No čvrsto sam uvjeren da me ta činjenica ne čini ništa manje kompetentnim da analiziram splitske birtije. Kao prvo, otkako znam za sebe određeni dio godine provodim u tom gradu i poznajem ga gotovo jednako dobro kao i svoj rođeni, a osim toga možda mi baš to što u Splitu nisam stalno daje taj potrebni odmak, tu toliko žuđenu objektivnost iako objektivnost nikada nije bila moja furka.

Uza sve to, i u Splitu postoje birtije koje posjećujem češće od ostalih, birtije koje volim više i o kojima znam više.

Teak je jedna od takvih. I nije taj svoj status zaslužio slučajno, ja sam prilično strog kritičar i zahtjevna mušterija, ali jednom kada me se osvoji, postajem vjeran, čak i kada primjećujem stvari koje mi možda idu na živce.

Cijene

Bez iznenađenja. Ako je suditi po cijenama u birtijama, jednakost sjevera i juga uopće nije u pitanju. Šteta je jedino što se to ne može suditi po cijenama u birtijama. No dobro, kava s mlijekom je devet kuna, a čaj je kunu više, a novčanicu s likom Juraja Dobrile morat ćete izdvojiti iz novčanika ako poželite popiti pelinkovac ili koje drugo domaće žestoko piće.

Kola je 14, a toliko stoje i dva decilitra vina (za svaku je pohvalu što za razliku od većine okolnih birtija Teak nudi vino na čaše, a ne samo one proklete buteljice koje su, da stvar bude gora, u zadnje vrijeme smanjili na manje od dva decilitra; sada su to listom bočice od 0,187 dl. Ako mi ne vjerujete, provjerite sami). Izbor piva je neloš, imaju točeno Ožujsko (pola litre je 16 kuna), a sva bocirana su mala, ali možete popiti recimo Nikšićko (16), Kilkenny (20), Coronu (20) ili Guiness (23), a ima tu još poneko iznenađenje, ali neću otkrivati sve.

Cjenik vrijedi pozornije promotriti, jer na njemu se recimo, među ostalim čudima krije i Absinth, ne tako česta biljka na hrvatskom ugostiteljskom nebu, a čašica zelene čarolije stajat će vas 17 kuna.

Interijer

Na zadnjoj stranici cjenika pronaći ćete dobar i pismen tekst o kafiću, i to na hrvatskom i na engleskom. To me oborilo. Treba isticati svoje prednosti i posebnosti, treba se pohvaliti, treba objasniti. Tamo između ostaloga piše kako je kafić uređen u originalnom podrumu Dioklecijanove palače i kada to pročitate i krenete se osvrtati oko sebe, počnete primjećivati detalje koji vam prije nisu ulazili u oko i golem komad vremena koji stoji između dana vašeg rođenja i dana kada je izgrađen objekt u kojem sjedite odjednom vam postane nekako jasniji i možete se nositi s njim, osjetite se kao da ste i sami dio tog slijeda.

U tom tekstiću dalje stoji da je sav namještaj u kavani napravljen od plemenitog drveta – tikovine, a po tome je dobio i ime. Zbilja, odmah se primijeti da je sve u tim smećkasto-crvenkastim tonovima i da to nije drveni namještaj kakav inače gledamo svaki dan, ali sumnjam da bi itko, osim ako baš nije tesar, biolog ili fetišist shvatio da je to baš tikovina i da je riječ o drvetu koje raste u kišnim šumama i da ga se u Indiji najčešće koristi za izradu prozora i vrata, jer je vrlo otporno na atmosferske prilike, ali i na termite. Dobro, ne stoje sve ove informacije u tom tekstu, ali vidite, probudili su znatiželju pa sam malo i sam dalje istraživao.

U zadnje vrijeme se Teak sastoji od dva dijela. Onoga za pušače i onoga za ljude čije su nezdrave navike društveno prihvatljivije ili barem manje očite. Ovaj drugi je jednostavniji i manje maštovit, onaj pušački je prvi, originalan, prava stvar, kao neki križanac hobitske rupe, podruma Dioklecijanove palače, bakine sobe i najudobnije prostorije u najugodnijem zamislivom pubu u koji je Sherlock Holmes odlazio razmišljati kada se trebao sabrati.

