INTERVJU: nikola baće

Mladi glumac Gavelle kao Jozef K.: Ako ti ponavljaju da si kriv, na kraju povjeruješ u svoju krivnju

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 13.03.2018 12:31
  • Objavljeno 13.03.2018 u 12:18
tportal

Izvor: Gavella / Autor: Jasenko Rasol

Mladom dubrovačkom glumcu Nikoli Baće (26) uspjelo je ono što rijetkima uspijeva. S 24 godine dobio je Orlanda za ulogu Konavljanina Vuka u Vojnovićevoj 'Dubrovačkoj trilogiji', zatim je u Vrdoljakovu filmu 'General', uz Gorana Višnjića i petogodišnjeg dječaka, utjelovio tinejdžera Antu Gotovinu, a sada u svom matičnom kazalištu Gavella igra naslovnu ulogu Josefa K. u Kafkinu 'Procesu'. Ta predstava o apsurdnom i mučnom sudskom procesu protiv Josefa K., koji ne zna što je skrivio, premijerno će biti izvedena u srijedu 14. ožujka u režiji Renea Medvešeka, a tim smo povodom razgovarali s mladim glumcem

Sudeći prema brojnim ulogama koje su zaredale, može li se zaključiti da nema zime za mlade glumce?

Iz svoje pozicije stvarno ne mogu reći da se mladim glumcima ne pružaju prilike. Ja sam imao sreću i stvarno sam dobio odlične prilike. Međutim mislim da se kvaliteta uvijek mora prepoznati. Ako pak kvalitetu ne prepoznaju velike kazališne institucije, sigurno će je prepoznati manja privatna kazališta, koja možda u projektima mladih glumaca neće vidjeti genijalno umjetničko djelo, nego priliku za zaradu. No i to je nešto.

Kafkin 'Proces' postao je sinonim za apsurdne situacije u kojima se nađe čovjek ni kriv ni dužan i iz kojih se ne može izvući logikom. Je li vaš Josef K. više nalik Kafkinu liku ili nekom stanovniku Hrvatske, koji je izgubljen u užasima birokracije?

Kafka ga je pisao kao lik koji možemo prepoznati u svakome od nas. On je čovjek izgubljen u birokraciji, ali je i čovjek koji se suočava s nekom osobnom krivnjom te je u isto vrijeme i optuženi i tužitelj, ali i sudac i odvjetnik sam sebi. On je lik koji je postojao prije sto godina, ali postoji i danas. To smo ovom predstavom potencirali. No nismo htjeli upirati prstom na neki korumpirani birokratski sustav, na osjećaj krivnje, niti na vjeru, nego smo ostavili svakom gledatelju da pročita poruku na svoj način.

Redatelj Rene Medvešek poznat je po tome što u svaku svoju predstavu unosi suptilnu aktualizaciju, no nikada nasilno. Je li ipak u ovoj predstavi naglasio neki problem u kojem će se moći prepoznati sličnost s Hrvatskom?

Rene Medvešek nikada ne sugerira publici neke odgovore ili viđenja. Više vjerujem u takvo kazalište koje gledateljima ne docira, nego ostavlja nesugestivni prostor pa svatko u njemu može vidjeti ono što želi. I u ovoj predstavi je nastavio svoju tradiciju nesugeriranja. Međutim što se Kafkin 'Proces' više i duže čita, padaju vam na pamet razne asocijacije i usporedbe. Tako u priči Jozefa K. možete prepoznati i medicinski slučaj: Jozefu K. je dijagnosticirana neka bolest, odvjetnik može biti liječnik opće prakse, a sudac Bog ili netko do kojeg on još nije stigao. Može se čitati i kao priča o čovjeku drukčije seksualne orijentacije jer mu stric u jednom trenutku kaže da će osramotiti čitavu obitelj. Dakle Kafkin 'Proces' je slojevit i nudi različita tumačenja.

