VELIKI INTERVJU SLAVNOG GLUMCA

Leon Lučev o suočavanju s Hudom jamom i državi kojoj 'fale muda'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 07.10.2017 13:34
  • Objavljeno 07.10.2017 u 13:34
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Leon Lučev, iznimno talentirani glumac, nedavno je na Festivalu slovenskog filma dobio nagradu za najbolju mušku ulogu u filmu 'Rudar' redateljice Hanne Slak. Film govori o rudaru Mehmedaliji Aliću koji je prije desetak godina u rudniku Huda jama otkrio masovnu grobnicu s gotovo tisuću i pol poslijeratnih žrtava. U razgovoru za tportal Lučev je otkrio kako se pripremao za ulogu, što je doznao o Hudoj jami, ali i kako gleda na današnju društveno-političku situaciju u zemlji

Ulozi Mehmedalije Alića, kaže Lučev, najviše ga je privukla Alićeva potraga za istinom, kao što ga i inače privlače angažirani i društveno relevantni filmovi, koje doživljava kao svoj aktivistički prostor.

Tako će se uskoro početi prikazivati njegova dva nova i aktualna filma 'Muškarci ne plaču' i 'Teret', koji su također djelomično snimljeni prema istinitim događajima. Prvi govori o radionicama na kojima bivši ratnici iz regije pokušavaju pronaći zajedništvo, a drugi o zataškavaju zločina na Kosovu.  

Leon Lučev snimio je više od 30 filmova, od Brešanova 'Kako je počeo rat na mojem otoku' preko Schmidtovih 'Put lubenica' i 'Ljudožder vegetrijanac' do Hribarova 'Što je muškarac bez brkova', glumio je u nekoliko TV serija, među njima i u 'Kazalištu u kući', i stalni je član riječkog ansambla HNK Ivana pl. Zajca.

Prošle godine oštro je kritizirao bivšeg ministra Hasanbegovića, a proljetos je na Facebooku objavio post u kojem je kao bivši branitelj 113. Šibenske brigade i ratni vojni invalid, podržao Hrvatski audiovizualni centar, što je kod nekih izazvalo revolt i javne napade. U razgovoru je jasan i direktan, naziva se političkim ateistom i odaje dojam tople osobe koja intenzivno doživljava svijet oko sebe.

Na Festivalu slovenskog filma u Portorožu dobili ste nagradu za glavnu mušku ulogu u filmu 'Rudar' redateljice Hanne Slak. O čemu govori film?

Film govori o borbi za istinu. To je istinita priča o rudaru Mehmedaliji Aliću, koji je prije desetak godina u rudniku Huda jama, nakon osmomjesečne bitke sa sustavom, uz prijetnje da će završiti na cesti, nakon jedanaest zidova u horizontalnom Barbarinu rovu došao do masovne grobnice s 1420 leševa, koji su bili ubijeni 1945. godine. Jedan dio ubijenih bio je i u oknu - vertikalnom rovu. Kad je shvatio da su se policija, vlast i rukovodstvo rudnika dogovorili da donesu javno priopćenje o zabrani istraživanja iz tobože sigurnosnih razloga, a u stvari su htjeli zataškati stvar, te da su na temelju prvih 500 žrtava htjeli donijeti odluku da se radi o vojnoj grobnici, Mehmedalija Alić je ponovno ušao u rudnik i izvukao ženske pletenice, poslikao ih i poslao medijima kako bi istina o rudniku i o ubijenim civilima isplivala van. Skoro je izgubio posao, degradiran je kao rudar i čovjek i ostao je sam. I onda je sam, a kasnije uz pomoć jednog čovjeka, krenuo u svoju dvogodišnju borbu za vraćanje vlastitog dostojanstva. Napisao je knjigu 'Nitko i ništa', po kojoj je rađen i scenarij za film, i na kraju je uspio nakon proživljene nepravde vratiti svoje dostojanstvo. Film spaja Srebrenicu, mjesto odakle je Mehmedalija, i Sloveniju, u razdobljima 1945, 1995 i 2008. 

