Ene-Liis Semper i Tiit Ojasoo, osnivači i umjetnički ravnatelji estonskog kazališta NO99, režirali su predstavu 'NO 51 Moja žena se naljutila', a ona će biti izvedena u Zagrebu 27. rujna na sceni Travno u sklopu Festivala svjetskog kazališta. Kazalište NO99 po prvi puta gostuje u Hrvatskoj, a ovaj dvojac - scenografkinja i vizualna umjetnica te redatelj s kojima smo razgovarali - u Tallinnu smatraju zaslužnima za malu revoluciju na kazališnoj sceni. Spomenuti kazališni kolektiv ističe se hrabrošću da se bavi relevantnim političkim i socijalnim temama pa će njihovim nastupom u Zagrebu publika dobiti priliku upoznati naprednu teatarsku scenu Estonije, zemlje poznate kao 'Silikonska dolina Baltika', koja ima jedan od najmodernijih kazališnih modela u Europi.

Predstava 'NO 51 Moja žena se naljutila' izvedena je na ovogodišnjem festivalu u Avignonu te je dobila odlične kritike. Toutelaculture je objavio tekst u kojem se predstava opisuje kao 'mala bomba koju treba vidjeti', a Le Monde tvrdi da su 'glumci izvrsni, a njihova gluma odražava duh današnjeg vremena'. Kazalište NO99 nastupilo je na 50 međunarodnih festivala uz brojne nagrade, najčešće za najbolju predstavu, režiju i scenografiju, a među posljednjima je priznanje na ovogodišnjem 13. Praškom kvadrijenalu za neobičan politizirani kazališni projekt 'Ujedinjena Estonija'.

Kazalište je specifično po tome što svoje produkcije zna izvoditi i na otvorenom, primjerice u napuštenim hangarima aerodroma ('Kralj Ubu') i bazenima ('Sedam samuraja'), a demonstriraju i umjetničke akcije po gradskim prostorima.

Čime se bavite u predstavi 'Moja žena se naljutila', što istražujete u njoj i što zagrebačka publika može očekivati?

U predstavi istražujemo ono što se događa sa zajedničkim uspomenama nakon razdvajanja jednog para. Žena odlazi, zajedno s djecom, no prije toga uništi sve fotografije nastale na zajedničkom ljetovanju. Predstava se bavi vrlo složenim i kompleksnim odnosom suvremenog čovjeka sa slikama. Svakog dana okruženi smo milijunima slika. Te smo slike sami kreirali, opsesivno ih arhiviramo i potom želimo biti poput njih. Pitamo se možemo li ponovno sastaviti te izgubljene slike, privilegirane zajedničke trenutke, možemo li ponovno doći do originala. Tu su i slike koje imamo o sebi. Te slike imaju veliku snagu i moć te snažno utječu na nas i naše emocije.

Što vas je potaknulo na osnivanje kazališta neobičnog naziva NO99 - koja je bila osnovna ideja i koje se teme nalaze u središtu vašeg zanimanja?

Kazalište NO99 osnovali smo početkom 2005. u Tallinnu kao ozbiljan projekt koji se ne bavi samo kazalištem, nego je istodobno platforma za razne vidove suvremene umjetnosti. Već smo prilikom osnutka kazališta odlučili izvesti samo 99 produkcija, realiziranih u različitim umjetničkim formama, ovisno o tome koje odaberemo, i zadnjih deset godina intenzivno radimo na tome. Svaka predstava nosi broj, primjerice 'NO 51 Moja žena se naljutila', i sa svakom novom predstavom odbrojavamo po jedan broj manje u nazivu da naglasimo stvarnu prirodu vremena. Kada dođemo do predstave 'NO 00', planiramo samouništenje. Sada smo na pola puta. Što se tiče tema, u deset godina postojanja bavili smo se vrlo različitim temama, od tamne strane globalizacije preko niske stope nataliteta u Estoniji do kritike populizma, pokušavajući uvijek pronaći odgovarajuću formu za svaku od tih specifičnih ideja, bez obzira radilo se o živoj instalaciji, mjuziklu ili vođenoj turi kroz grad. Primjerice u zadnjoj predstavi, mjuziklu 'No46 Savisaar', bili smo inspirirani Edgarom Savisaarom, talinskim gradonačelnikom, a komad je bio izveden uoči parlamentarnih izbora.

Bavi li se kazalište NO 99 i socijalnim i političkim temama, danas aktualnima u Estoniji? Primjerice predstava 'NO75 Unified Estonia Convention', koja je ove godine nagrađena na Praškom kvadrijenalu, bavila se fiktivnom političkom partijom čijoj je osnivačkoj konvenciji prisustvovalo više od sedam tisuća posjetitelja.

