U trenucima velikih društvenih previranja, kriza i općeg osjećaja nesigurnosti, kazališni se svijet neizbježno suočava s temeljnim pitanjem: koji je prostor i smisao dramskog pisanja danas te kako tekst preživljava svoj susret s pozornicom i suradnicima? Upravo to pitanje nalazi se u žarištu trećeg izdanja programa New Stages, koji se od 2. do 4. rujna održava na zagrebačkoj Trešnjevci, u prostoru KunstTeatra.

Kazališni projekt posvećen razvoju novih dramskih tekstova mlađe generacije, New Stages puno je više od pukog festivala scenskih čitanja; on je i platforma koja iznova otvara bolno pitanje o stvarnom, često nevidljivom položaju suvremenih dramskih pisaca u Hrvatskoj. Projekt je prije šest godina pokrenuo Goethe-Institut kao međunarodnu inicijativu u sedam zemalja, no s vremenom se osamostalio i nastavio razvijati u skladu sa specifičnim potrebama domaće scene, sada u zajedničkoj organizaciji Saveza pisaca i scenarista izvedbenih djela (SPID), Goethe-Instituta Kroatien, KunstTeatra i Hrvatskog centra ITI.

A te potrebe, u bazičnom smislu, kako ističe dramaturginja i organizatorica programa Jelena Kovačić, svode se na borbu za profesionalno dostojanstvo. Položaj domaćeg dramskog pisca danas je obilježen prilično ciničnim paradoksom, kaže ona: od njih se očekuje vrhunski, profesionalan rezultat, dok su uvjeti u kojima taj rad nastaje uglavnom duboko neprofesionalni i nesigurni.

Pisanje je rad, a ne usputni hobi

"Pisanje dramskog teksta nije nešto što se događa usput", upozorava ova diplomirana polonistica, komparatistica i dramaturginja, koja iza sebe ima impresivnu karijeru obilježenu dugogodišnjom i višestruko nagrađivanom suradnjom s redateljicom Anicom Tomić, s kojom je stvorila neke od najznačajnijih predstava suvremenog hrvatskog teatra. Iz pozicije autorice koja je radila na velikim institucionalnim i nezavisnim projektima, ona naglašava da dobar tekst zahtijeva vrijeme, istraživanje, razgovor i mogućnost da se kroz proces mijenja i griješi.

No, hrvatska repertoarna kazališta rijetko imaju sluha za takav proces; od pisaca se najčešće očekuje gotov proizvod, spreman za prve probe. "Za velike institucije mladi su pisci i dalje prvenstveno 'rizik', pa se teret estetske hrabrosti uglavnom seli na leđa nezavisne scene", kaže Kovačić.

Dramatičar i dramaturg Espi Tomičić, suorganizator programa, detektira još bazičnije probleme – drame se, kaže, izvan uskih strukovnih krugova, danas jedva uopće čitaju. Na to se nadovezuje i činjenica da autori u tekst ulažu mjesece neplaćenog rada, a da pritom nemaju nikakvo jamstvo da će on ikada doći do pozornice. "Od pisaca očekujemo profesionalan rad i profesionalan rezultat, a uvjeti u kojima taj rad nastaje vrlo često nisu profesionalni", jasna je njegova dijagnoza.

Iako se stvari polako pomiču zahvaljujući novim rezidencijalnim programima u Zagrebačkom kazalištu mladih, Kerempuhu i zagrebačkom HNK-u, kao i dugovječnoj nagradi "Marin Držić", sustavna podrška – i financijska i umjetnička – još uvijek je iznimka, a ne pravilo, upozorava Tomičić, koji je jedan najistaknutijih i najnagrađivanijih glasova svoje generacije, dobitnik čak triju Držića, autor niza zapaženih tekstova i prepoznatljivo ime zagrebačke aktivističke scene kroz rad u Arbajt kolektivu.

Generacija bez zajedničkog nazivnika (i zašto je to u redu)

I Kovačić i Tomičić suglasni su oko toga da je danas nemoguće govoriti o nekoj dominantnoj poetici ili čvrstom generacijskom senzibilitetu mlađih autora. "Mi smo ipak internet generacija", slikovit je Tomičić. "Stalno smo izloženi ogromnoj količini informacija, slika, tema i različitih stvarnosti. Autori uzimaju ono što im u tom trenutku drži pažnju, ovisno o klasnoj, umjetničkoj ili životnoj poziciji".

Ta raspršenost i paralelno postojanje različitih estetskih i istraživačkih smjerova zapravo je, kako kaže, najtočnija slika svijeta u kojem živimo. Upravo u toj raznolikosti i potrebi za konkretnom angažiranošću leži snaga novih glasova koji će se predstaviti na ovogodišnjem New Stagesu.

