ona nije simbolična gesta, nego investicija u budući rad autora. U trenutku kada je nezavisnu i autorsku produkciju sve teže financirati, čak i relativno mali iznosi potpore kao što su naši mogu biti ključni za razvoj novog projekta, pisanje scenarija ili početak produkcije.

Važno je naglasiti da takva podrška, koji i drugi festivali pružaju, mnogo znači i autorima koji su već prikazivani na najvećim svjetskim mjestima. Festivalska vidljivost ne znači nužno financijsku stabilnost. Mnogi iznimno uspješni autori i dalje rade u vrlo nesigurnim produkcijskim uvjetima, osobito kada je riječ o kratkom filmu. Tabor New Frame Film Festival upravo tu želi imati aktivnu ulogu ne samo kao mjesto prikazivanja filmova, nego kao prostor koji dugoročno prati i podržava razvoj autora. To je za nas pitanje kulturne odgovornosti.