Sve naše predstave baziraju se na istraživanju vrlo istančanih detalja u društvu. U današnje vrijeme politiku je teško definirati, jer je to prilično amorfna materija, pa isto tako nije lako odrediti ni značenje političkog teatra. Politički teatar ne podrazumijeva samo komad koji je baziran na nekoj vrućoj, političkoj temi, poznatoj iz udarnih vijesti u novinama. To ne funkcionira tako jednostavno. Pokušavamo zato aktualne društvene i političke teme raditi drukčije, po našoj ocjeni, na više adekvatan način i u formama koje više odgovaraju današnjoj situaciji. Predstavu 'NO75 Unified Estonia Convention' napravili smo kao totalni simulakrum koji simulira stvaranje nove hiperpopulističke stranke, a kulminacija se događa na osnivačkoj skupštini na koju dolazi sedam tisuća ljudi. Ulaznice su bile rasprodane za nekoliko sati, a predstava je igrana na rubu umjetnosti i stvarnosti. Zanimljivost te predstave je bila u tome što je većina doživjela tu fiktivnu političku stranku kao stvarnu, što je na neki način više od mjesec dana teatraliziralo čitavo društvo i time utjecalo na promjenu dotadašnje uloge kazališta u suvremenoj demokraciji. To je bilo vrlo osebujno iskustvo, također i za sve nas. Snimili smo i dokumentarac o tome. Onda smo na Praškom kvadrijenalu razvili od tog cijelog projekta svojevrsnu fiktivnu marketinšku franšizu te smo je prodali nekim zemljama, tako da na neki način 'Unified Estonija' još traje.

Od početka radite zajedno s Ene-Liis Semper, vi kao redatelj, a ona kao scenografkinja i vizualna umjetnica. Što je bilo prijelomno za vašu zajedničku suradnju te kako surađujete?

Upoznali smo se u profesionalnoj situaciji, a zatim je naš odnos prerastao u intimni, tako da je to sada istodobno profesionalni i intimni odnos. Dijelimo zajednički svjetonazor i senzibilitete te se nadopunjujemo. Više ne možemo zamisliti ništa drugo.

Koliko vaše osobno iskustvo utječe na vaše predstave?

Osobno iskustvo je jako važno, no pokušavamo naći i istražiti opće u osobnom. Od osnutka našeg kazališta NO99 odlučili smo svaku produkciju raditi punim plućima, do daske, kao da nam je zadnja. To je velik izazov. Stalno se morate truditi iznenaditi i nadmašiti sebe u umjetničkom smislu. Kada osjećate da je neka predstava zadnja ili da radite nešto zadnji put, dajete sebe u potpunosti i idete u igri do kraja, do kosti, što je vjerojatno ono što predstavu čini toliko snažnom i nabijenom energijom.

Kakva je kulturna klima u Tallinnu i Estoniji, e-državi s potpuno besplatnim internetom i stabilnom ekonomijom, europskom digitalnom divu, kako se opisuje? Kako ocjenjujete kazališnu i kulturnu scenu u Tallinnu?

Tallinn je vrlo čudno mjesto s bogatom i vrlo različitom kulturnom ponudom, što je neobično za grad od 400 tisuća stanovnika, dakle srednje velik ili čak mali grad po europskim standardima. To bogatstvo uglavnom donose ljudi koji studiraju ili rade u inozemstvu, unoseći u Tallinn različite kulturne utjecaje koji se zatim ovdje spajaju i prožimaju. Uz to, naše društvo je prilično otvoreno, a kako Estonija ima tek nešto više od milijun stanovnika, mnogi se ljudi, pogotovo iz branše, poznaju osobno, što omogućuje brže i jednostavnije realiziranje dobrih ideja i projekata. Johan Simons, tadašnji umjetnički ravnatelj kazališta Münchner Kammerspiele, jednom je rekao da je za njega izvedbena i kazališna scena u baltičkim zemljama najživlja u cijeloj Europi.

Na koji je način titula Europske prijestolnice kulture, koju je Tallinn nosio 2011, utjecala na razvoj grada?

Ta je titula jako oživjela kulturnu scenu Tallinna i proširila zanimanje stanovnika za područje kulture. Također je osvijestila njenu važnost u razvoju grada. Usto, u tom su razdoblju Tallinn posjetili brojni turisti kojima je kultura jako važna, dakle razvio se i kulturni turizam. Ta titula je zapravo iskristalizirala potencijal koji je Tallinn već ranije imao, a zatim ga je izvukla na površinu. Kazalište NO99 primjerice napravilo je tog ljeta u središtu grada projekt privremenog kazališta od slame - 'Straw Theatre' - koje smo zamislili kao ogromnu urbanu instalaciju izgrađenu od ekoloških materijala i u kojem su nastupali izvođači iz cijelog svijeta. Realizirali smo i koprodukciju s kazalištima Münchner Kammerspiele i Lyric Hammersmith iz Londona, koju je režirao Sebastian Nübling, a u njoj su glumili estonski, njemački i britanski glumci. Ali ta titula je ipak još uvijek za mene velika misterija i pitam se je li naslov Europske prijestolnice kulture u suštini međunarodni komunikacijski projekt s naglaskom na kulturi ili je to kulturni projekt s naglaskom na komunikaciji.