Rona Žulj: Melanija Trump ili dekonstrukcija najpoznatije šutnje na svijetu

Ako ste proteklih godina pratili domaću kulturnu scenu, ime Rone Žulj sigurno vam nije prošlo ispod radara – iako se ova autorica, po vlastitom priznanju, svjesno kloni kolektiva i "nije pretjerano društvena životinja", njezini radovi govore dovoljno glasno. Riječ je o autorici čiji je kreativni raspon fascinantno širok: od rada na nezavisnoj kazališnoj sceni (u kultnim predstavama Teatra &TD poput Fury Revolution Revival Tour ili Carstva radosti), preko suosnivanja nezavisnog kazališta Rebel, pa sve do oglašivačke industrije u kojoj radi kao brend stručnjakinja i copywriterica.

Široj javnosti vjerojatno je najpoznatija kao koautorica scenarija za hit animirani film Cvrčak i mravica, za koji je osvojila i Zlatnu arenu na Pulskom filmskom festivalu. Na ovogodišnjem New Stagesu predstavlja se dramom Barem jedan uspjeh danas, u kojoj secira jedan od najvećih medijskih fenomena našeg doba – Melaniju Trump.

Američka prva dama kao vrhunski izvedbeni čin

Zaboravite na jeftini žuti tisak, tračeve iz Bijele kuće ili pokušaje da se zaviri u spavaću sobu američkog predsjedničkog para. Ronu Žulj privatna intima Melanije Trump uopće ne zanima, ni autorski ni privatno. "Ono što fenomen Melanije čini meni fascinantnim jest ta kombinacija posvemašnje vidljivosti i potpune nemogućnosti iščitavanja", objašnjava autorica.

U eri u kojoj živimo u svojevrsnoj "hiper-intimi" i u kojoj društvene mreže od svakoga zahtijevaju da ogoli svoj život, prva dama SAD-a napravila je nešto radikalno drukčije, kaže Žulj: ponudila je savršenu, hladnu, neprobojnu masku. Melanija, objašnjava Žulj, neprestano izvodi javni performans dok istovremeno u potpunosti izbjegava danas obligatornu iluziju pristupačnosti i intime.

Njezina pojava u drami postaje polazište za seciranje suvremene kulture poziranja i spektakla, gdje identitet prestaje biti nešto autentično i postaje tek još jedna kategorija izvedbe.

Fragmenti koji promatraju, a ne presuđuju

Drama je strukturirana kroz niz kratkih, scenski nabijenih fragmenata, što je, kaže Žulj, njezin "stari autorski refleks" koji koristi kada se bavi stvarnim osobama – ova se dramatičarka ne bavi biografskom rekonstrukcijom, analizom niti zadiranjem u intimno; umjesto toga, njezin fokus leži u "iščitavanju detalja" iz raznih dostupnih izvora, "i upisivanju čiste sulude fikcije u taj prostor moguće interpretacije".

Fragmentarnost njezina pisma savršeno odgovara temi – fenomenu osobne izvedbe sebe kao lika koji se u osnovi svodi na niz kratkih pokušaja da se taj lik usustavi i proizvede osobni narativ. Autorica ne želi publici ponuditi gotovu presudu ili zaključak o Melaniji; ona nas tjera da zajedno s njom promatramo pukotine na toj savršenoj "pojavi u bijelom".

Odbijanje kolektiva i "ulazak u tuđu glavu"

Iako New Stages inzistira na generacijskom povezivanju – tri autorice prdstavljaju tri različite generacije suvremenih dramskih pisaca – Rona Žulj (rođena 1985. godine) s priličnim otklonom gleda na pokušaje da je se svrsta u bilo kakve ladice. Ne vidi sebe kao dio "generacije osamdesetih" niti vjeruje u zajedničke generacijske estetske nazivnike. Za nju postoje samo talentirani pojedinci koji svojim jezikom odgovaraju na vlastitu poziciju u svijetu.

Upravo to svjesno povlačenje vlastitog autorskog ega definira i njezin pristup dramaturgiji (na ovom projektu dramaturški surađuje na tekstu kolegice Mateje Posedi, dok dramaturgiju za njen komad radi Petra Pleše). "Posao dramaturga nije dovesti tuđi tekst bliže svojoj estetici, niti ga uklopiti u neku svoju viziju kazališta", jasna je Žulj. "Baš suprotno – ljepota dramaturgije je bez pritiska vlastitog autorstva ući u tuđu viziju i pobrinuti se da tekst, podtekst i autoričin senzibilitet izađu na sceni u svom najboljem obliku".

