(NAPOMENA: OVAJ OSVRT SADRŽI GOLEME SPOILERE)

Djeca vrlo brzo nauče gdje prestaje šala, a počinje ponižavanje. Odmalena tu granicu preskaču lijevo-desno kao da igraju gumi-gumi. Opasna je to igra. I problem je što odrasli tu granicu i njezino preskakanje, pa čak i brutalno rušenje zamijete tek nakon policijskog zapisnika, liječničkog nalaza ili osmrtnice. Dotad kao da ništa ne vide. Kao da sve nastoje proglasiti zadirkivanjem, temperamentom, pubertetskim glupiranjem ili jednom od onih situacija koje će djeca navodno riješiti sama. Djeca ih doista katkad riješe sama. Samo što rješenje ponekad znači samoubojstvo, šaka u glavu, bijeg u drogu i alkohol, a – vjerovali ili ne – čak ima i goreg.

Nije me bez povoda uhvatilo lamentiranje o jednom od najbolnijih i najdepresivnijih problema današnjega društva – potpuno nekontroliranih oblika vršnjačkog nasilja. Uhvatilo me nakon gledanja filma 'Tri tjedna kasnije' Miroslava Terzića, koji se uklopio u ovogodišnju festivalsku Pulu kao jedan od njezinih najcrnjih komada slagalice. Dok su brojni filmovi propitivali obitelj, nasljeđe, roditeljsku krivnju i emocionalne račune koji se uredno prenose s generacije na generaciju, Terzić pogled usmjerava prema drugoj zajednici u kojoj se odrasta – na školu, točnije, na razred. Škola i razred za djecu su i mlade nešto nalik radnom mjestu. Ondje se također uspostavljaju hijerarhije, bira društvena aristokracija, pronalaze žrtveni jarci i uči pokornost. Razlika je tek u tome što iz razreda ne možeš dati otkaz. Sutra u osam opet si za svojim stolom. Šefovi također. Ne nužno za onim stolom koji je postavljen na katedru.

Zbroj priča, svjedočanstava i pretpostavki

Terzić, autor 'Ustaničke ulice', 'Šavova' i serije 'Tajkun', scenarij je napisao s Vladimirom Arsenijevićem i Bojanom Vuletićem, nadahnut stvarnim slučajevima dvojice mladića iz Srbije i Bosne i Hercegovine koji su nakon dugotrajnog vršnjačkog zlostavljanja počinili samoubojstvo. Film pritom ne rekonstruira jedan konkretan događaj. Njegovi su likovi zbir priča, svjedočanstava, pretpostavki i šaputanja iz svih onih školskih hodnika u kojima svi sve znaju, svi ponešto komentiraju i nitko ne učini dovoljno.

Tri tjedna nakon što se njihov kolega Andrija ubio, njegov razred autobusom kreće na ekskurziju. Među njima je i Coca, povučeni mladić koji nakon tragedije obilazi psihologe i psihijatre, a na put je, doznajemo, jedva pristao. U Coci se već nešto slomilo, nešto izgorjelo ili gori - sugerira nam početni kadar filma, gdje on stoji pred zgradom s buktećim požarom u jednom stanu, a zatim odlazi kao da ništa nije vidio. Sastaje se s (poslije ćemo saznati – jedinom) prijateljicom Darijom, koja mu govori da joj je drago što je ipak odlučio ići na ekskurziju. Nastavnici odahnu kad ga spaze pred autobusom u koji se odeljenje ukrcava. Valjda misle da je najgore prošlo. Film će vrlo brzo pokazati da tek počinje.

Ono skakanje gumi-gumija opisano na početku počinje već tijekom vožnje busom. Ekipa iz razreda međusobno se zeza, smije i zabavlja, ali vrlo agresivno i sirovo. Toliko su u svojoj zezanciji i smijehu odurni i brutalni jedni prema drugima da se stječe dojam da i u svakom od njih gori neki razulareni požar kao što je bio onaj koji je Coca gledao u početnom kadru. A najgori su prema Coci. Podbadaju ga, izazivaju, vrijeđaju – sve sa smiješkom, ali dovoljno gadno da se Coca samo stišće uz prozor i drhti. Razrednica preko autobusnog mikrofona nešto blazirano taljiga o Balkanu koji će upoznati na svojoj ekskurziji, ali nitko je niti sluša niti doživljava. I ona sama se doima kao da to i ne očekuje.

Zbog komplikacija na putu, razred staje da bi prenoćio u zabačenom planinskom hotelu (je li samo meni na pamet pao Shining? Ma, sigurno nije!). Upravo ondje Terzić počinje polako zatezati omču. Coca postaje nešto više od predmeta zajedljivih dobacivanja. Pred profesorima sve izgleda kao tipično tinejdžersko podbadanje. Onaj dobro poznati folklor u kojem se svaka okrutnost naknadno prevede na jezik 'ma daj, zezali smo se'. Čim odrasli okrenu glavu, prijevod više nije potreban.