Usluga

Tipična splitska. Trude se, to je istina, ali i dalje se češće osjećate kao da im smetate, nego kao da od vas žive. Sporost i bezvoljnost se može razumjeti, gužva je, ljeto je, vruće je, ali za neprofesionalnost nema opravdanja. Proliju vam trećinu kave kada vam ju donose i ne ispričaju se, nego samo na to ukažu, kao nije njihova greška, viša sila je tu imala prste. Sve u redu, ne znam puno ljudi koji bi iskreno zamjerali to što im je proliven dio kave, ali ljudska isprika ne bi bila na odmet, štoviše, to je elementarna pristojnost.

Klijentela

Svakojaka. Od opjevane splitske mladosti preko gospođa u godinama koje su svratile na kavicu nakon povratka s pazara pa sve do Ante Tomića i njegovog šešira koji se, u paru, ondje pojavljuju gotovo svaki dan, poznaju sve i svi poznaju njih.

Ljeto je, razumije se, posebna priča, tada prokleti turisti ugroze uhodanu ravnotežu koja bi mogla trajati milijunima godina, a ta ravnoteža osim već spomenutih uključuje i gimnazijalce kojima je Teak jedano od omiljenih mjesta za markiranje, pardon, picavanje, a njihov se trag može vidjeti i na podlošcima za čaše.

Nisu te poruke ništa posebno niti su bile duhovitije ili zabavnije od onih s kojima sam se prije susretao, ali imaju neki zajednički duh određene slatke melankolije, za koji ne mogu tvrditi da nije samo moja uobrazija. Čini mi se kao da su svi koji su ih pisali znali da upravo proživljavaju najljepše i najopuštenije dane u životu, ali kao da su istovremeno malko nesretni, jer iz njih ne mogu izvući maksimum i zato što je zapravo pomalo tužno da su baš to najljepši dani.

Prijateljice su mi pričale kako su za vrijeme srednje škole često išle u Teak i meni je bilo krivo što nisam išao u neku splitsku gimnaziju. Zamišljao sam kako umjesto u mračnom i zagušljivom i mesinganom novozagrebačkom Jokeru sjedim u toplom i prisnom Teaku, vani pada kiša, a po ulici prolaze gospođe koje s pazara nose povrće za ručak. Za mene u tom trenu nije postojala niti jedna jedina stvar iz prošlosti za koju mi je bilo više žao što je nisam učinio.

Sanitarije

Strmim stubama u podrum nekadašnjeg Dioklecijanova podruma, a tamo su vrata koje su se nekada dala zaključati iza kojih je sanitarni prostor i za dame i za gospodu. Za potonje samo bijedni pisoar, a za nježniji spol čitava školjka, raskoš. Osim tog manjka prostora, neke prave zamjerke nema, sve je upotrebljivo i u solidnom stanju, nećete tu provoditi više vremena nego što je nužno, ali svoje ćete potrebe, sva je prilika, uspješno obaviti.

Posebna prednost

Uvijek dobra glazba, od Jayhawksa i Wilca preko Shinsa i Go-Betweensa do Okkervil Rivera. I mnogo, mnogo toga između, spomenuo sam samo bendove koji su mi ušli u uho iz jednostavne činjenice što ih volim, a u birtijama ne samo da se mogu čuti iznimno rijetko, već se ne mogu čuti uopće. Osim u Teaku.

Posebni nedostatak

Terasa je ista kao i terase svih susjednih kafića kojih se naguralo desetak na tom relativno malenom prostoru i često niste sigurni koji stol pripada kojem lokalu. Stolovi, stolci, suncobrani, žamor. Ne čuje se glazba. Nema tikovine. Samo gužva, prolaznici, konobari, promet, kave i vode, kapitalizam.

Napomena

Ne vjerujte mojim opaskama o konobarima. Nisam nikada bio u njihovoj koži.

Summa summarum

Ovo je kafić koji zna što hoće. Kafić s pričom, kafić s imidžom, kafić koji ima što ponuditi i ne krije to iza maske neke lažne skromnosti. Najbolje od svega je to što ono što nudi nije uobičajeno i zato to treba još više cijeniti. Asti sto, najmanje devet, ako ne i devet ipo od deset. Endemska vrsta taj Teak, kažem vam. Ne stablo, kafić.