Mudhoney smo u Zagrebu gledali već dvaput – prvi puta 2009. u Pauku, pa četiri godine kasnije u Jedinstvu. Za razliku od drugih čestih hodočasnika u Zagreb, svakom njihovom povratku bespogovorno se radujemo, dijelom zbog razumnog razmaka od četiri do pet godina između turneja, a najviše zbog nepatvorene energije koju njihovi koncerti nose. Iako je sinoć konkurencija na zagrebačkoj koncertnoj sceni bila zaoštrena poluprivatnom zabavom na kojoj je nastupio bivši gitarist The Smithsa Johnny Marr, i na trećem koncertu Mudhoneyja vidjeli smo dobar dio lica koja smo susretali i na prethodna dva, ali i neke nove klince koji će se – vjerujemo – opet vratiti.

Kako bi se satnica sinkronizirala sa spomenutim koncertom Johnnyja Marra u Laubi, dogodilo se ponešto praznog hoda između nastupa predgrupa i zvijezda večeri. Zagrebački dno. tako je nastupio uglavnom pred poznanicima koji su stigli u Močvaru na vrijeme, što je šteta jer njihov noiseom inficirani punk pršti energijom i iskustvom, uz cinični komentar hrvatske stvarnosti. Novu priliku da ih provjerite imat ćete već sljedećeg tjedna, kad u klubu Hard Place promoviraju upravo objavljeni album.

Solidno pranje ušiju odradila je i češka trojka Please the Trees, predvođena Vaclavom Havelkom, kultnim likom praške underground scene koji je godinama radio koncerte stranih bendova, usput kotrljajući svoj projekt. Najsličniji Marku Brecelju iz mlađih dana, Havelka s pomlađenom poludigitaliziranom ritam sekcijom uživa u psihodeličnom kraut jammanju. Iako nemaju previše trikova u rukavu i svaku pjesmu završe silovanjem wah-waha, Please the Trees na neku zanimljivu, autističnu češku foru uspijevaju zvučati aktualno, nalik mlađim eksperimentalnim bendovima tipa kalifornijskih Wooden Shjips.

Frontmen Mudhoneyja Mark Arm poznat je kao autor kovanice grunge, koju je prvi puta upotrebio opisujući zvuk svog proto-grunge benda Green River, inače preteče Mudhoneyja. Trideset godina kasnije, grunge je možda kultna referenca iz daleke prošlosti, ali ono što je on zapravo označavao na početku, prije Nirvane i prateće histerije, ostalo je duboko usađeno u zvuku Mudhoneyja. Prljavi punk, rock i blues ukorijenjen u Stoogesima, rifovi i ritam sekcija koji peglaju kao da nema sutra, te propovjedni cinizam Marka Arma koji na rubu šezdesete vrišti poput dječaka nešto su najbliže autentičnom rock n'rollu što u današnjem vremenu možete doživjeti.

Jedina promjena u odnosu na ranije koncerte, a koja se lijepo čuje na aktualnom albumu 'Digital Garbage', jest povremeno popunjavanje zvuka klavijaturama koje 'krpa' basist Guy Maddison. Najreprezentativniji je u tom smislu aktualni singl 'Kill Yourself Live', simpatični starački komentar ere 'digitalnog smeća' kod kojeg klavijature otkrivaju simpatičnu referencu na Devo.

Ostalo je nemilosrdno mljevenje kroz izdašan katalog benda koji niže trominutni biser za biserom. Tu su svi obavezni likovi: 'No One Has', 'Touch Me I'm Sick', 'Suck You Dry', 'Here Comes Sickness', 'Sweet Young Thing'... kroz koje Mudhoney jure poput japanskog vlaka koji stiže na cilj točno u sekundu. Prvi redovi uzvraćaju pristojnom razmjenom tjelesnih tekućina u mosh pitu, ali i neočekivanom solidarnošću: netko ukrade Marku prijevod teksta 'Ensam i Natt', obrade kultnog švedskog benda The Leather Nun, no ubrzo ga i vrati kad bend upozori da neće moći odsvirati koncert do kraja.

Oko 1:15, nakon sat i četrdeset pet minuta, petstotinjak fanova zadovoljno se razilazi, zaštićeni novom petogodišnjom dozom rock cjepiva kojim Mudhoney već 30 godina preventivno djeluje protiv infekcije lošom glazbom. Dojma sam da ćemo za par godina zatrebati još jednu.