Festival svjetskog kazališta ovoga tjedna donosi dva iznimna susreta: večeras u Kerempuhu Cédric Eeckhout i njegova majka Jo Libertiaux u 'Héritageu' istražuju neizrečeno, dok Pippo Delbono u subotu u Gavelli kroz 'Buđenje' otvara scenski ritual posvećen gubitku i obnovi.
Nakon gostovanja predstava Lacrima Caroline Guiela Nguyen u ZKM-u i Sans Tambour Samuela Achachea u Gavelli, 22. Festival svjetskog kazališta nastavlja se gostovanjem predstave Héritage belgijskog autora Cédrica Eeckhouta u utorak, 23. rujna, u Satiričkom kazalištu Kerempuh te, u subotu 27. rujna u Gavelli, predstave Il Risveglio (Awakening) jednog od najvažnijih talijanskih redatelja i dugogodišnjeg gosta festivala, Pippa Delbona.
Héritage Cédrica Eeckhouta donosi jedinstvenu scensku situaciju u kojoj autor zajedno sa svojom majkom Jo Libertiaux istražuje ono što u njihovom odnosu nikada nije izgovoreno. Majka, rođena 1945. godine, žena je koja se sama izborila za svoj položaj u muškom svijetu i podigla četvero djece. Nakon dugogodišnje frizerske karijere, u njegovoj se predstavi u mirovini pojavljuje kao glumica – borkinja i heroina u očima svoga sina.
Zajedno oblikuju scenski dijalog u kojem se isprepliću njezina priča samohrane majke i njegova priča sina kojeg je odgojila. Nakon izvedbi u Théâtre de la Bastille u Parizu, na Kunstenfestivaldesarts u Bruxellesu i u berlinskom Schaubühneu, Héritage dolazi u Zagreb kao intimna kazališna arheologija – prostor u kojem kazalište postaje oblik slušanja, prisutnosti i zajedništva. Djelo se odvija u prostoru roditeljskog jezika, između osobnog iskustva i kontinentalne krize identiteta, a dramaturgija se gradi oko odsutnosti, pauza i mikro-gesti. Svaki trenutak na sceni pretvara se u javni razgovor o intimnom i kolektivnom nasljeđu, uključujući publiku u proces prepoznavanja univerzalnih pitanja identiteta, pripadnosti i nasljeđa.
U predstavi nastupa i Pauline Sikirdji, a u njezinu su stvaranju sudjelovali i dramaturg Nils Haarmann, scenograf i kostimograf Bastien Poncelet, oblikovatelj svjetla Antoine Fiori, oblikovatelj zvuka Benjamin Devillers, video umjetnica Coralie Denooz i drugi suradnici. Produkciju potpisuju Théâtre de Liège i DC&J Création, uz niz koprodukcijskih partnera među kojima su Théâtre Varia, Théâtre les Tanneurs, Théâtre Dijon Bourgogne CDN i Les Théâtres de la Ville de Luxembourg.
Vraća se veliki Pipo Delbono
Dva dana kasnije, u subotu 27. rujna, u kazalištu Gavelli publiku očekuje novi rad dugogodišnjeg gosta festivala Pippa Delbona, čija je predstava Il Risveglio (Buđenje) nastala kao poetski i fizički ritual koji polazi iz osobnog iskustva, a zatim se širi u kolektivni osjećaj gubitka i potrebe za obnovom. Delbono u ovom komadu, za razliku od svojih ranijih predstava, ne poseže za tekstovima voljenih autora, nego koristi isključivo vlastite riječi – priče i pjesme koje već godinama piše – kako bi izrazio novu bol i zazvao ponovno rođenje.
Buđenje je ujedno i posveta njegovom dugogodišnjem scenskom suputniku Bobòu, koji je preminuo 2019. godine, a s kojim je dijelio više od dva desetljeća života i umjetničkog stvaranja. Predstava je nastala u suradnji s članovima Kompanije Pippo Delbono. Virtuozni violončelist Giovanni Ricciardi, koji uživo na sceni izvodi glazbu i oblikuje glazbene obrade, daje unutarnju strukturu predstavi, dok rasvjetu potpisuje Orlando Bolognesi, kostime Elena Giampaoli, a zvuk Pietro Tirella.
Predstava, koja je već izvedena u Piccolo Teatru u Milanu i u Théâtre du Rond-Point u Parizu, donosi kazalište ukorijenjeno u tišini, prisutnosti i tjelesnom svjedočenju. U ritmu Ricciardijeva violončela ansambl se pokreće između plesa, molitve i pobune, a Delbono, jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih suvremenih talijanskih kazališnih redatelja, glumaca i autora, ponavlja: "Moraš plesati, plesati u svom ratu."
Dvije predstave – Héritage i Buđenje – ujedinjuje ista težnja: istražiti što se prenosi kroz generacije, što ostaje iza nas i kako ponovno pronaći snagu za život u vremenu koje nas stalno suočava s gubicima i prijelomima. Eeckhout i Delbono, svaki na svoj način, otvaraju kazalište kao prostor svjedočenja i solidarnosti, mjesto gdje intimne priče postaju kolektivni znakovi nade i otpora.