Njezina drama Barem jedan uspjeh danas na rasporedu je prvog dana programa, u srijedu, 2. rujna. Scensko čitanje režira Jan Samek, a uloge tumače Antun Antolović, Lucia Luque Akrap i Bruno Vrščak.

Petra Pleše: nadrealna antibajka o traumi smještena u Gorski kotar

Iako je najmlađa autorica u ovogodišnjoj selekciji New Stagesa, rođena 2001. godine, Petra Pleše već ima profesionalni životopis na kojem bi joj pozavidjeli i znatno stariji kolege. Karlovčanka sa završenom srednjom glazbenom školom za gitaru, danas studentica diplomskog studija Kazališne dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti, imala je brz i intenzivan ulazak u profesionalni teatar: iza sebe ima asistencije na velikim i estetski zahtjevnim projektima u ZKM-u (poput Horvatova Cementa ili Penovićeva Neprijatelja naroda) te u zagrebačkom HNK-u.

Istovremeno, njezini vlastiti autorski i dramaturški projekti već igraju na daskama riječkog HNK Ivana pl. Zajca (Kad se zaljubljujemo), Teatra &TD (Mala zabava) te Pozorišta mladih Novi Sad (Autorizacija). U četvrtak, 3. rujna, u režiji Ivana Dragičevića i uz dramaturšku podršku kolegice Mateje Posedi, na New Stagesu u KunstTeatru predstavit će se scenskim čitanjem drame Don’t Cry For Me, Argentina, mračnim tekstom smještenim u turobnu atmosferu izoliranog gorskokotarskog sela, u kojem dolazak tajanstvenog svećenika narušava krhku ravnotežu tamošnje zatvorene muške zajednice. Uloge tumače Ivan Grlić, Dorotea Ilečić Sever i Andrija Žunac.

Gorski kotar i magijski realizam nove generacije

U središtu drame nalazi se začudan, nadrealan motiv: djevojčica koja je preko noći fizički ostarjela za sedamdeset godina. No, autorica odmah ispravlja sva pojednostavljena, vanjska tumačenja – ta se promjena dogodila se kao izravna posljedica silovanja, "a lik si ju kasnije objašnjava kao nešto što joj je učinio Bog da ju zaštiti". "Ta joj priča omogućava da nastavi živjeti", kaže autorica.

Riječ je, pojašnjava, o doslovno provedenoj metafori ukradene mladosti. "Djevojčici je djetinjstvo brutalno prekinuto; oduzeta su joj prva neopterećena zaljubljivanja i školski dani, a njezina fizička transformacija u staricu eksternalizira njezinu duboku unutarnju izolaciju od vršnjaka", pojašnjava dalje autorica.

Zanimljivo je da Pleše radnju smješta u izoliranu, ruralnu sredinu, što na prvu odudara od urbanih tema koje se uobičajeno pripisuju najmlađim autorima. No, za njezinu generaciju, ističe, to nije neobičan prostor. "Moja generacija, uključujući Emmu Kliman, Ivonu Marciuš i Filipa Rutića, dosta se bavila upravo ruralnim sredinama koje su potentne za magijski realizam", kaže Pleše. Gorski kotar donosi specifičnu, tjeskobnu atmosferu koja savršeno odgovara onome što ona definira kao "antibajku"; selo u drami je izmišljeno, no problemi o kojima piše itekako su stvarni.

"Iako neke stvari nisu realne, to ne znači da nisu stvarne. Živimo u simboličkom svemiru, a ljudi su spremni poginuti za simbole." Govoreći o senzibilitetu autora rođenih početkom 2000-ih, Pleše izbjegava krute definicije i generalizacije, opisujući njihovu estetiku kao izrazito eklektičnu. Ipak, prepoznaje specifično emotivno stanje koje ih povezuje: "Mogu reći da se našoj generaciji jako teško za išta uhvatiti, i to se projicira u našoj strukturi osjećaja i odnosu prema stvarima. Istovremeno smo puni i nade i skepse, ironije i iskrenosti."

U svom radu dramsko pismo Pleše promišlja neodvojivo od kazališta – za nju tekst nikada nije samo autonomno umjetničko djelo koje čeka u ladici. "Pisanje mi je samo prva stepenica u procesu i strategija da dođem do drugih ljudi. Doslovno i metaforički."