Mehmedalija s pletenicama koje je izvukao iz Barbarina rova u Hudoj jami

Mehmedalija s pletenicama koje je izvukao iz Barbarina rova u Hudoj jami

Izvor: Licencirane fotografije/Leon Lučev arhiva / Autor: Leon Lučev/Arhiva

Je li vas toj ulozi rudara Mehmedalije Alića najviše privuklo njegovo herojstvo i socijalni angažman da pod svaku cijenu pronađe istinu?

Privukla me njegova potreba za istinom, to inzistiranje na istini, ta njegova želja da dođe do mrtvih ljudi koji su bili s druge strane, što je po njegovim riječima intuitivno osjetio kad je stao ispred prvog zida. Također svijest da negdje duboko u sebi kroz Hudu jamu traži i svoje nestale u Srebrenici. U njegovu selu ubijeno je 29 Alića, dva brata i zeta je našao. Priča je intimna i dokazuje da zdravo društvo ne čini sustav, već pojedinci koji teže vlastitim istinama, i slijede svoje ponekad sulude impulse te inzistiraju da se dođe do kraja.

Zadnjih 15-ak godina otkriveno je nekoliko jama s masovnim grobnicama u kojima su pokopane žrtve poslijeratnih zločina. Dotiče li se film i te teme?

Taj film ne govori toliko o toj temi koliko o putu jednog čovjeka Mehmedalije Alića, o njegovoj potrebi da otvori tu temu, o sustavu koji pokušava to prikriti i o samoj istini. To su teme koje su trebale biti otvorene još '50-ih i '60-ih godina prošlog stoljeća. Za razliku od Jasenovca koji je bio genocid, Huda jama je bila zločin protiv čovječnosti i tako su krivci trebali biti procesuirani, međutim, otvaramo ih tek sada, 60 i nešto godina poslije. Prošlo je vrijeme tajni i moramo s time izići kako bismo mogli krenuti dalje.   

  • +7
  • +4

Leon Lučev snimljen prilikom intervjua za tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Dok ste snimali film, kakvo je bilo javno mnijenje u Sloveniji u vezi otkrića grobnice u Hudoj jami?

Šutnja, neizreciva tajna, bez komunikacije. Vjerojatno i zato što se govori da je Slovenija puna masovnih grobnica. Pripremajući se za ulogu Alije, dosta duboko sam istraživao tu tematiku koja mi nije bila bliska, od Bleiburga pa nadalje. Trudio sam se ući u taj meni nepoznat prostor i vidjeti tko su bili ti ljudi, uvući se u njihovu kožu, promatrati stvarnost iz njihove perspektive i osjetiti njihovu bol. U mom svijetu nema ili – ili, nego i – i.  Ljudski život je za mene vrijednost.

Prvo ste upisali promet, a zatim Akademiju dramske umjetnosti, no i nakon diplome nastavili ste se usavršavati na raznim glumačkim radionicama i edukacijama. Što vas motivira za stalno istraživanje glumačkog zanata?

Moj svijet u kojem živim dosta je širok, a u mojoj realnosti obitavaju svakakva bića. Koliko god vodio samoga sebe, u isto vrijeme bio sam i vođen kroz cijelu tu priču. Neke intimne događaje iz svog života nemam potrebu racionalizirati, a još manje objašnjavati – jednostavno je put bio takav. Na tim radionicama istraživao sam i otvarao sebe, neke svoje rane, svoju intimu, svoju povrijeđenost, koju sam rastvarao i liječio, a onda se to pretvorilo u pedagogiju. Što više stvari otvoriš kod sebe, lakše ti je prenijeti drugima, otvoriti kod drugih. U radu s ljudima, ljude vodiš do točke gdje jesi. Ne možeš dalje. Zato sam imao i imam potrebu istraživati, pomicati, prebacivati svoje granice. Moj put istraživanja glume bio je istraživanje sebe kao čovjeka, u stvari, pokušaj micanja slojeva identiteta koji su mi bili viška, trauma, boli i ogromnih strahova, a nakon toga se pojavilo neko biće, užasno nježno i ranjivo, beskrajno slobodno, jako kreativno, koje se užasno voli zajebavati i koje je u stanju pokrenuti stvari da realizira kreaciju koju želi. Više ne pratim svoje želje, nego pratim svoje potrebe, ono što osjećam da treba napraviti.

