Što je danas rock zvijezda? Ako je suditi prema ukusu mlađe publike koja ono što je od rocka ostalo još uvijek drži na životu, u modi su dečki poput Bojana Cvjetićanina (Joker Out) ili Luke Racića (Buč Kesidi), stilizirani i uredni destilati Alexa Turnera koje bi svaki sredovječni mama ili tata poželjeli za zeta jer samo sviraju te svoje pjesme o rasplesanim noćima i tužnim ljubavima. Kao da smo se smrću Ozzyja Osbournea, uz korijene heavy metala, oprostili i od koncepta luđaka koji nakon pošmrkane planine kokaina na pozornici odgrize glavu šišmiša, pa niti dva tjedna pred smrt opere savjest oproštajnim koncertom najvećeg metal benda ikad i u humanitarne svrhe skupi najveći iznos na jednom koncertu u povijesti glazbe.

U takvoj fazi – fazi ispravljanja krivih Drina – četvrti put u Zagrebu se susrećemo s Joshom Hommeom, mozgom, tijelom i krvotokom projekta Queens of the Stone Age, vjerojatno posljednjom rock zvijezdom starog kova i utjelovljenjem svih kontradikcija koje predstavlja taj pojam. Posljednji put susreli smo se davne 2014. u prašnjavom obliku dvorišta Velesajma, u fazi oporavka od depresije izazvane operacijom noge i iskustva na rubu smrti, opjevanoj u možda i najljepšoj pjesmi benda, 'I Appear Missing', a promašili smo se 2018. na INmusic festivalu.

Od uništenja do otrježnjenja

Možda i bolje, jer za Hommea su tad stvari krenule tvrdo nizbrdo. Već iduće godine uspio je fasovati sudsku zabranu prilaska bivšoj supruzi Brody Dalle iz Distillersa (ista mjera izrečena je i njoj), u groznoj epizodi koja uključuje navodno fizičko zlostavljanje, a onda i tabloidno razvlačenje njihovo troje tada još uvijek maloljetne djece. Za Hommea, kojeg su pojedine kolege prozivale da je u to doba smrdio poput bačve tekile, ovo je moglo završiti samo prijavom u kliniku za rehabilitaciju (navodno po preporuci starog prijatelja Eltona Johna, a on je isto to odradio i za Eminema). Nakon izlaska iz nje 2021. još je obolio, pa se izliječio od raka, a prošle godine, usred europske turneje, kad je zakazani koncert u Zagrebu već bio rasprodan, iznenada se vratio u SAD zbog liječenja neotkrivenog zdravstvenog stanja i otkazao nastup.

Godinu kasnije eto nama Hommea, vidno trijeznog, čilog i vitalnog, na ne jednom, nego na mini rezidenciji od dva koncerta na Šalati, a uoči prve svirke neobično prpošnog u Dnevniku HRT-a, emisiji u kojoj nismo vidjeli živog rokera još od vremena Ante Batinovića. Ujedno, da odmah uronimo u ponor kontradikcija – ako je suditi po naširoko prepričavanom incidentu s prve večeri, kad je izvrijeđao fana iz prvog reda zbog pipkanja po mobitelu tijekom njegova oproštaja od pokojnog Ozzyja u 'Long Slow Goodbye' – ništa manje mušičavog nego ranije. Poučeni iskustvom sa šibenske rezidencije australskih luđaka King Gizzard and the Lizard Wizard, odlučili smo se za drugu večer. I bome nismo pogriješili.

