Kratki film kao da neprekidno živi na rubu: prekratak za komercijalnu distribuciju, prezahtjevan za algoritamske platforme, preintenzivan za publiku naviklu na dugometražne narative. Ma koliko ga hvalili kao formu koja daleko od spektakla filmske industrije u tišini gradi ono što je u kinematografiji najosjetljivije – znatiželju, rizik i eksperiment – činjenica ostaje da rijetko dolazi do kino-dvorana, a kad se i pojavi, najčešće je tek predigra i dodatak glavnom programu.

Kritika godinama upozorava da je riječ o formi koja proizvodi invenciju a i dalje preživljava kao inkubator ideja s premalo izlaza prema publici. U takvom okruženju, ili upravo zbog njega, prije četiri godine, filmski entuzijasti Gianna Buršić i Danijel Handjal pokrenuli su u Istri manifestaciju posvećenu isključivo kratkom filmu: Festival kratkog metra Novigrad, pokrenut 2022. godine, od samih početaka zamišljen je kao događanje posvećeno isključivo kratkim filmskim formama, s ciljem da afirmira autore, educira publiku i u manjem gradu izgradi prepoznatljiv kulturni događaj.

Festival koji otvara prostor raznolikosti

U prve tri godine festival je rastao – od lokalne manifestacije s naglaskom na zajednici do programa koji je počeo privlačiti međunarodne naslove, te je s vremenom postao platforma koja domaćoj i stranoj publici nudi filmove nedostupne u redovitoj kino-distribuciji.

Proteklog je vikenda, od 5. do 7. rujna, održano njegovo četvrto izdanje, koje je prikazalo 38 filmova na više gradskih lokacija, od čega 18 u natjecateljskom programu. Zlatni patuljci za najbolji regionalni i međunarodni film, isključivom odlukom publike, dodijeljeni su slovenskom filmu Stan 2a redateljice Gaje Möderndorfer, te španjolskom That Split-up Place (Ono podijeljeno mjesto) autorskog dvojca Inés Pintor Sierra i Pabla Santidriána.

Ovogodišnji izbor pokazao je koliko je kratki metar žanrovski i tematski raznolik. Od argentinsko-talijanskog Bienvenida (Dobrodošlica), drame o mladom nogometašu koji se suočava s homofobijom i toksičnom muškošću, preko francuskog animiranog filma Beurk! (Fuj!), koji na dječjoj razini progovara o predrasudama prema tjelesnosti i prvim emocijama, do satirične animacije Buffet Paraíso (Restoran Raj) koja secira proždrljivost suvremenog društva, program je obuhvatio čitav raspon suvremenih filmskih senzibiliteta.

Hrvatski filmovi: od distopije, preko kriminalističke satire, do žanrovskog eksperimenta

Hrvatski filmovi ponudili su zanimljiv presjek tendencija suvremenih filmaša: od distopijskog SF-a i mračnog trilera do žanrovskih igara i intimnih drama. Aida 2030 Filipa Dizdara nudi viziju budućnosti u kojoj tehnologija preuzima sve, a ljudi postaju okamine samih sebe, koristeći znanstvenu fantastiku ne da bi zamišljao daleke svjetove, nego da bi reflektirao sadašnjost – otuđenje, usamljenost i krhkost međuljudskih odnosa. Riječ je o klasičnoj distopiji u negativnom ključu, gdje je odnos čovjeka i stroja iscrpljen do krajnjih granica i gdje nema utopijskog bijega u napredak, već postoji samo prijetnja gubitka identiteta.

Goran Lovrenščak u Sjenama zločina ide još dublje u mrak. Njegov film smješten je u postpandemijsku budućnost u kojoj se otkriva da cjepivo uzrokuje tešku ovisnost. Iz toga se rađa crna burza, trgovina životom i smrću, prostor podzemlja u kojem je svaka transakcija istodobno i borba za preživljavanje. Film se odvija gotovo u potpunom mraku, što dodatno pojačava klaustrofobičnu atmosferu i armagedonski ton, a završni spin pretvara ga u metaforu sustava u kojem je svaka sigurnost kompromitirana.

Neugodna asimetrija: domaći film ostaje u domeni gerilskih uvjeta

Na drugom polu domaće produkcije stoji Kaže se Čakovec, krimi-komedija redatelja Vanje Nikolića o dvojici mafijaša, Crnogorcu i Srbinu, koji dolaze "riješiti" posao u Čakovcu, ali se upletu u niz peripetija. Film se poigrava stereotipima balkanskog kriminala, ali ih istodobno razbija – pokazujući da se na neočekivanim mjestima ponekad krije i nešto dobro. Film funkcionira kao kratka forma, ali i nagovještava dugometražni projekt na kojem redatelj već radi.

Iako nastao s budžetom od tek petnaest tisuća eura, Kaže se Čakovec pokazuje kako dobro postavljen scenarij i precizan osjećaj za ritam mogu nositi cijelu priču – u usporedbi s recimo, francuskim naslovom Beurk!, nastalim u produkcijskim uvjetima od preko 260 tisuća eura. Takav nesrazmjer pokazuje kako kratki metar zapravo funkcionira u različitim ekonomijama: od sofisticiranih, visokobudžetnih projekata do gotovo pa gerilski snimljenih radova koji se oslanjaju na energiju glumaca i snalažljivost autora.

