„Što više ubijaš, to lakše postaje.“ Rečenica je to koja bi se, na žalost, mogla vezati uz sve aktualne oružane i nasilne konflikte diljem svijeta, od rata u Ukrajini koji nakon ruske vojne agresije 2022. ne prestaje ni četvrtu godinu zaredom do aktualnih ratova na Bliskom istoku koje Izrael vodi u Pojasu Gaze i protiv Irana. U 2024. vođen je čak 61 oružani sukob višeg ili nižeg intenziteta, što je najveći broj nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a ratnim je operacijama i stradanjima zahvaćeno 36 država.

Prošle je godine, prema procjenama, u ratovima ubijeno više od 230 tisuća ljudi. Ova godina u tom smislu ne nudi baš nikakvo smirivanje situacije, nego naprotiv daljnje eskalacije. Užasi rata tako postaju stvarnim hororima na terenu i u vijestima kojima ne trebaju nikakve produkcijske i postprodukcijske intervencije kako bi zastrašili ljude temeljem svega što se zbiva ljudima zahvaćenima ratom. Što onda uopće može užasnuti publiku na malim i velikim ekranima mimo zbiljskih događaja?

Horori kao filmovi strave također mogu koristiti realne situacije za izazivanje straha kod publike, baš kao što podjednako često koriste fantastične situacije za svoje žanrovske odrednice. Rečenicu s početka teksta tako ne izgovara, barem ne javno, nitko od aktera desetina ratova u tijeku, nego jedan od likova novog filma strave u hrvatskim i svjetskim kinodvoranama.

Bjesnilo u Europi

To je Jamie iz horora 28 godina kasnije u režiji oskarovca Dannyja Boylea koji se obraća svom dvanaestogodišnjem sinu Spikeu. Otac i sin upravo kreću u misiju dječakove inicijacije koja podrazumijeva likvidaciju oboljelih od bjesnoće koja je prije gotovo tri desetljeća poharala Europu. Zaraženi su njome postali krvoločna, zombijima nalik stvorenja od kojih su se preostali zdravi u Velikoj Britaniji i Irskoj fizički izolirali. I dok je kontinentalna Europa iskorijenila bolest koja je svojedobno s majmuna prešla na ljude, nekadašnje je Ujedinjeno Kraljevstvo zajedno s Irskom sada ograđena zona civilizacijski vraćena u srednji vijek čije je stanovništvo svedeno ili na agresivne zombije, ili na zdrave ljude koji se bore protiv zaraženih. Tako Spike uz očevu pomoć kreće na svoj prvi lov čineći sve da se čim prije vrate na matični Sveti otok koji s kopnom povezuje prevlaka ovisna o plimi i oseki. Kopno je pak postalo mjestom razvoja nove (ne)ljudske vrste od pretilih bića koja pužu šumom do inteligentnih alfa mužjaka. Međutim, sina i oca ne muče samo egzistencijalni problemi, nego i oni unutarobiteljski jer je Spikeova majka Isla teško bolesna, a i Jamie je vara s jednom sumještankom.

Film 28 godina kasnije dio je serijala koji je britanski sineast Danny Boyle, najpoznatiji po kultnom Trainspottingu te Milijunašu s ulice koji mu je donio nagradu Američke filmske akademije, započeo 2002. hororom 28 dana kasnije. Scenarij je i tada i sada djelo Alexa Garlanda čiji je roman Žal ekranizirao također Boyle, a i sam je Garland u međuvremenu postao redateljem (Ex Machina, Građanski rat). Između prvog i ovogodišnjega trećeg dijela serijala koji povezuje brojka 28, snimljen je 2007. i film 28 tjedana kasnije koji je režirao Španjolac Juan Carlos Fresnadillo.

Horor epskih razmjera

I dok su prva dva dijela serijala ograničenog proračuna bila u načelu suvremeno iščitavanje filmova o zombijima iniciranima Noći živih mrtvaca iz 1968. u režiji Georgea A. Romera, te izbalansirani spoj strave, akcije, društvene kritike i slojevite karakterizacije, 28 godina kasnije višestruko je skuplji projekt koji su redatelj i scenarist očito zamislili kao horor epskih razmjera u kojem se radnja više ne generira 'odozdo prema gore', nego 'odozgo prema dolje' s puno referenca na religiju, filozofiju i povijest, pa i na film.

Tako nabijeni projekt s mnoštvom naznaka te vizualno napregnut između videospotovske režije do slow motiona i natrag, počesto gubi fokus na karaktere i kontekst radnje povremeno djelujući kao eksperimentalni art-naslov. Ovakav će pristup naići ili na odobravanje ili na odbijanje publike, ali se ambicije redateljsko-scenarističkom tandemu ne mogu osporiti. Pritom je ipak najintrigantniji moment priče izolacija Britanskog otočja koje je upravo između drugog i trećeg dijela serijala doživjelo brexit Ujedinjenog Kraljevstva te je film, možda nenamjerna, ali svakako kontekstualna, kritika izlaska Engleske iz Europske unije jer se u selu vijori poderana engleska zastava.