Ništa mu više nije važno

Rasterećeni pritiska prvog koncerta, Homme i njegov konačno pravi i pouzdani bend, s kojim je disao od početka do kraja svirke, igrali su se setlistom i raspoloženjima nanizanih pjesama kao djeca te nam pružili dvosatno iskustvo rock operete koja objedinjuje sve kontradikcije ovog čovjeka i njegova životnog projekta. Od energetske infuzije uvodnim hitovima 'Little Sister' i 'In My Head', preko rijetko sviranih bisera poput 'Monsters in the Parasol' ili 'Mexacola', čime su ispunili želje fanova, do spektakularnog finiša s 'Go With the Flow', 'No One Knows' i 'A Song for the Dead', tri ponajveće rock himne 21. stoljeća – Homme i ekipa ekspertno su nas odvezli do srca rock'n'roll tame i nazad, putem spalivši sve generatore na čiji pogon je, davno u pustinji Palm Deserta, taj čovjek vlastoručno kreirao glazbeni izričaj danas nam poznat kao stoner rock.

Trenuci za pamćenje

Najdirljiviji trenuci koncerta, treba i to reći, dogodili su se onda kada smo to najmanje očekivali. Središnji blok s nekoliko novijih stvari – utjecajno smještenih negdje između Arctic Monkeysa, njegovih pulena kojima je instalirao kalifornijski swag i učinio ih ponajvećim rock bendom današnjice, te podjednako mušičavih grunge legendi The Smashing Pumpkinsa – prekinut je nevjerojatnom, zagasito crvenom rasvjetom obojenom verzijom 'Song for the Deaf', možda i najljepšom posvetom matičnom bendu Kyuss, čijeg se nasljeđa očito više ne srami kao ranije.

Između već spomenutih deep cutova iz prošlosti i epskog završetka koncerta sakrila se pak 'Kalopsia', mišićava balada nazvana po grčkoj riječi za fjaku, koju je posvetio najstarijoj kćeri Camille, jedinoj od troje djece koju je imao pravo fizički vidjeti tijekom sudske borbe za starateljstvo. Teško je ostati kamenog srca kad u tom kontekstu čujete stih 'I love you more than I can control', jednu od tih misli u kojoj ispod fasade mačo krkana s bogatom kolekcijom vinčesterki proviri, ipak i unatoč svemu, ranjiv čovjek, valjda konačno spreman na okajanje grijeha.

Radovi u tijeku

A tog sina građevinca iz Palm Deserta, u čijem je obrtu fušao čak i nakon što se proslavio s Kyussom, ne bi sinoć bilo pred nama da se kroz sve te turbulencije nije naslonio na kompaktan zid od četvorice vještih instrumentalista. Armiranu konstrukciju drži bubnjar Jon Theodore, metronom s krvotokom i čovjek koji ne bi ispao iz ritma ni pod prijetnjom oružjem, a u betoniranju ga u stopu prati basist Michael Shuman. Fasadu glancaju dva vješta multiinstrumentalista, Troy van Leeuwen i Dean Fertita, koji skidaju i navlače instrumente u skladu s time koju je pjesmu Hommeu u tom trenutku došlo zasvirati, pumpajući neke od najboljih rock rifova ovog milenija i izmjenjujući ih sa solažama koje nas ližu poput plamena kalifornijskih požara.

Oni omogućavaju Hommeu da, u plavičastoj havajskoj košulji i sa zlatnom gitarom, zasja poput reinkarnacije Elvisa, posljednje rock zvijezde sposobne uroniti u ponor vlastitog kaosa, ali istodobno natjerati ljude na ne uvijek ugodan protorokerski ritual polijevanja drugih ljudi pivom. Mi smo ga po kosi dobili dvaput – prvi put tijekom epske 'I Sat by the Ocean', a drugi put na početku završne 'A Song for the Dead', koju je bend samljeo kroz flajšmašinu krupnog promjera, a Homme otpjevao rezignacijom mračnog croonera, naoko se naklonivši još jednom prijatelju i legendi koja nas je u međuvremenu napustila, Marku Laneganu.

Uz odjavne zvuke 'It's Over', oca svih američkih šmekera Roya Orbisona, ostalo nam je zaključiti najprikladnijim citatom koji je Homme sinoć izgovorio: 'This world makes me sick sometimes, but things like these make me better.' Držimo fige da tako i ostane, kako njemu, tako i sebi samima. Jer ovakvi koncerti, kad se baš sve poklopi, zbilja imaju takvu moć.