Što pokreće taj vaš mikro svijet? 

Ljubav, kreacija, rad, potreba da napravim nešto novo, stručnost ljudi oko mene, bliskost među ljudima s kojima stvaram taj mikro svijet. Nema nas puno, no ja i ne očekujem da nas ima na milijune, dovoljno je da nas za početak ima petero, pa će nas dogodine biti desetero, pa 50... Nemam ambicija na globalnom planu. Prvo treba očistiti svoj vrt temeljito pa onda možeš saditi novo bilje.

  • +4
  • +1

Leon Lučev, uloge

Izvor: Pixsell / Autor: Žarko Bašić/PIXSELL

Uglavnom ste glumili u angažiranim i društveno relevantnim filmovima, koji govore o nekim važnim, istinitim događajima. Što zapravo povezuje te filmove, a s time i vaše uloge? Birate li ih prema angažiranosti likova?

Filmovi biraju mene, a i ja biram njih. Ta ljubav, komunikacija i izbor su uzajamni. Baš sam nedavno razmišljao o tome. Shvatio sam da je moj filmski angažman iznimno socijalno i društveno usmjeren, da je to prostor mog djelovanja. I moja nova dva filma od kojih je 'Muškarci ne plaču' Alena Drljevića imao premijeru na festivalu u Karlovym Varyma, a u Zagrebu će biti prikazan na ZFF-u, te drugi 'Teret' Ognjena Glavonića, koji je u fazi montaže, djelomično su rađeni po istinitim događajima. Prvi po radionicama za pripadnike zaraćenih strana na temu zajedništva, a drugi o pokušaju prikrivanja zločina napravljenih na Kosovu, kad su leševi prebacivani hladnjačom u Batajnicu kod Beograda, a tema mu je odgovornost.

Igrali ste i u nekoliko filmova ratne, odnosno postratne tematike, od Brešanova 'Kako je počeo rat na mojem otoku' do 'Puta lubenica' i 'Zemlje krvi i meda' Angeline Jolie. Budući da ste i sami bili ratnik, branitelj, na koji je način rat utjecao na vas i transponirate li svoje ratno iskustvo u uloge?

Ne moram glumiti da to iskustvo imam. Tu je, zapisano je u tijelu, licu, pogledu. Ne moram ga potvrđivati. Danas imam osjećaj da su ratne teme iza mene, imam potrebu raditi na temama zajedništva, bliskosti, različitosti. To su teme koje me inspiriraju.

Mislite li samo na temu intimnog zajedništva ili i na suživot različitih nacija, nacionalnosti, manjina na ovim prostorima?

Nema generalnog odgovora. Ja živim na svim tim teritorijima. Sad sam radio u Beogradu, dobio sam nagradu u Ljubljani, a ljetos u Crnoj Gori, putovao sam kroz Albaniju i Makedoniju, bio sam na Tajlandu, a sad idem u Beč, nakon toga u Bruxelles pa se vraćam u Rijeku. Dakle, teritorij na kojem živim i radim je ovaj planet. U mom umu više ne postoji prostor za separiranje planeta na neke dijelove, ja planet tako ne doživljavam. Ali kad me već pitate je li to intimno ili globalno, to je u prvom redu intimno. Na globalnom nivou ne mogu povezivati ljude, ali u svom intimnom prostoru partnerstva, prijateljstva i rada snosim odgovornost za kreiranje odnosa kakve ja želim i u kakve vjerujem.   