Navečer se cijeli razred okuplja u zajedničkom prostoru hotela. Atmosfera postupno ključa dok konačno ne eksplodira. Coca ih živcira. Ne zato što je nešto učinio, nego zato što ih svojim postojanjem podsjeća na Andriju. A podsjetnici na savjest rijetko su popularni gosti na tulumu. Nastavnici pokušavaju smiriti situaciju, razdvojiti učenike, vratiti privid reda. Uspiju – otprilike onoliko koliko flaster pomaže kod amputacije. Darija tada odvodi Cocu u svoju sobu, gdje i ona i on prvi put spuštaju gard. Saznajemo da ni Coca nije bio potpuno nevin dok su maltretirali Andriju. 'Nisam hteo, ali su me naterali', priznaje Dariji. Rečenica odzvanja mnogo dulje od same scene jer u nju stane gotovo cijeli mehanizam grupnog nasilja. Nitko nije želio biti prvi. Svi su pristali biti sljedeći.

Posljednji krug pakla

Coca potom bježi u noć i u šumu onkraj hotela. Nekolicina glavnih nasilnika kreće za njim. Šuma odjednom prestaje biti samo šuma i postaje lovište. Dječaci ga dozivaju, smiju mu se, vrijeđaju ga i prijete mu. 'Gde si, pi*ko?' – odzvanja kroz noć. Coca im nekako uspije umaknuti, pa zatim zalazi u jednu pećinu. Nasilnici, među kojima je glavni izvjesni Miloš, slijede ga i u pećinu, no pećina se, sa svojim zakutcima, komorama i hodnicima pokaže prekopliciranom. U jednom trenutku odustaju i vraćaju se uvjereni da će se sam nekako dovući natrag. A Coca ostaje zarobljen u mraku, tumara među tamnim stijenama, ne znajući više ni gdje je izlaz. Film tu nakratko sklizne iz socijalne drame prema gotovo hororskoj alegoriji. Funkcionira atmosferom, premda se upravo na tom mjestu počinje osjećati i njegova scenaristička nesigurnost – simbolika povremeno pretekne psihologiju.

Već se čini da će Coca u toj pećini možda i zaglaviti, da će ga u njoj napasti kakva divlja zvijer ili kakvo slično zlo iz tame, ali onda se začuje Darijin glas. Netko je ipak došao po izbezumljenog Cocu, i to ne zato da ga napadne, nego da ga spasi. Napokon jedan tračak ljudskosti. A onda slijedi možda najbolniji trenutak cijelog filma. Darija ga, umjesto da ga spasi, odvodi ravno nasilnicima u zasjedu, sarkastično mu u lice ispljunuvši njegovu vlastitu rečenicu: 'Nisam htela, ali su me naterali.' Je li to samo izdaja ili Darijina osveta zbog Andrije? Ne znamo, ali boli više od batina jer dolazi od osobe koja razumije što radi. Darija nije okrutna. Ona je kukavica. A povijest, nažalost, pokazuje da kukavice često naprave više prostora za zlo nego psihopati.

Sve to vodi prema mračnom nogometnom igralištu, posljednjem krugu pakla od svih krugova kroz koje je Coca prošao toga dana. Ondje Cocu skidaju, tuku, ponižavaju, pljuju i mokre po njemu. Terzić pritom povlači jedan od najpametnijih i najdojmljivijih redateljskih poteza u filmu. Najgori dio nasilja uopće ne pokazuje. Kamerom se fokusira na Milicu, djevojku glavnog nasilnika Miloša i stvarnu alfa-figuru razreda. Dok izvan kadra slušamo užasne udarce, jauke, zapovijedi, smijeh i zvukove poniženja, ona bezbrižno vejpa i skrola po mobitelu. Kao da čeka tramvaj, a ne svjedoči grupnom iživljavanju nad čovjekom. Onda joj dosadi. 'Dajte, dosta, ajmo. Meni je ovo dosadno.', dobacuje Milošu i njegovoj ekipi. I svi poslušno odlaze. Ne zato što je bilo koga dirnula tuđa patnja, nego zato što je predstava izgubila ritam.

Usput, postoji jedna interesantna sitnica u vezi s likom Milice, koja je i inače jedan od najjezovitijih, ali i najzanimljivijih likova u filmu. Milicu igra Klara Hrvanović – ista ona djevojčica koja je prije samo nekoliko godina osvojila publiku toplinom i nježnošću u filmu 'Ljeto kada sam naučila letjeti'. Transformacija od znatiželjne djevojčice koja uči voljeti život u hladnu tinejdžericu kojoj je tuđe mučenje dosadilo kao da je došla do kraja zanimljivih reelsa na TikToku izvanfilmski je pomalo šokantna, ali i indikativna za ono u što se može pretvoriti odrastanje mladih u današnje vrijeme. Klara je u ulozi sjajna - toliko uvjerljiva da izaziva zebnju i nelagodu. Nije to samo dokaz glumačkog talenta, nego i podsjetnik koliko je tanka granica između djetinjstva i svijeta odraslih deformacija.

