U svijetu festivala koji često postaju mjesta utrke za premijerama i crvenim tepisima, Ponta Lopud Film Festival nudi nešto sasvim drugo – tišinu maslina, večere pod zvijezdama i razgovore koji ne prestaju kad se ugase mikrofoni. U svom petom izdanju, na jednom od najčarobnijih jadranskih otoka festival od 26. do 28. lipnja ponovno okuplja filmaše iz regije i svijeta, ne samo kako bi prikazali što su već stvorili, nego da bi zajedno stvarali dalje.

O tome što znači razvijati festival koji se jednako temelji na profesionalizmu i neformalnosti, na velikim imenima i mladim autorima u razvoju, razgovarali smo s Lunom Brusselaers Sršen, umjetničkom direktoricom programa. U intervjuu za tportalov Kulturni roštilj otkriva zašto je festivalska tema INSULA: Film kao otok više od metafore, kako izgleda prava profesionalna razmjena kad iz nje nestane glamur i pritisak, i što je zapravo tajni sastojak festivalskog ozračja zbog kojeg se autori na Lopudu uvijek požele vratiti.

Ovogodišnja festivalska tema, "INSULA: Film kao otok", poziva na promišljanje samoće, identiteta i kreativne izolacije. Kako ste tu metaforu pretočili u konkretne programe i goste? Gdje za vas leži to ključno mjesto dodira između otoka kao simbola i filma kao umjetničke forme? I koliko je ta otočna izdvojenost – i simbolička i stvarna – važna za atmosferu koju želite stvoriti među sudionicima?

Temu INSULA: Film kao otok ove smo godine razvijali na više razina. Za nas je otok prije svega prostor paradoksa – istodobno utočište i izgnanstvo, utopija i distopija – što se odražava i u našoj selekciji filmova i u izboru gostiju. Metaforu otoka vidimo kao poticaj za razgovor o tome kako autori stvaraju vlastite "insule" mašte koje zahtijevaju kreativnu snalažljivost, a istodobno pozivaju na introspekciju.

Kroz razgovore s gostima – ponajprije Seanom Bakerom, Draganom Bjelogrlićem i Danielom Minahanom – željeli bismo istražiti upravo to mjesto dodira između metafore otoka i same prirode filma jer je izdvojenost, simbolička i stvarna, presudna za svaki kreativni proces. Baker će objasniti što ga je potaknulo da filmom Anora gradi intimne svjetove marginaliziranih likova, baš kao u Tangerine i The Florida Project, gdje je ograničen prostor snimanja postao kreativni poticaj za autentičnu pripovijest.

Simbolička i stvarna izolacija Lopuda omogućit će sudionicima da se u tihim jutarnjim satima, u Kneževu Dvoru ili u sjeni lopudskih maslina, udalje od gradske buke i utonu u koncentriranu razmjenu ideja.

Dakle, mjesto dodira između metafore otoka i prirode filma vidimo u toj paraleli: svaki je film svojevrsni otok mašte, a Lopud je idealna fizička "insula" koja omogućuje te istinske susrete i transformativna iskustva. Ta otočna izdvojenost – kako simbolička kroz filmske teme, tako i stvarna kroz ambijent festivala – ključna je za poticanje koncentracije, ranjivosti i otvorenosti među našim sudionicima.

Ponta Lopud sve više se profilira kao točka susreta nezavisne i komercijalne kinematografije, ali i kao dijaloški prostor između europskog juga i ostatka filmskog svijeta. Kako birate goste i teme da taj balans ne bude kompromis, nego upravo snaga festivala? Što vam je bilo ključno pri koncipiranju ovogodišnjeg izdanja i gdje osjećate da ste pomaknuli vlastite granice?

Dijalog je od samih početaka temelj Ponta Lopuda – ne samo među ljudima, već i među različitim pristupima stvaranju filma. Za nas nije riječ o očuvanju krhke ravnoteže između nezavisnih i komercijalnih glasova, već o svjesnom stvaranju prostora u kojem se ti pristupi međusobno propituju, izazivaju i nadopunjuju.

Biramo autore čija djela već prirodno balansiraju između tih svjetova. Sean Baker donosi nezavisni žanr i eksperimentalni pristup, istodobno dosegnuvši vrh komercijalnog priznanja osvajanjem Zlatne Palme u Cannesu i pet Oscara za Anoru. Uz njega, Daniel Minahan spaja svijet nezavisne filmske produkcije i prestižne televizije, a njegova radionica s Peterom Spearsom Od romana do ekrana pokazuje kako se autorska priča može provući kroz složene distributivne i tržišne putove.

Dragan Bjelogrlić, s druge strane, donosi pristup balkanskog blockbustera, baveći se ključnim izazovom – kako zadržati kulturnu specifičnost, a istovremeno postići komercijalni uspjeh. Na toj osnovi izgradili smo program koji odražava cjelokupan filmski ekosustav – i koji mladim autorima pruža temeljne alate potrebne za izgradnju vlastitih kreativnih otoka.

Uvidi Diane Elbaum u partnerstva između producenta i redatelja pokazuju kako suradnički odnosi postaju infrastruktura koja podupire kreativnu viziju. Sesija o adaptaciji s Rajkom Grlićem i Nebojšom Slijepčevićem istražuje osjetljiv proces prevođenja priča iz jednog medija u drugi, pri čemu se čuva njihova temeljna srž. Perspektive Marlona Vogelgesanga o financiranju pokazuju kako razumijevanje filma kao financijskog sredstva ne ograničava, već omogućuje umjetničku slobodu. Istraživanje sa Suzanom Perić otkriva ulogu glazbe kao nositelja filmske emocije.