U kinu s čovjekom koji je nadahnuo filmski lik

U kinu s čovjekom koji je nadahnuo filmski lik

Izvor: Licencirane fotografije/Leon Lučev arhiv / Autor: Miha Fras

No živimo u izrazito politički, ideološki i vjerski podijeljenom društvu, u kojem se vode ideološki ratovi, ljudi se dijele na ustaše i partizane, ljevičari i desničare, a s druge strane govori se o potrebi za zajedništvom. Je li moguće zajedništvo u tako snažno podijeljenoj zemlji?

Ja u tom društvu ne živim. Moje društvo su predivni ljudi koji su oko mene i s kojima stvaram, koje biram i koji biraju mene. Radimo divne stvari. I vjerujemo u njih, jednostavno, jako. Mislim da takvo društvo postoji samo u glavama ljudi. Ključan trenutak za mene u odnosu na društvo o kojem govorite, dogodio se onda kad sam donio jednostavnu odluku da budem politički ateist. Kao što za ateista Bog ne postoji, tako u mom svijetu više ne postoje politika i političari. I nemam vremena gubiti energiju na političare niti se referirati na njih. Međutim, ja ne vjerujem. Onda me užasna frka uhvatila, što ću sad? Ja i dalje živim u tom sustavu, ne mogu ga negirati – on je tu, radimo i surađujemo, tu ima i predivnih, vrijednih stvari, pa osjećam potrebu da te vrijedne stvari potvrdim, a s druge strane da kreiram odnose, suradnje i svijet u kakav ja vjerujem, koji ide iz mene i meni bliskih ljudi. Nemam potrebu globalizirati, imam ga potrebu živjeti. U mom svijetu postoje i Srbi, i Muslimani, i Španjolci, i Englezi, i Francuzi, to su ljudi s kojima radim i surađujem, s kojima sam blizak i s kojima želim dijeliti neku stvarnost, koja je naša. To je moje pravo i moja igra i odgovornost. Mislim da sam preodrastao da gubim energiju na prebacivanje odgovornosti na druge. Vrijeme velikih vođa je prošlo. Očekivati da će doći veliki vođa i sve riješiti pa ćemo živjeti sretno i veselo do kraja života je bajka. I to dosta neuvjerljiva. I ljudi vjeruju. I ljute se. Kako sad izvori, firme, koncesije…. Alo, probudite se, ovi ljude ne rade u našu korist. Nismo im bitni. Ja vjerujem u bajke, jako, ali one koje  bliskim ljudima kreiram. Nisu velike, globalne, ideološke, nego male, intimne, umjetničke, ali ih volimo.        

Ipak ste svoj aktivistički nerv iskazali izvan filmske umjetnosti, kad ste kao bivši branitelj objavili pismo u kojem ste branili HAVC?

Ja nisam branio HAVC. Ja sam imao potrebu ukazati na to da u ovom društvu postoje stvari koje su vrijedne i koje tu svoju vrijednost godinama dokazuju svojim rezultatima i iz čije je vrijednosti niklo jako puno predivnih stvari. Imao sam potrebu iz perspektive branitelja to iskomunicirati jer sam se u tom trenutku prvo osjećao bijesno, a onda tužno. Jer, teško je graditi. I teško je voljeti. Ali jedino moguće ako želimo naprijed. I na kraju jako jednostavno. A HAVC je građen 10, 11 godina krvavim radom, Albertovom smrću, ogromnom ljubavlju svih ljudi, podrškom. Imam pravo reći da je to za mene vrijednost. Filmovi iz neke male zemlje prepoznati su u svijetu kao kvaliteta i beru nagrade. Mlada redateljica Antonela Alamat Kusijanović sada je sa svojim filmom 'Plavetnilo' ušla u kombinaciju za Oscara! Halo, majstore!? Što mislite da su ti uspjesi došli preko noći? Iza toga stoji studiozni rad, ti klinci su praćeni i onda su dobili šansu, koju su iskoristili. Imam potrebu to isticati jer je to dio moje umjetnosti, onog prostora u kojem stvaram i volim, u kojem uživam i u kojem zajedno kreiramo slobodu.       