Kako ste osobno doživjeli Kafku i njegova djela, posebno 'Proces', u kojem pisac opisuje krajnje birokratizirani, apsurdni, nečovječni sustav vlasti i moći?   

Kod Kafke su mi bila najzanimljivija lica koja stalno nešto zatječe. Gregor Samsa se u 'Preobražaju' probudi kao kukac i to ga zatječe, a Josefu K. nenadano dolaze ljudi u sobu i kažu mu da je optužen. Zašto? Ne znaju. Samo mu prenose poruku. Njega to zatječe. On ne zna što je skrivio i je li uopće nešto skrivio. Današnje vrijeme nije puno drukčije od Kafkina vremena. I nas danas zatječe puno stvari – svakodnevno nas zatječu jake informacije koje dobivamo preko mobitela, računala ili televizora, zatječu nas brojni šokovi, velike promjene, dakle zatječe nas puno stvari.

Predstava 'Proces'

Predstava 'Proces'

Izvor: Gavella / Autor: Jasenko Rasol

Kafka, pogotovo 'Proces', rijetko se postavlja na kazališnu scenu. Kako ste se vi i cijeli ansambl nosili s tjeskobnom atmosferom romana i s cijelom tom idejom o nemoćnom pojedincu koji je uhvaćen u mreže birokratiziranog sustava? 

Čitajući Kafkine romane, posebno 'Proces', zaista se možemo izgubiti jer nas ponekad vraća na početak, a zatim opet baca na kraj. Međutim Rene Medvešek i kućni dramaturg Gavelle Dubravko Mihanović napravili su sjajnu adaptaciju romana, komprimiravši priču na način da publici bude vrlo zanimljiva i pitka. U predstavi se osjeća i ta tipična kafkijanska atmosfera, međutim ona nije izražena vizualnim elementima, nego najviše u glumačkoj igri i samoj temi. Koliko god se tema može čitati kao luckasta i šašava, zapravo je vrlo ozbiljna: što komad više odmiče, Jozef K. ima sve manje riječi i na kraju ostaje bez riječi. I to je ono najtmurnije. Njega stalno svi uvjeravaju da je kriv i on više ne zna je li ili nije kriv. Svatko od nas tokom dana napravi nešto zbog čega se barem malo grize, a kad se te male krivnje slažu jedna na drugu, postaješ sve opterećeniji i na kraju od male krivnje napraviš spomenik krivnje. A ako ti još ponavljaju da si kriv, na kraju povjeruješ u svoju krivnju. Rene je uspio, kao i u svim svojim drugim predstavama, od kamenčića napraviti čitav dvorac.  

  • +7
  • +4

'Proces' Franza Kafke u Gavelli

Izvor: Gavella / Autor: Jasenko Rasol

Nameće li se i nama u stvarnom životu neki osjećaj krivnje, recimo krivnja za situaciju u zemlji?

Grupna odgovornost postaje naša osobna odgovornost, odnosno naše male osobne odgovornosti postaju odgovornost cijelog društva, pa smo tako odgovorni za odlazak mladih u inozemstvo, za klimavo gospodarstvo i tako dalje. Ako publika pročita iz predstave i to pitanje, onda smo uspjeli.

Rođeni ste u Dubrovniku te ste odrastali uz Dubrovačke ljetne igre. Jesu li vas Igre te Vojnović i Držić najviše usmjerili kazalištu?

Igre su me velikim dijelom obilježile i usmjerile kazalištu. Premda sam došao u Zagreb još u osnovnoj školi, u Dubrovniku provodim jako puno vremena. Zagreb me odgojio i u njemu sam se profesionalno i osobno razvio, ali nikad ga nisam osjećao domom. Moj dom je Dubrovnik. Međutim prvi put sam zaista poželio biti dio kazališta kad sam kao klinac gledao predstave Renea Medvešeka 'Hamper' i 'ČPGA' u ZKM-u. Bio sam osupnut tim predstavama. U 'ČPGA' je publika naizmjenično izvlačila zelene i crvene kartice, i tako je odlučila u kojem će se smjeru predstava nastaviti. Bio sam oduševljen takvom vrstom sudjelovanja u umjetničkom djelu. Publika je došla pogledati kazališnu predstavu, a zatim joj je dana mogućnost da sudjeluje i svojim potezima određuje njen nastavak. Ja bih se htio baviti kazalištem na takav način da uhvatim publiku u mrežu i natjeram ih da sudjeluju sa svima nama u kazališnom činu.   