I treći dio serijala donosi novu glumačku ekipu. Najuvjerljiviji je unutar nje mladi Alfie Williams kao Spike, izvrstan u interpretaciji dječaka koji u nakraćem vremenu prolazi emocionalno i socijalno sazrijevanje i koji bi, prema raspletu ovogodišnjeg filma, trebao nastupiti u njegovu nastavku 28 godina kasnije: Hram kostiju, a koji već za sljedeću godinu priprema američka redateljica Nia DaCosta. Mladom se Britancu ispred kamera pridružuju Aaron Taylor-Johnson (Noćne životinje) i Jodie Comer (TV serija Ubijanje Eve) u ulogama Spiekovih roditelja te Ralph Fiennes koji nakon Konklave ovdje tumači liječnika čiji je životni moto Memento mori. Upravo je interakcija njegova lika i lika Spikea ono što filmu podaruje ocjenu više, baš kao i trenutak u kojem zaražena žena rađa zdravo dijete, što su određene naznake za planirane nastavke.

Već šesti put bez povratka

Njih je u jednom drugom horor-serijalu Put bez povratka već šest, a riječ je o američkom nizu filmova započetom 2000. Premda se činilo da se zanimanje publike za ovu priču o neizbježnom suočavanju sa smrću, iscrpilo nakon petog dijela prikazanog 2011., upravo je šesti dio s dodatkom u naslovu Nasljeđa postigao dosad najveći uspjeh na kinoblagajnama trenutačno se nalazeći među deset najgledanijih radova u svjetskim kinima u 2025. Na ovaj je način film najpopularniji predstavnik svog žanra u ovoj godini te autorima priče zasigurno neće biti teško nastaviti niz jer, kako je rekao Adam Stein koji je uz Zacha Lipovskog režirao šesti dio: „Posao smrti nikad ne prestaje.“ A posao se smrti u ovom serijalu već dvadeset i pet godina ne mijenja.

Koncept izvorno pisan za Dosjee X jest sljedeći: na početku se svake dionice priče dogodi kobna nesreća koju je preživio određeni dio protagonista. No, isprva sretni što su izbjegli sigurnu smrt, ona ih je kasnije pronalazila jednog po jednog i dovršavala posao. U odnosu na ostale horore u kojima je ubojica uglavnom zastrašujuće stvarno ili fantastično biće, u Putu bez povratka ubojica je doslovce neuništiv, sama smrt, i zapravo nema načina kako mu se suprotstaviti. Lucidan koncept koji bi se prema završnici elaborirao manje-više domišljatim načinima usmrćivanja na početku preživjelih, ovisio je upravo o toj domišljatosti lišenoj mogućnosti obrata.

I u aktualnom je nastavku posrijedi isti dramski luk pri čemu je ovogodišnji film najambiciozniji jer mu je uvodna sekvenca možda i ponajbolji dio cijelog serijala. U njoj se priča vraća na završetak 1960.-ih kada je trudna Iris sa svojim zaručnikom Paulom gotovo svjedočila urušavanju velebnog tornja s restoranom i vidikovcem nalik tornju The Space Needle u Seattleu. Režirana u stilu filmova katastrofe, sekvenca se prati bez daha, dok je njezin rasplet ključ kasnije radnje.

Nju u sadašnjici preuzima studentica Stefani kojoj svakonoćni san o toj katastrofi u cijelosti poremeti život. Vrativši se ocu i bratu, djevojka malo-pomalo slaže mozaik obiteljske prošlosti čije će tajne i njihovo razotkrivanje ponovno dovesti smrt na vrata svih povezanih s fatalnim događajima iz ranijih desetljeća... Predvidljivog razvoja, ali zato dinamično režiran jer struktura filma ovisi o najsitnijih detaljima predestiniranih događaja, novi Put bez povratka, kao i 28 godina kasnije uvelike koristi elemente slashera kao podžanra horora u kojem je nasilje prikazano ne samo eksplicitno, nego i zlurado. Kada ta zluradost ima pokriće u priči – poput sudbine odgovornog za rušenje tornja – film dobiva ruho sarkazma. Međutim, većinom su to šok-prizori koji testiraju granice osjetljivosti publike. I to očito uspješno s obzirom na prijam filma.

U glavnoj ulozi - smrt

Više nagnut prema obiteljskoj drami i ponešto bogatiji emocijama, film glumački predvodi Kanađanka Kaitlyn Santa Juana, ali je ovdje u glavnoj ulozi ipak smrt. Umiranje je dio i trećeg horora u kinima, australskih Opasnih životinja koje je redatelj Sean Byrne (Voljeni, Đavolji slatkiš) nedavno predstavio na Filmskom festivalu u Cannesu u programu Quinzaine des cinéastes. Glavni je antagonist kapetan broda za razgledavanje podmorja, psihopat Tucker koji svoje klijentice ostavlja na nemilost morskim psima snimajući njihov užas za svoju zbirku. Kada mu zločinačku rutinu prekinu mlada surferica Zephyr te njezin novi mladić Moses, Tuckerov će brod usred pučine postati dramatičnim mjestom za golo preživljavanje...

Kao svojevrsna posveta Raljama Stevena Spielberga koje upravo obilježavaju pola stoljeća od premijere, Opasne životinje sinergična su kombinacija efektnog zapleta, generiranja napetosti te zaokruženih likova i njihovih interakcija. Jedan od boljih naslova na kinorepretoaru, film je potvrdio svog redatelja kao znalca žanra, a središnje su uloge podijelili Jai Courtney, Hassie Harrison i Josh Heuston. S obzirom na stvarne i fiktivne ubojice u svijetu i na filmu, morski su psi, kako to kaže glavna junakinja, visoko evoluirana bića.