'Bit će gadno', govori mi kolega novinar. Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti raspisat će izbore koncem ove godine i pokušat će ih ukrasti – prognoza je mog druga beogradskog. Dok ispijam svoj Club Mate Zero u hladu Zaokreta, središtu boljeg života u Cetinjskoj ulici, nemam ništa pametno dodati, ali mi ova dijagnoza promptno izoštri ponešto zamućen vid.

Sletjevši istog jutra na beogradski aerodrom Nikola Tesla, nisam uočio ništa drugačiju sliku no inače. Aerodromski taksisti su i dalje lopovi koji vožnju do Slavije naivnim došljacima pokušavaju naplatiti pet hiljada dinara (40-ak eura). Srećom postoji manje poznata autobusna linija A1, čiji će vam vozač za istu relaciju naplatiti tek 400 dinara (oko 3,5 eura), no morate imati gotovinu.

Tek će pozoran pogled kroz prozor otkriti na stotine natpisa FCK BLK na svim mogućim lokacijama, čak i na stablima, kao i billboarde koji kažu da Srbija pobjeđuje. Nejasno je u kojem natjecanju to čini, jer na Svjetsko prvenstvo se plasirala nije, a ni prometna situacija nije za pohvaliti se, jer Beograd je najveći europski grad bez podzemne željeznice.

Građanski rat na fasadama

Šetnja od Slavije do smještaja otkriva mi akutni građanski rat na fasadama: čas pobjeđuju studenti, čas Srbija – naravno uz neizostavne natpise FCK BLK, koji mi se napokon dešifriraju u glavi – a blokaderi i rektor su ustaše, što je valjda najgora moguća diskvalifikacija.

Logično, nenasilna pobuna protiv Onog-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti istovjetna je uspostavi logora smrti i genocidu nad Srbima, za koju je vjerojatno osobno odgovoran Tonino Picula, u Srbiji omraženi hrvatski dužnosnik. No treba li me se to ticati, doista ne znam, ipak sam na Dunav stigao po predah i zabavu. Beograd je nesumnjivo najzabavniji velegrad u široj regiji, doduše pod uvjetom da su vaši džepovi dovoljno duboki.

Ruska buržoazija kolonizirala Srbiju

Čak ni cigarete više nisu značajno jeftinije nego u Hrvatskoj, saznat ćete ako se ponesete poput klauna i na kiosku zatražite 'beli Marlboro', ali ih je i dalje moguće pušiti u većini restorana. Također, grad je uslijed izbijanja rata u Ukrajini zadesila stambena kriza jer se u njega u velikom broju doselila ruska buržoazija i u početku se ponijela – kažu mi upućeni – kao da je Srbija njihova kolonija. U međuvremenu su se upristojili pa je postalo halal uživati u njihovim hipsterskim lokalima po Dorćolu. Jedan od njih je i Esthetic Joys Embassy, uređen u stilu 'Paklene naranče', u kojem vam prvo na pamet padne naručiti moloko dok iz zvučnika trešti 'La Isla Bonita' na japanskom, u izvedbi Yoko Nagayame.

Tuga mi ipak nije velika k'o Rusija, stoga odlučujem provesti večer u Klubu studenata tehnike i njegovoj asfaltiranoj bašti, mjestu koje je u pogonu od 1954. godine. Ondje je na programu nastup hip-hop supergrupe Fujčinela Bojs, koju čine Spejs Noksi, Kene Beri, FTP Cojkana i Đomla, no karata više nema. Situacija je to koju uspijevam riješiti uz nekoliko poruka na pravu adresu pa ulazim među studente i smještam se ispred tonca s ostalim matorcima. Koncert debelo kasni – gotovo su 23 sata na običan četvrtak – kada na stejdž izlaze momci i njihov službeni barjaktar, a među mlađarijom dolazi do točke usijanja. Izdržim pet-šest pjesama i zaputim se na počinak tužan što nisam čuo njihovu posljednju baladu, naslovljenu 'Hrvatska'.

Vendi u Guvernanti - blago razočarenje

Dobro se spavati u ovim godinama mora, pogotovo ako vas sutradan očekuje spektakl u queer baru Guvernanta. Naime, tamo je za petak zakazan nastup Vesne Vukelić Vendi, kafanske pjevačice u punom smislu te sintagme, koja je našla svoj safe space naspram – nagađam – šabačkog vašara.

Dolazim opremljen svojom novom bijelom majicom na kojoj plavim krasopisom piše 'Jugoslovenka', plaćam 800 dinara, silazim u podrum i prepuštam se zagrijavanju uz hitove Seke Aleksić tipa 'Da sam muško'. Ovdje su ljudi svih dobnih skupina, studenti koji pobjeđuju i oni koji bi im mogli biti roditelji, no svi se osjećajmo kao kod kuće – i oni koji znaju riječi svakog hita naizust i ja, kojem je aplikacija Shazam neprekidno upaljena. Ipak, kraljica vašara je blago razočaranje, moguće jer ne znam hitove naslova tipa 'Praćnuo se šarančić'.

Osam tamburaša Lazinog salaša

Subota zahtijeva predah u vidu izleta u Novi Sad, gdje iste večeri nastupa sastav Oxajo. Međutim, koncert na katu kultne knjižare Bulevar Books odavno je rasprodan, što me dakako ne priječi u pokušaju. Dvije ulaznice omogućit će mi u kasno popodne Jelena, radnica novosadskog Narodnog pozorišta, čiji sam broj dobio posredstvom ljubaznog osoblja knjižare, a dotad je potrebno doći vlakom iz Beograda i preživjeti taj pothvat.

Vlak od stravične nesreće – koja je bila povod za pobunu protiv Onog-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti – više ne vozi do Novog Sada, već do obližnjeg Petrovaradina, habsburške utvrde u kojoj je na svijet došao ban Jelačić. Nakon kakvih 45 minuta vožnje, u srce Vojvodine stižem živ i zdrav te smjesta odlazim u preporučeni Lazin salaš, restoran u kojem neprekidno sviraju najveći hitovi Crvene jabuke.

Ljubi se Istok i Zapad

Sljedeće, nedjeljno, jutro vrijeme je za posjet Muzeju Jugoslavije, instituciji čija je sposobna uprava nedavno bila izložena sječi kadrova, da bi na njihovo mjesto došao naprednjački anonimus, baš kao što je to uobičajeno u današnjoj Srbiji. U monumentalnom dvorištu – vidi se – skromno financiranog muzeja tiskaju se dvije grupe umirovljenika: agilni Kinezi i bogati Amerikanci pristigli s riječnih kruzera. Oko Titovog se groba u Kući cveća ljubi – kao u pjesmi Plavog orkestra – Istok i Zapad, a fotografi amateri traže najbolje uglove za uspomenu i dugo sjećanje.

Ne smeta im dotrajalost i naizgled zbunjujuća logika obilaska fascinantnih eksponata muzeja koji je očito kamenčić u cipeli onih koji odlučuju o njegovoj sudbini. Dok Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti naveliko dila oružje Izraelu, ondje svjedočim fotografiji Jasera Arafata snimljenoj na Maršalovu sprovodu. Na svim smo se razinama kao društva ozbiljno sunovratili, zaključak je poslije obilaska ovog kompleksa.

Konačno, u avionu natrag, s aerodroma na kojem se začuđujuće ne može pušiti, razmišljam tko će pobijediti u večitom srpskom derbiju – studenti ili fantomska Srbija – i ne mogu se oteti dojmu da se u ovakav Beograd više nije moguće vratiti. Što je bilo, bilo je, a ja sam progledao srcem. Ostaje nada da naposljetku neće biti gadno.