Mateja Posedi: traganje za kućom koja više ne postoji

Spisateljski i profesionalni put Čakovčanke Mateje Posedi (1992.) upečatljiv je dokaz kako se suvremeno dramsko pismo danas brusi na najrazličitijim frontovima. Posedi je na profesionalnu scenu stupila nakon iznimnog akademskog pothvata, obranivši 2020. godine dva diplomska rada odjednom – magistrirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti (pod mentorstvom Mate Matišića) i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Njezin je talent rano prepoznat: još 2019. osvojila je drugu nagradu "Marin Držić" za dramu Međimurski lepi dečko, a njezina se svestranost proteže od nagrađivanog amaterskog filma, preko pisanja za televiziju (radila je u writers' roomu Nove TV i kao dijalogistica na seriji U dobru i zlu), pa sve do intenzivnog rada za dječje kazalište kroz niz uspješnih naslova u čakovečkoj kazališnoj družini Pinklec.

U petak, 4. rujna, njezina drama Zemlja zabune zatvorit će ovogodišnji program scenskih čitanja. Čitanje režira Matej Opolcer, dramaturgiju potpisuje Rona Žulj, a tekst oživljavaju glumice Karla Bura, Nina Hrubi i Dorotea Ilečić Sever.

Sve tjeskobe svijeta pod jednim krovom

Zemlja zabune donosi radikalnu i hrabru scensku premisu: u jeku ratnog razaranja, dok vojnici sakupljaju ljudske ostatke na terenu, jedna Dramatičarka po svaku cijenu pokušava postaviti svoj tekst na scenu. Kako spojiti tako teške motive s kazališnom iluzijom, a da tekst ne sklizne u patetiku? Posedi je pronašla briljantan, bazičan zajednički nazivnik. "Sve te motive svela sam pod jedan opći pojam, a to je kuća", kaže. "Obiteljska kriza u drami nastane kada se sruši kuća, ratno razdoblje je zapravo uništavanje kuća, a Dramatičarka je neprestano u potrazi za svojom kućom, odnosno kazalištem", dodaje.

Kroz ovaj metateatarski okvir autorica ne piše salonski esej o društvenoj odgovornosti umjetnika u doba krize – njezina junakinja ne odustaje od teatra čak ni pod granatama, ali to ne čini iz uzvišenog moralnog imperativa, već iz duboko sebičnih, bazičnih ljudskih i osobnih pobuda. U trenucima općeg besmisla, njezina borba za predstavu postaje jedini preostali način da se uspostavi kakav-takav red u svijetu koji se doslovno raspada.

Apsurd kao jedini logičan odgovor

Drama je strukturirana nelinearno – što je za ovu autoricu, kako kaže, estetski odraz stvarnosti u kojoj živimo. "Mislim da mi potreba za nelinearnošću i apsurdom u pisanju dolazi upravo iz kaosa koji nas okružuje", ističe autorica. "Ali i iz saznanja da smo taj kaos prihvatili, prilagodili mu se i naučili ga ignorirati."

Zanimljivo je promatrati kako se u njezinu autorskom glasu spajaju posve oprečna iskustva. S jedne strane, rad na televizijskim serijama naučio ju je brzini, strogoj disciplini i svakodnevnom obrtničkom radu za tipkovnicom. S druge strane, u kazalištu za djecu mora se potpuno distancirati od odraslog cinizma i pokušati ući u dječje cipele. Iz te napetosti nastaje njezina specifična radna etika: "Više sam pobornik aktivnog rada, pa makar i pogrešnog, nego čekanja da mi dođe inspiracija."

Kao autorica rođena 1992. godine, koja je diplomirala u specifičnoj i kriznoj 2020. godini, Posedi smatra da njezinu generaciju nisu oblikovale samo društvene krize, već "suluda brzina kojom se svijet mijenja". Tehnološke inovacije, koje katkad poboljšavaju život, a katkad ne, gurnule su autore njezinih godina prema specifičnim tematskim preokupacijama. "Zato se direktno ili indirektno u tekstovima bavimo temama poput otuđenja, izgubljenosti, komunikacije i mukotrpne potrage za vlastitim identitetom.".

Maria Milisavljević: moć svjesnog kvara i kako ne slijediti pravila

Dok tri domaće autorice u tjednu New Stagesa na sceni KunstTeatra testiraju izdržljivost svojih tekstova pred publikom, cijeli program dobiva i iznimno intrigantnu međunarodnu nadgradnju kroz masterclass Marie Milisavljević, koja se među najsnažnije glasove suvremenoga njemačkog kazališta, čije su drame prevedene na više od petnaest jezika te postavljane igrane od Berlina i Beča do New Yorka, Londona i Tokija.

