Prilikom prvog dolaska Mudhoneya u Zagreb (2009. klub Pauk) već smo konstatirali kako je ovaj bend neopravdano zapostavljen u hijerarhiji grunge predvodnika, koja redovito prednost daje mlađim i popularnijim velikanima iz Seattlea. I dok Nirvana odavno (iz objektivnih razloga) obitava u vječnim lovištima, a Dave Grohl se igra spasitelja rocka, Soundgarden pokušava podgrijati svoje postojanje u originalnoj, a Alice in Chains u krnjoj postavi, sudbina Mudhoneya danas je (doduše, u skučenijim okvirima popularnosti) najbliža onoj Pearl Jama ili Melvinsa – svjesni kultnog sljedbeništva, tjeraju svoj anti-establišmentski cinizam već 25 godina i, čini se, ne namjeravaju stati.

Posljednji album 'Vanishing Point' naslovom možda sugerira oproštaj, ali zvukom i brutalno zajedljivim tekstovima poručuje da se ništa nije promijenilo u načinu razmišljanja Marka Arma i ekipe. Prljavi punk rifovi, razigrane solaže, posprdne opaske na račun svih koji ne žive dosljedni sebi – to je Mudhoney kakav znamo i volimo, i kakav nam je po drugi puta stigao u Zagreb, proslaviti 25. obljetnicu postojanja.

Večer su otvorili Australci Treatment, predgrupa koju su Mudhoney osobno odabrali za turneju, i koja je svojom pomalo pozerskom demonstracijom retro rocka na tragu sve aktualnijih (pretežno britanskih) uzora pristojno zagrijala publiku (uz pohvale dvama ambicioznim fanovima iz prvog reda koji su čak znali i tekstove).

Oko 22:10 bubnjar Dan Peters je iznio dvije boce piva, nazdravio sam sa sobom i poveo četvorku u 'Slipping Away', uvodnu stvar s novog albuma. Zagrebačka publika je reagirala kao da je primila adrenalinsku injekciju, pa odmah kreće i nešto što dugo nismo vidjeli na ne-metal koncertima u nas: stage diving, doduše na malo nespretan način (vjerojatno zbog polupraznog prostora pred pozornicom). A Mudhoney melju li ga melju – vizualno (valjda zbog žilave fizionomije Marka Arma) ponajviše podsjećaju na Stooges, dok se zvučni spektar kreće od bluesa muljave delte Missisippija do 1-2-3-4 direktnosti Motorheada.

Uz vrlo dobro usvirani novi materijal, najbolje su zvučale klasične 'Here Comes Sickness' i 'In n' Out of Grace', a i ponajveći hit benda 'Touch Me I'm Sick', ovoga puta je odsviran vrlo ujednačeno s ostatkom koncerta. Negdje pri kraju nastupa na pozornicu je doletio i jedan grudnjak, što ilustrira kakva energija je frcala u zraku. A kako i ne bi – Mudhoney su i u pedesetima obični ljudi koji i dalje rade šljakerske poslove, kad im odgovara skupe se i slože probu, turneju, album ili roštilj s obiteljima, i u tom smislu se s njima lako identificirati, jer su oni 'jedni od nas'. Ili bismo barem mi htjeli biti 'jedni od njih' kad dođu te godine.