Ključ ovogodišnje koncepcije bio je stvoriti prostor u kojem se ti različiti glasovi ne isključuju, već međusobno obogaćuju. A granicu koju smo, vjerujem, zaista pomaknuli ove godine jest ona između inspiracije i konkretne suradnje. Dovođenjem sudionika iz regije i inozemstva koji rade na konkretnim filmskim projektima i omogućavanjem mentorstva vrhunskih svjetskih stručnjaka iz filmske industrije, prešli smo iz sfere inspiracije u prostor suradnje.

Ideja je bila stvoriti okruženje u kojem rane faze kreativnih zamisli mogu sazrijevati kroz razmjenu – gdje netko možda dolazi sa scenarijem, a odlazi s koproducentom, mentorom ili čak autorskim zaokretom. Taj stupanj neposrednosti i svrhovitosti promijenio je ton festivala. Više nije riječ samo o gledanju i refleksiji – riječ je o stvaranju.

U tom smislu, Ponta prerasta u više od festivala. Postaje prostor konvergencije – između umjetničkog razvoja i profesionalne prilike, između regionalnih talenata i globalnih pogleda, između mjesta gdje netko trenutno jest i mjesta kamo želi biti. Upravo u toj sinergiji, kroz dijalog različitih perspektiva, leži pokretačka snaga Ponta Lopuda.

U programu se posebno ističe razgovor Seana Bakera i Marka Kermodea o autentičnosti, radu s neprofesionalnim glumcima i propitivanju industrijskih konvencija. Koliko vam je važno da Ponta Lopud otvara prostor upravo tim rubnim, ali izrazito potentnim umjetničkim praksama koje često izmiču ustaljenim pravilima filmske industrije?

Točno ste zamijetili, zanima nas otvoriti upravo taj prostor rubnih, ali izrazito autentičnih i snažnih izričaja. Držimo da je inovacija često rođena na marginama industrijskih pravila. U masterclass sesiji, Baker – čiji su neki filmovi snimani na iPhoneu, s neprofesionalnim glumcima i s ograničenim budžetima – dokazuje kako propitivanje industrijskih konvencija može postati pokretač emotivne istine na ekranu.

Ključno nam je pokazati da te "ograničene" insule kreativnosti nisu slabost, nego "otoci" mogućnosti: sudionici uče da se kroz eksperiment i neformalne metode stvaranja rađaju snažni, iskreni filmovi. Otvaranjem dijaloga o tome kako propitivati ustaljene norme, festival želi potaknuti sudionike na rizik i na razvijanje vlastitog izričaja.

Radionica Dragana Bjelogrlića otvara intrigantnu temu: postoji li formula za balkanski blockbuster? Kako vidite ulogu Ponta Lopuda u razvoju regionalnog filmskog ekosustava i možete li podijeliti konkretne primjere suradnji koje su upravo ovdje začete?

Pitanje "balkanskog blockbustera" iznimno je zanimljivo jer nas potiče da razmišljamo izvan okvira ograničenja – prema autentičnom regionalnom pripovijedanju koje ima potencijal globalnog odjeka. Radionica Dragana Bjelogrlića bavi se upravo tim izazovom: kako ‘regionalne’ priče mogu dosegnuti univerzalnu rezonancu, a da pritom ne izgube svoju kulturnu specifičnost.

Uloga Ponta Lopuda u razvoju regionalnog filmskog ekosustava bit će ključna upravo u stvaranju prostora za povezivanje mladih kreativaca iz regije i šire. Cilj nam je okupiti regionalne i međunarodne autore koji rade na svojim projektima, kako bismo potaknuli suradnju koja nadilazi tradicionalne granice Balkana. U današnjem povezanom svijetu, međunarodne suradnje su pristupačnije nego ikad, a Ponta je platforma na kojoj će se ti kreativci susreću, razmjenjuju ideje i izgrađuju partnerstva koja će oblikovati njihove buduće karijere.

Redatelji, producenti i autori koji dolaze na Lopud često govore o festivalu kao prostoru istinske profesionalne razmjene, ali i neformalne bliskosti. Što vam je u toj ravnoteži najvrjednije i kako je njegujete u festivalskoj svakodnevici, iza kulisa? Koji je tajni sastojak tog ozračja, kako ga čuvate iz godine u godinu?

Najvrjednije u toj ravnoteži jest osjećaj istinske zajednice – mjesto gdje se stručnost i iskustvo stječu kroz prijateljski razgovor. Da bismo to postigli, presudna je čarolija otoka i inspirativna vizija utemeljiteljice festivala Tilde Grossel Bogdanović, koja je od samih početaka zacrtala bitnost intimne veličine festivala fokusiranog na masterclass radionice najprominentnijih svjetskih umjetnika.

Ponta Lopud je i nevjerojatan prostor za networking, jer osim profesionalne razmjene, pruža i neformalne susrete sudionika, predavača i gostiju pod zvjezdanim nebom Lopuda. Tajni sastojak tog ozračja jest činjenica da svaki sudionik na kraju osjeti: "Ovdje pripadam."

Minimalna prisutnost medija, nepostojanje tržišnih paviljona i odsutnost natjecanja stvaraju sigurnu luku u Mandraču gdje kreativnost slobodno plovi. Svake godine taj osjećaj potvrđujemo u sitne sate – razgovorima i planiranjem suradnji koje će sutra postati stvarnost. Tako čuvamo i produbljujemo jedinstveni duh Ponta Lopuda.