Milisavljević (rođena 1982. u Arnsbergu) iza sebe ima doktorat iz britanskih kulturoloških studija, a njezina je karijera ove godine doživjela vrhunac primanjem prestižne nagrade Else Lasker-Schüler za dramsko stvaralaštvo za životno djelo. U Zagreb dolazi s masterclassom provokativnog naslova Rules and How to Not Follow Them (Pravila i kako ih ne slijediti), koji će se održati u četvrtak, 3. rujna.

Njezina je misija, kako kaže, jednostavna, ali oslobađajuća: naučiti mlade autore kako svjesno i informirano prekršiti dramska pravila kako bi pronašli vlastiti, autentični glas.

Prvo pišite, o formi mislite kasnije

"Mnogi pisci, posebno dramski, osjećaju se ograničeno silnim pravilima", kaže Milisavljević. Iako ta pravila smatra važnima, njezina je metoda usmjerena na trenutak kada autor donosi svjesnu odluku da mu određena struktura jednostavno ne treba kako bi oblikovao specifičnu poruku djela.

"Ono što pokušavam poručiti piscima jest: pišite prvo, a o formi razmišljajte kasnije." Jedno od najzanimljivijih pitanja koje Milisavljević otvara jest ono o namjernom uklanjanju tradicionalnih stupova drame, poput kulminacije ili sukoba. Što se događa kada svjesno izbacimo konflikt iz dijaloga? "To je naravno poremećaj strukture, ali on tjera publiku da napne uši", ističe njemačka autorica. No, to se nikada ne smije raditi bez jako dobrog razloga: "Ako napišem dijalog bez konflikta, to samo po sebi postaje poruka na sceni".

Milisavljević to slikovito opisuje kroz primjer skupine mladih ljudi koji neprestano razgovaraju, ali se ni u čemu ne razilaze. "To je tradicionalno loša scena, ali ona nam govori da je mlađa generacija izgubila sposobnost neslaganja. Oni teže lažnoj harmoniji unutar svog balona i ne razumiju da svijet funkcionira drukčije. U takvoj drami, naravno, odmah nakon toga mora uslijediti katastrofa ili rat, kako bi naučili lekciju."

Povratak realizmu s 'greškom' u tkivu

Iako se čini da je nakon stoljeća eksperimentiranja i postdramskog teatra pobuna protiv pravila sama po sebi postala konvencija, Milisavljević primjećuje zabavan i neočekivan kontratrend kod najmlađih autora. "Ono što danas primjećujem kod mlađih pisaca jest da većina njih ponovno piše dijaloge, što je zabavno jer kad sam ja počinjala, to gotovo nitko nije radio", kaže.

No, ti dijalozi nisu puka imitacija stvarnosti; "oni su vrlo realistični, gotovo filmski, ali u tim dramama uvijek postoji element apsurda – mali pomaci u tkivu stvarnosti", napominje Milisavljević. "Sve djeluje realno, ali nekako ipak nije. Previše je. Baš kao i naš sadašnji trenutak i svijet u kojem živimo", zaključuje. Ona iz prve ruke poznaje našu scenu; proteklih je godina blisko surađivala i mentorirala hrvatske autorice poput Lucije Klarić, Ivane Vuković i Anite Čeko, za koje ima samo riječi hvale, a ono što ih izdvaja, kaže, upravo je trenutak u kojem odlučuju razbiti formu.

Ta hrabrost i profesionalno izvedena eksperimentalna forma, kaže, čine dramski tekst boljim, a mladim autorima omogućuju da se izbore za svoju vidljivost i autorski opstanak. Za sve one koji žele čuti kako se ta pravila krše iz prve ruke, ulaz na masterclass (koji se održava na engleskom jeziku) potpuno je besplatan.

(Ne)odgovornost kritike: Tko se boji eksperimenta?

Jedna od temeljnih problematika kojima se bavi projekt New Stages jest otežan put novih dramskih tekstova do pozornice, pri čemu kritika, kako ističu organizatori, može imati važnu ulogu u njihovu prepoznavanju i afirmaciji. Autorice obuhvaćene ovogodišnjim programom nude vrlo trezven, zreo i realističan pogled na stvari – slažu se da problem nije u nedostatku sluha kritičara, nego u tome što novi tekstovi rijetko uopće dobiju priliku za scensko uprizorenje.

Umjetnički voditelji Jelena Kovačić i Espi Tomičić zato ističu važnost vidljivosti, sustavne podrške te prava mladih autora na razvojni proces i pogrešku. O ulozi i odgovornosti kritike u afirmiranju novih dramskih glasova na okruglom stolu koji će se održati 2. rujna u KunstTeatru govorit će kritičari Igor Ružić i Ana Fazekaš, uz moderaciju Antonele Tošić.