Mago pak donosi nešto rijetko viđeno u domaćem filmu – vestern smješten u Hrvatsko zagorje 1880-ih. Mladić s magarcem nailazi na dvojicu neznanaca, a jednostavan susret prerasta u napetu igru riječi i prijetnji. Film Dominika Čička oslanja se na prepoznatljivu ikonografiju vesterna – duel, samotnog outsidera, element izdaje – ali je transplantira u lokalni krajolik. Na kraju, ponovo twist, koji mijenja perspektivu i pretvara jednostavan susret u neočekivanu igru napetosti i humora.

Najmračniji su možda ipak Zubi krokodila Filipa Herakovića. Priča o majci i sinu koji stižu na pusti otok, useljavaju se u tuđi apartman i nose sa sobom tajnu, pretvara se u prikaz obiteljskog nasilja. Film je istodobno intiman i brutalan, s fokusom na emocionalne i fizičke rane koje ostaju neizbrisive.

Nagrade pričama o razdvajanju i ravnodušnosti

Glavne nagrade, Zlatne patuljke, publika je dodijelila filmovima koji na različite načine pokazuju snagu kratkog metra. Ese Lugar Partido (Ono podijeljeno mjesto) španjolskih autora Inés Pintor Sierra i Pabla Santidriána traje svega osam minuta, ali u tom kratkom vremenu uspijeva zgusnuti višeslojnu priču o dvojici dječaka čije selo presijeca autocesta.

Fizička prepreka postaje metafora za lomove zajedništva, ali i za intimnu razdvojenost: film suptilno tematizira prikrivenu homoseksualnost, čežnju koja ne pronalazi prostor da se izrazi i ostaje cjeloživotno zarobljena u društvenim i infrastrukturnim barijerama. Formalno precizan, oblikovan kao montaža arhivskih fotografija i pisama koje jedan od prijatelja stalno piše drugome, film puca od čežnje koja se nema mogućnosti izraziti izravno, već ostaje skrivena u jeziku i odsutnosti odgovora.

Dramaturgija filma Stan 2a slovenske autorice Gaje Möderndorfer, pobjedničkog u regionalnoj kategoriji, traje gotovo devetnaest minuta a polazi od trivijalne situacije: psa koji ne prestaje lajati i stanara koji se oko toga ne mogu dogovoriti. No ispod tog banalnog sloja krije se oštra dijagnoza društva paraliziranog ravnodušnošću. Möderndorfer triviju pretvara u sliku sustava koji je istrošen, u kojem generacije nisu razdvojene, nego ujedinjene u pasivnosti.

Sveveremenska moć tarantinovske privlačnosti

Kao jedan od efektnijih naslova festivala svakako treba spomenuti španjolski Depredador (Predator) Javiera Fessera. U svega sedam minuta film uspijeva isporučiti ono što se u žanru najčešće traži – kondenziranu napetost, preciznu gradaciju i iznenađujući rasplet.

Dvije prijateljice čiji se automobil pokvari na osamljenom mjestu postaju protagonistice priče koja nosi sve odlike tarantinovskog univerzuma: spoj banalnog i prijetećeg, humor koji izranja iz nasilja, dijalozi koji istodobno usporavaju i ubrzavaju radnju. Film funkcionira kao savršen primjer ideje o "udarnoj snazi" kratkog metra, bez suvišnih kadrova; sve je u službi atmosfere i konačnog udara.

Uz natjecateljske programe, festival je ponudio i dokumentarne filmove izvan konkurencije, devet naslova koji su dodatno proširili raspon prikazanog. Obiteljski blok s jedanaest kratkih filmova pokazao je da kratki metar može jednako dobro funkcionirati i za najmlađe. Popratni sadržaji — filmski kviz, razgovori i večernji glazbeni programi — povezali su filmsko iskustvo s društvenim životom grada, pretvarajući festival u događaj koji nije namijenjen samo poznavateljima filma, nego i široj zajednici.

Između prošlosti i sadašnjosti festivalske scene, stiže budućnost

U kontekstu Motovun film festivala, koji je koncem devedesetih bio sinonim za slobodu i provokaciju, prostor gdje se ulazilo u odraslost i otkrivala kinematografija izvan kanona, i Pule, koja je dugo nosila teret "režimskog festivala" da bi se tek nedavno počela oslobađati birokratskih okova i tražiti novi identitet, Festival kratkog metra Novigrad, upisujući se u širi krajolik manifestacija koje su u posljednjih tridesetak godina oblikovale percepciju filma u Hrvatskoj, predstavlja treću vrstu iskustva.

Nije opterećen velikim nasljeđem ni institucionalnom inertnošću, a organizatorima je istodobno dovoljno stalo do lokalne zajednice da im kultura ne postaje tek sezonska kulisa. Festival koji ne pretendira na spektakl ali inzistira na formi koju drugi programi često guraju na marginu, pokazujući da kratki metar može biti i prostor za globalno prepoznate animacije i mikrobudžetske domaće eksperimente. Nastavi li razvijati ovu orijentaciju, Novigrad bi mogao postati referentna točka za kratki film u regiji.