I tako nam je 'Koke' osvojila Veliku zlatnu arenu u Puli. Osvojila je 'Koke' i još nekoliko Arena – Snježana Sinovčić Šiškov za glavnu žensku ulogu, Aleksandra Janković za sporednu i Igor Jelinović za scenarij. Nikakvo čudo. Moglo se čak i predvidjeti, premda ne baš onako da se čovjek drugi dan nakon dodjele nagrada ponosno smješka i preserava se s: 'Točno sam znao. Ali TOČNO sam znao'.

Ne mogu se takve stvari znat' dok se ne objave, osim ako vam netko ne prišapne, a ove godine u Puli baš i nije bilo nekog došaptavanja. No da je 'Koke' jedan od favorita – dalo se naslutiti. Ta se obiteljska drama o dvije sestre i njihovu sukobu oko mamine kuće na Hvaru, osim što je doista sjajna i osim što su u njoj ostvarene dvije najbolje ženske uloge u novijem hrvatskom filmu – sjajno uklopila u općenito tematsko raspoloženje filmova na ovogodišnjoj Puli.

Osobne teme zamijenile politiku

Dok su prošlogodišnjim festivalom drmali filmovi sa snažnim političkim i društvenim porukama – 'Mirotvorac' i 'Fiume o morte', ove se godine velik broj filmova bavio nešto intimnijim temama. Obitelj i odnosi unutar nje, imovinske raspodjele među braćom i sestrama u kojima se zrcale njihovi karakteri, životne uloge, ali i šire okruženje. Suočavanje sa starenjem, nemoći i umiranjem roditelja. Traženje obitelji u drugim zajednicama, drugim vezama i prijateljstvima, u autoritetima koji obećavaju iscjeljenje rana koje na uobičajene načine nisu uspijevale zarasti. Zajednice koje bi trebale biti mjesta sigurnosti i zaštite, utočište od 'vanjskog svijeta' i njegovih iskušenja, kao što su škola ili rehabilitacijska komuna - a koje se raspadaju po šavovima od nabujalog nasilja. Žene koje pokušavaju preživjeti u tvrdom i okrutnom muškom svijetu, ali i razumjeti jedna drugu. Djeca koja se pokušavaju oduprijeti tvrdom i okrutnom svijetu odraslih – također pokušavajući razumjeti jedna drugu.

Čak i ona jedna, za program Pulskog filmskog festivala sad već svojstvena 'narodska komedija' imala je ponešto reći o privatnim i obiteljskim odnosima u kojima se zrcali društvo.

Ne, festival ove godine nije bio festival obiteljskog filma, pogotovo ne u disneyjevskom ili hollywoodskom smislu. No kroz mnoge se filmove provukla ta ne suviše čvrsta, ali ni suviše labava nit, povezujući filmove u jednu okvirnu festivalsku priču, koja nam je šaptala nešto o tome što činimo jedni drugima kad smo si najbliži, najranijiviji i najslabiji. Nije to bila jako sretna priča. Ali je plodonosna.

'Koke' je u svemu tome samo bila nekako… najzaokruženija. I najviše je plijenila energijom, karakterom, dinamikom, prokrvljenim i zanimljivim likovima. No bilo je i drugih sjajnih filmova koji su se glatko uklopili u ovogodišnji pulski festivalski narativ. 'Male stvari' Zvonimira Jurića na mnogo tiši način od 'Koke' pričaju o sličnoj obiteljskoj situaciji – dvije sestre i brat, ostario i sve bolesniji otac, podjela imovine, potisnuto licitiranje vlastitim životnim tragedijama. 'Yugo Florida' Vladimira Tagića potresno je prikazao zadnje i oproštajno putovanje umirućeg oca i izgubljenog sina.

U uznemirujućoj drami 'Oče naš' Gorana Stankovića ovisnik o heroinu dolazi na liječenje u crkvenu zajednicu, pronalazeći u karizmatičnom voditelju, svećeniku Branku, autoritarnu očinsku figuru – s vrlo iskrivljenim poimanjem preodgoja, pravde i kazne. Maštovit i neobičan dječji film 'Glavonja' Marine Andree Škop i Vande Raymanove govori o tome kako je jedna nezadovoljna djevojčica naučila prihvatiti svojeg autističnog brata i njegov svijet.

'Bog neće pomoći' Hane Jušić govori (ili NE govori) o dvije žene obiteljski povezane jednim mrtvim muškarcem, koje se susreću u teškoj i muškoj zajednici dinarskih pastira, o njihovu međusobnom razumijevanju i pitanju njihove slobode. 'Tri tjedna kasnije' Miroslava Terzića strašna je priča o jednoj školskoj ekskurziji iza koje stoji mračna povijest nasilja, samoubojstva i maltretiranja protiv kojeg nitko tko bi tu djecu trebao zaštititi – ne može ništa.

Iznenađenja 'izvan kutije'

Bilo je na ovom festivalu i filmova koji se ne mogu tako lako uklopiti u gore opisanu (ili bilo koju drugu kategoriju). 'Ono što treba činiti' Srđana Kovačevića ove je godine osvojio Zlatnu arenu za najbolju režiju i nastavlja tradiciju sjajnih i angažiranih dokumentaraca na Pulskom filmskom festivalu, ovaj put progovarajući o radničkom savjetovalištu za obespravljene migrantske radnike. Interesantno je da je film osvojio ne samo kritiku, nego i publiku, koja je na njega reagirala gotovo kao na 'Svadbu' (možda i bolje – u trenutku pisanja ovog teksta još nije poznato koji je film osvojio nagradu publike).

Neobičan film 'Izlet' Nenada Pavlovića u očitoj estetskoj posveti Živojinu Pavloviću i crnom valu govori o bijegu mladog umjetnika u izolaciju, gdje pokušava kroz umjetnost pobjeći od vlastite boli. Velik, majstorski izveden i po mnogočemu kontroverzan film 'Lijepa večer, lijep dan' Ivone Juke govori o stradanju homoseksualaca u jugoslavenskom komunističkom režimu i Dragi Ćosiću pribavio je zasluženu Zlatnu arenu za najbolju glavnu mušku ulogu.

Ne znam je li ta šira, ali zajednička priča koju su ispričali filmovi s ovogodišnje Pule kuratorski efekt ili odraz nekog dubljeg ili šireg raspoloženja, trenda, nove preokupacije u hrvatskoj i regionalnoj kinematografije, ali definitivno je od ovoga festivala načinila zanimljivu priču. Iako ove godine možda ne odzvanja tako glasno kao prošlogodišnji 'Smrt fašizmu' i 'Bella ciao', zadire dublje u privatno i intimno, pogađa bolnije i iznutra, i kao i na svim dosadašnjim festivalima – ostaje relevantno, živahno i dinamično.

'Koke' je 'samo' najkompletniji izdanak te priče.