U haustoru u Preradovićevoj ulici u Zagrebu u proljeće 2000. godine otvoren je prostor koji nije želio biti ono što su drugi već bili. Nije bio kafić, nije bio ni knjižnica, a još manje akademska institucija. Bio je – kako ga je jedan prijatelj nazvao – "transcendentalna šupa", zamišljena kao kulturni terminal, ne-mjesto, privremena autonomna zona. Danas, 25 godina kasnije, MaMa je i dalje tu. I ne samo da postoji, nego je još uvijek ključna točka kulturne divergencije, prostor u kojem se sloboda misli, subverzija, hibridnost i zaigranost ne samo toleriraju nego potiču.

Petar Milat, jedan od osnivača MaMe i predsjednik udruge i programski koordinator Multimedijalnog instituta koji ju je osnovao, govori o tom početku kao trenutku intenzivne gladi – za drugačijim sadržajima, za međunarodnim kontaktima, za otklonom od lokalnog kulturnog provincijalizma. "Kada smo pokrenuli MaMu na proljeće 2000., vladala je velika glad za drukčijim kulturnim sadržajima, a još više za internacionalnim kontaktima i suradnjama", kaže.

"Nije zgoreg podsjetiti da je Hrvatska u drugoj polovici 1990-ih, u doba ‘poznog’ tuđmanizma, bila u prešutnoj međunarodnoj blokadi, i da tek s promjenama nakon izbora od 3. siječnja 2000. zaista nastupa neka druga atmosfera. Paralelno s organizacijama i prostorima kao što su Močvara, Attack, WHW, Kontejner i drugi, MaMa stoji za početak jedne drukčije paradigme kulture u Zagrebu, pa i Hrvatskoj."

Mjesto koje je od početka prkosilo definicijama – "ni kafić, ni knjižnica, ni akademska ustanova" – postalo je za mnoge dnevni boravak, punkt susreta i točka diverzije. U tom novom prostoru susretali su se hakeri, aktivisti, filozofi, umjetnici, osobenjaci, svi oni koji nisu pristajali na zadane modele razmjene i produkcije znanja.

"Naša mala zračna luka, ili transcendentalna šupa kako nas je nazvao jedan prijatelj, za mnoge je bila i ostala dnevni radni boravak. Ta neka trajna napetost zbog teškoće da nas se smjesti u neke čvrste kalupe održala je MaMine veterane svježima… ali je bila i točka zbog koje bi se svaka iduća generacija intelektualki i intelektualaca željela povezati s MaMom jer zaista jesmo divergentni s obzirom na sredinu u kojoj djelujemo", ističe Milat.

Izostanak jasnih granica između akademskog, umjetničkog, tehničkog i aktivističkog – nemogućnost da se MaMu definira i ukalupi – ostala je njezin zaštitni znak i pokretačka snaga. MaMa je od samih početaka bila ukorijenjena u medijski i digitalni aktivizam, crpeći inspiraciju iz europske i lokalne scene, ali i iz DIY etosa, copylefta i koncepta otvorene kulture. "Naš početni angažman bio je dosta pod utjecajem medijskog aktivizma i ideje taktičkih medija, proizašle iz aktivističke, umjetničke i teorijske scene sredinom 1990-ih. Bilo da se radi o amsterdamskoj sceni i ljudima kao što je Geert Lovink, ili o svemu što smo još neposrednije naučili kroz djelovanje kolektiva Arkzin…", pojašnjava Milat.

Radi se o jednom hibridizirajućem ili transverzalnom shvaćanju intelektualnog angažmana, dodaje, zbog čega im je bilo zanimljivije klasične disciplinarne podjele i odnose – pa tako i odnos kulture i politike – ostavljati za sobom i iznevjeravati sve one koji drže da su jednostavni odgovori u bilo kojem od tih područja uvijek mogući i poželjni. "Bije nas glas da smo komplikatori, a uz to volimo i praksu poteklu iz uradi-sam (tehničke) kulture." Riječ komplikatori ne koristi s gorčinom, već s ponosom.

U vremenu koje favorizira jednostavne odgovore, nastavlja Milat, MaMin kolektiv kontinuirano je promovirao i poticao prakse koje karakterizira jedna vrsta tvrdoglavosti, začudnosti i samoniklosti, a za koje bi se tek posredno i s vremenskim odmakom moglo reći da su imale šire društvene implikacije. Ne stoga što bi im aktivistički ili uže shvaćen politički angažman bio zazoran – dapače – već zato što upravo briga oko važnih društvenih, pa i kulturnih i umjetničkih pitanja traži zastoj, prekid ili predah u jednog ludističkoj, larpurlartističkoj, zaigranoj strasti koja je prvotno samoj sebi svrha.