Nakon užasa na mračnom nogometnom igralištu slijedi gotovo fantazmagorična scena tuluma. Pod crvenim svjetlom mladi plešu kao da upravo slave uspješno obavljen obred. Dionizijska ekstaza nakon ljudske žrtve. Pakao ima DJ-a, dim-mašinu i sasvim pristojnu playlistu.

Ujutro Coca ustaje s igrališta, iako se, kad su ga ondje ostavili, činilo kao da je već napola mrtav i neće živ dočekati zoru. Ali eto, ipak ustaje. Gol, blatnjav, promrzao i izudaran vraća se u hotel. Prolazi pokraj svojih kolega koji posvuda spavaju isprepleteni, razvaljeni i nepomični nakon noćnog tuluma. Odlazi u kuhinju, otvara plin na svim velikim štednjacima. Plin šišti, Coca se vraća među svoje uspavane razredne kolege, sjeda gol dok se nitko od njih ne pomiče. Plače. A zatim iz kutije vadi šibicu.

Rez na crno. Kraj.

Terzić odbija ponuditi odgovor. Ne znamo je li Coca kresnuo šibicom. Zapravo, više nije ni važno. Važno je da je zajednica jednog dječaka dovela do točke na kojoj vlastito uništenje više ne može zamisliti odvojeno od uništenja svih ostalih. Plin prestaje biti sredstvo samoubojstva. Postaje mogućnost kolektivne kazne.

Nije bez mana, ali...

Iako dojmljiv, i s ovakvim udarnim krajem, 'Tri tjedna kasnije' nije bez mana. Pojedini prijelazi djeluju naglo, simbolika ponegdje preglasno nadvikne psihologiju, a scenarij povremeno ostavlja dojam da fascinantne pojedinačne prizore tek naknadno pokušava povezati u cjelinu. Ali kad Terzić pogodi – a pogodi često – pogađa ravno u želudac. Jovan Ginić kao Coca nosi film nevjerojatno suzdržanom i ranjivom glumom, dok Klara Hrvanović kao Milica stvara jedan od najjezivijih adolescentskih likova viđenih na filmu. I o njoj i o njemu voljela bih saznati više. Možda u nekom drugom filmu. Ovaj nije imao vremena ni potrebe za tim. 'Tri tjedna kasnije' zato zaslužuje ocjenu 4 od mogućih 5. Dala bih mu možda i tri plus da nije mladih glumaca, koji su svi – a ne samo najupečatljiviji Jovan i Klara – odigrali toliko nevjerojatno da, evo, još uvijek ne vjerujem. No ipak – nekih scenarističkih posrtaja tu ima, film na momente gubi ritam, ali ga ipak vrijedi pogledati. Ne samo zato što govori o važnoj temi, nego i zato što, kad mu dobro ide, iznosi jednu interesantnu strukturu priče, koja reflektira i strukturu sistematičnog nasilja.

Otprilike je u filmu riječ o jednom putovanju, da ne kažemo ekskurziji kroz sve tanje slojeve civilizacije.

Autobus → još postoji društvo.

Hotel → društvo se raspada.

Šuma → ostaje čopor.

Pećina → ostaje samo pojedinac.

Igralište → ritual žrtvovanja.

Tulum → slavlje nakon žrtve.

Kuhinja → apokalipsa.

To je gotovo antička tragedija. Ili silazak u Had. Cijela struktura silaska u podzemlje i povratka iz njega. Coca se doslovno vraća s onog nogometnog igrališta kao da je ustao iz mrtvih ili svakako kao netko tko više nije ista osoba. Zato završetak i ima toliku težinu.

A valja se za kraj još jednom okrznuti i o lik Milice, za koji sam već rekla da je možda najstrašniji, ali i najzanimljiviji lik u filmu. Terzić je ovim filmom i fokusiranjem na Milicu tijekom najgorih čina zlostavljanja pokazao da su razne 'Milice' zapravo mnogo strašnije od raznih 'glavnih nasilnika' kakav je njezin momak Miloš. Miloš je klasični nasilnik. Takvih smo u filmovima vidjeli puno. Milica je puno moderniji lik. Nju kao da ne motivira mržnja ni unutarnja agresija. Nju kao da pokreće algoritam. Dok je zanimljivo – ostaje. Svjedoči, pa makar usput i vejpala. No kad joj više nije zanimljivo – scroll. U tom smislu ona nije samo lik iz priče o vršnjačkom nasilju. Ona je dijete društvenih mreža. Dijete ekonomije pažnje. Njezin moralni kompas ne određuju dobro i zlo nego dosada. I mislim da je to možda najstrašnija stvar koju Terzić govori o toj generaciji – ne da su okrutniji od prethodnih, nego da im je prag emocionalne stimulacije toliko pomaknut da čak i tuđe poniženje može postati samo još jedan sadržaj koji se nakon dvije minute preskoči. Ili nakon tri tjedna.

I zato je ovo film koji dugo odzvanja u glavi nakon gledanja. I zato je, među mnogim drugim teškim i mračnim filmovima ove godine u Puli, bio jedna od najcrnjih, naiskrivljenijih puzzli ovogodišnje festivalske priče.