  • +10
  • +7

Zadnja klapa filma 'General'

Izvor: HRT / Autor: Krasnodar Peršun

Prije tri godine dobili ste Orlanda za ulogu Konavljanina Vuka u Vojnovićevoj 'Dubrovačkoj trilogiji' kao jedan od najmlađih laureata. Što je ta nagrada promijenila u vašoj karijeri?

Kad sam saznao da sam dobio Orlanda, to me zateklo i nisam mogao vjerovati, jer to je nagrada o kojoj samo slušaš. Zaista je nisam očekivao jer je dobivaju stariji i iskusniji umjetnici. Za mene je Orlando mali dubrovački Oscar i zato mi je to ogromno priznanje. Sve su nagrade obvezujuće, a Orlando posebno, jer podižu ljestvicu i nakon toga ne možemo spustiti kriterije. Jako volim raditi u Dubrovniku, a Orlando me još čvršće vezao uz Dubrovačke ljetne igre i za ambijentalno kazalište.

Također ste igrali mladog generala Antu Gotovinu u Vrdoljakovu filmu 'General'. Mislite li da će vas ta uloga bitno odrediti i da će vas publika pamtiti upravo po kontroverznom liku Gotovine?

Ne bih htio da se moje ime veže prvenstveno uz film 'General'. Ne mislim da su glavne uloge poput Hamleta ili velikih generala najbitnije za karijeru glumca. Ako uloge postanu previše bitne, onda one postaju svrha samoj sebi, što nije dobro. U tom slučaju na sceni ne gledamo Hamleta, nego razgledavamo skulpturu, a skulpture trebaju biti u muzejima. Kad me Vrdoljak zvao da surađujem s njim na filmu, u tome sam prepoznao veliku priliku za svoj razvoj. Film prati Gotovinin život od najranijih nogu, preko mladosti, do oslobađajuće presude, a ja igram tinejdžera Gotovinu prije nego što je postao general. Pročitao sam knjigu Nenada Ivankovića 'Ratnik, pustolov, general' i odmah sam znao da se moram dobro pripremiti. No snimao sam vrlo kratko, oko sedam dana, i ta mi uloga nije dala nikakav osjećaj posebnosti. Bez obzira što je on bio ratni general, zatim bjegunac, prvo optužen, a onda oslobođen, nisam ga drukčije igrao nego što bih igrao bilo koje drugo lice. Generala Gotovinu glumi Goran Višnjić, dječaka Gotovinu njegov sin, a od ostalih pojavljuju se Rene Bitorajac, Franjo Kuhar, Ugo Korani, Mia Negovetić... Snimali smo u Rogoznici, Pakoštanima i Zečevu, a Vrdoljak se pokazao kao veliki majstor, vrlo je živahan i bistar, i kod njega se može osjetiti što znači biti stari vuk filmske umjetnosti.

Kakvu sliku donosi film o Gotovini? Kuje li ga u zvijezde?

Samo sam dio velike priče, koju za sada ne znam ispričati. Ne znam kako je film montiran, još ga nisam vidio. O tome će se moći razgovarati tek kad film izađe.    

Kako komentirate izbor za ravnatelja Gavelle?

Zalažem se za kompetentnost, za ljude koji imaju viziju o Gavelli i menadžerske vještine, koji uključuju, a ne isključuju. Protivim se svakom izboru ravnatelja po političkom ključu. A ako već moramo birati između tri kandidata, koji predstavljaju određene političke opcije, onda neka bude izabran najvještiji i najkompetentniji.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!