"Da bi išao dalje, moraš prvo zastati. MaMa kao aerodromska čekaonica takvo je mjesto jednog intenzivnog predaha. I garda da su najrazličitije stvari moguće, samo ako se prestanete impresionirati autoritetima." Digitalna sfera za MaMu nije bila samo alat, već temeljna komponenta ideološkog djelovanja. Pokrenuta iz novomedijskog impulsa i okružena zajednicom programera i hakera, MaMa je postala pionirski prostor slobodnog softvera i propitivanja intelektualnog vlasništva.

"MaMa i naš kolektiv Multimedijalni institut pioniri su zagovaranja i promicanja tzv. otvorenog pristupa u Hrvatskoj. Pokret slobodnog softvera i propitivanje postojećeg režima intelektualnog vlasništva od samih početaka su definirajući elementi naših aktivnosti. Pokrenuli smo etiketu egoboo.bits, festival Sloboda stvaralaštvu!", nabraja Milat. Već 2007. MaMa je suorganizirala globalni summit Creative Commonsa u Dubrovniku – događaj koji i danas stoji kao vrhunac njihove međunarodne umreženosti.

No ključni pomak dogodio se kad su se te ideje iz domene digitalnog prenijele na društvenu sferu. Iz MaMe se krenulo razmišljati o zajedničkim dobrima, prostornoj pravdi, borbi protiv privatizacije javnih resursa. Primjer je projekt Javna knjižnica koju vode Marcell Mars i Tomislav Medak, pokušaj da se u digitalno doba redefinira ideja knjižnice kao općeg dobra.

Četvrt stoljeća MaMe priča je o otpornosti – na institucionalne pritiske, političke atmosfere i urbane promjene. Potres, obnova, gentrifikacija, sve su to izazovi koji nisu zaobišli ni MaMu, kao ni druge organizacije nezavisne scene, a u 25 godina djelovanja, promijenio se i kulturni pejzaž Zagreba. Nedostatak prostora ostaje rana koja još nije zacijelila, no ono što Petar Milat vidi kao ohrabrenje jest nova otvorenost zagrebačke gradske uprave i poticanje hibridnih kulturnih modela koji su oduvijek bili bliski nezavisnoj sceni.

"Ono što ostaje kao društveni izazov, u analogiji s 1990-ima, jest da se ovakvu vrstu organizacija doživljava i prokazuje kao 'strano' tijelo u nekakvoj zamišljenoj organskoj, narodnoj zajednici", upozorava Milat. U trenutku kada svjedočimo sveopćoj remilitarizaciji društva, ponovno se iz ormara vade stare ksenofobne mantre, a nezavisna kultura postaje meta. "To je, naravno, samo jedna loša posljedica među brojnim drugima, no po pitanju demokratske kulture iznimno pogubna", smatra.

Upravo zato, ustrajnost MaMe nije samo stvar kulturnog opstanka, već duboko politički čin. Ipak, ne nedostaje nade, ni osobne, ni generacijske: MaMa je, govori Milat, još uvijek mjesto gdje se može brzo vidjeti učinak vlastitog rada, i gdje nova lica pronalaze mjesto pripadanja. MaMa je "mjesto intenzivnog predaha", ali i laboratorij budućnosti: u narednih 25 godina, kaže, kulturni pejzaž Zagreba bit će šareniji, multikulturniji, isprepleten s novim iskustvima i potrebama, a tako će i rasti potreba za tranzitornim mjestima susreta i interfejsima s novim konceptima i iskustvima kao što je MaMa.

U jednoj od najzanimljivijih programskih crta proslave MaMinog 25. rođendana održane 14. svibnja, do izražaja je došlo upravo to – susret različitosti. S cjelodnevnim programom koji je, među ostalim, uključivao i projekciju aktivističkog filma The Yes Men: Pobuna!, pa sve do DJ seta desetogodišnjeg DJ Svemira, MaMa je pokazala da nastavlja biti prostor u kojemu generacije, ideje i formati slobodno kolažiraju. Jer u 2025., kao i u 2000., u Zagrebu je još uvijek potrebno mjesto koje nije ni-što, ali je baš zato sve-što.