CORNERS Triangle – Zagreb traje od 24. svibnja do 5. lipnja, a različite umjetničke akcije poput izložbi, predstava, audiotura, glazbenih koncerata i filmskih projekcija odvijat će se na nekoliko lokacija zagrebačkog naselja Trnje. Ulaz na sva događanja je slobodan.

Švedska umjetnica Helena Wikström i hrvatska teatrologinja Una Bauer susrele su se na istraživačkoj CORNERS ekspediciji Azerbajdžanom i Gruzijom, a ponovo su zajedno putovale zemljama bivše Jugoslavije i Albanijom. Osim upoznavanja novih krajeva, iskustvo dvotjednog putovanja i neprestanog mijenjanja lokacija umjetnicama je poslužilo kao inspiracija za rad 'Skriveno i/ili razotkriveno' (Hide and Reveal). Serija fotografija dokumentira suputnike, krajolike i trenutke provedene u kretanju dok tekst ilustrira subjektivni osjećaj putovanja te propituje što nam je kao putniku i strancu u nekom kraju sakriveno, a što nam se podastire i prikazuje. Umjetnice ujedno postavljaju pitanje koliko je takva vrsta putovanja slična kazalištu u kojem se putnicima-strancima predstavlja pomno iscenirana priča. Izložba je otvorena do petka 29. svibnja.

U kojem trenutku se putovanje u sklopu CORNERS ekspedicije počelo pretvarati u tematiziranje cijelog procesa puta, odnosno u rad Skriveno i/ili razotkriveno?

Una: Rad je nastao u naknadnoj refleksiji, nakon što je put već odavno završio, iako se ne radi o tematizaciji cijelog procesa puta, niti bi ona stala u taj jedan rad. Tekst sam napisala možda dvije godine nakon povratka s ekspedicije. Helenine fotografije su, naravno, nastajale za vrijeme same ekspedicije, ali da bismo konstruirale provodnu nit, tj. da bi se provodna nit pokazala, potrebno je bilo da se dojmovi pomalo raspadnu, da strunu, i da ostanu kosturi onoga što smo proživjele.

Kako ste jedna u drugoj prepoznale suradnicu i suautoricu budućeg zajedničkog rada?

Una: Helena i ja smo dijelile kolibu u etno selu Sirogojno, jednoj etapi puta. Zajedno nam je soba bila mala, zajedno nam je bilo hladno i zajedno smo se budile. Ponekad to nešto znači, češće ne. U našem slučaju, vrlo je lako došlo do suradnje. Helena mi je poslala svoje fotografije i bilo mi je sasvim jasno što bih ja napisala pod njihovim utjecajem.

Helena: Za mene, vizualnu umjetnicu, uvijek je zanimljivo surađivati s ljudima različitog načina izražavanja; poput pisaca, filmaša ili obrtnika. Za vrijeme prve CORNERS ekspedicije Kavkazom srela sam Unu i odmah mi se svidjela njezina prezentacija koju je tada imala. Pridonio je i zajednički boravak u najmanjoj kolibi koju sam u životu vidjela – toliko maloj da nismo mogle istovremeno otvoriti putne torbe!

Una, vi ste teatrologinja, a putovanja ste usporedili sa samim kazalištem – zbog čega?

Una: Helena i ja smo, svaka na svoj način, došle do iste ideje. Za mene je to, između ostalog, pitanje okvira postavljenog živoj izvedbi. Gledajući kroz prozor autobusa, s tim malim musavim crvenim zastorićem koji vam se plete u pogled, kroz okvir određenog putovanja s određenim ljudima, postajete svjesni vlastite percepcije, toga da i to prljavo staklo i ti ljudi s kojima dijelite putovanje diktiraju vaš pogled. Pogled na putovanjima proizvodi nizove živih scena, kao da je sve što vidite složeno takvim upravo da biste vi to nekako vidjeli. Situacija proizvodi potrebu da u njoj čitate namjeru umjesto slučajnosti i to se preklapa s tim da u povišenom narativu putovanja od svega nastojite konstruirati predstavu jer pokušavate sami sebi prikazati ono što se događa.

Helena, crveni zastor je najupečatljiviji detalj s vaših fotografija. Kako ste odlučili dati mu glavnu ulogu u vašem radu?

Helena: Fotoaparat koristim na više načina; ponekad poželim zabilježiti nešto, ne nužno kao lijepu fotografiju, a ponekad se držim nekih pravila. Serija fotografija sa zastorom nastala je uslijed dugotrajnog sjedenja u autobusu kojim smo putovale, dok sam se dosađivala. Mislim da je dosada prilično dobro stanje uma - ili se prepustiš ili kreneš nešto raditi. Tako sam se ja počela igrati s fotoaparatom i nakon prve snimljene fotografije zamijetila sam kako joj ta crvena tkanina daje potpuno novo značenje. Također, crveni zastor nas uvodi u mnoge asocijacije o kojima Una piše u svom tekstu.

Obišli ste Azerbajdžan, Gruziju i države nekadašnje Jugoslavije. S kakvim ste se dojmovima vratili?

Una: Opisala sam ih detaljno u dva eseja u knjizi 'Priđite bliže: o kazalištu i drugim radostima', koja je nedavno objavljena u Biblioteci Gordogan. Teško je odvojiti dojmove o zemljama od same specifičnosti našeg putovanja, pogotovo u ovako kratkom okviru. To će za mene uvijek biti CORNERS ekspedicija u Azerbajdžanu, Gruziji i na Balkanu, i ja s njom.

Helena: CORNERS ekspedicije u mnogočemu su se razlikovale od ostalih mojih putovanja; bile su dobro organizirane od strane samog CORNERSA i lokalnih domaćina. Na taj sam način obišla puno mjesta koja vrlo vjerojatno ne bih sama otkrila te sam upoznala mnoge različite ljude i na taj način stekla i te kako dobar uvid u to što se zaista dešava u svim tim zemljama. Posebno su mi se svidjele Gruzija i zemlje nastale raspadom Jugoslavije. Azerbajdžan je izuzetno zanimljiv, no istovremeno pomalo težak za razumijevanje, ponajviše zbog kulturnih razlika, cenzure i općenitog osjećaja da smo tamošnjim boravkom samo malo zagrebali ispod površine.

Što biste s ovih ekspedicija izdvojile kao svojevrstan dramaturški vrhunac?

Una: Sasvim sigurno lažne fasade u glavnom gradu Azerbajdžana, Bakuu. Nikad nisam vidjela ništa luđe – pravi zidovi postavljeni na pola metra ispred stvarnih kuća da bi prikrili njihovu 'ružnoću'.

Helena: Živeći u Švedskoj, na više sam načina privilegirana i pošteđena raznih ratova i konflikata koji se dešavaju, stoga me je posjet Mostaru, u kojem su posljedice rata i razaranja još uvijek vidljive, prilično potresao. Također, ostala mi je upečatljiva scena iz azerbajdžanskog Bakua, kada se u jednoj udaljenoj ulici s jednostavnim kućicama iznenada iza ugla pojavio i provezao automobil prekriven dijamantićima Swarovski – prilično surealan prizor!

Facebook event