Dok se s jedne strane otkrivaju masovne grobnice, s druge strane pokušavaju se pomiješati kosti i izjednačiti fašizam i komunizam. Koji je vaš stav o tome?

Za mene je to neoliberalna igra kako bi se socijalna država ukinula ili svela na minimum. Jer komunizam je u sebi imao socijalizam, socijalno uređenje, gdje su radnici imali prava, bili stambeno riješeni, imali dostojne penzije, odlično zdravstvo…     

Danas su, primjerice, četiri punionice vode, od Jamnice i Jane do Svetog Roka, u rukama stranaca ili će uskoro biti, a na drugoj strani više od 200 tisuća ljudi, uglavnom mladih, napustilo je Hrvatsku i otišlo u Kanadu, Irsku ili Njemačku. Koji je vaš stav o tome?

To je jedan od razloga što politika više ne postoji u mom svijetu. Jer to je jedna ogromna laž, ogromna iluzija, veliko nepoštivanje nečega što su stavili kao svoje zakone. Članak 2 Ustava RH kaže da se suverenitet RH prostire rijekama, jezerima... Dakle, netko je prodao suverenitet ili ga iznajmio. No vjerojatno će doći dan kad će na vlast doći neki drugi ljudi koji će tražiti ispitivanje odgovornosti za prodaju vode. A možda i neće doći taj dan. No to me više ne zanima jer ga ne mogu ni čekati niti tražiti. Ovoj državi fale muda, a i ljudima fale muda. U Rumunjskoj je 250 tisuća ljudi izišlo na ulice kad su dali aboliciju političarima. Mi kažemo 'Ah, ti Rumunji!' Ali ti Rumunji imaju muda, imaju osjećaj odgovornosti i znaju da nitko neće ništa učiniti umjesto njih nego će morati djelovati sami, zajedno. Dakle, shvatili su da mogu nešto promijeniti zajedničkim djelovanjem, a to je vrijednost. Ovdje se još uvijek misli da će netko drugi promijeniti stvar. Neće, gospodo! Ti drugi u koje vjerujete prodali su vam vodu, rasprodali tvornice, doveli vas do ruba gladi. Pa vi vjerujte i dalje.      

Koje projekte trenutačno planirate?

Završio sam svoj kratki film 'Malo se sjećam tog dana' za koji sam napisao scenarij i režirao ga, glume Nina Violić i Gogo Bogdan, moje kćeri i neki friendovi i rođaci sa Zlarina, a sada ga šaljemo po festivalima. To je film o danu kad je na rođendan moje kćeri umro moj otac. Taj trenutak je bio jako bitan u mom životu, on me je na neki način zamrznuo. Radio sam i film o svom radu s djecom i o njihovom radu sa mnom u Rijeci kao produkt radionice koju smo kreirali, a nakon toga smo moj prijatelj Bruno Lovrenčić, njegova supruga Ljuba Radman, glumica Jelena Graovac i ja napisali scenarij na temu bliskosti, a iz toga je izašao zanimljiv i snažan materijal s iznimnim glumačkim autentičnostima. U prvoj fazi montaže, koja nam slijedi u Bruxellesu, pokušat ćemo otkriti emotivni i slikovni narativ filma. S istom ekipom trebao bih raditi predstavu na Bitefu, također na temu bliskosti, ali još smo u pregovorima. I također, počinjemo raditi 'Wojzeck' u HNK Ivan pl. Zajca, čemu se iznimno radujem.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 31

Prikaži sve
  • crnipetarbp

    07.10.2017 14:14

    Čovjek djeluje sasvim razumno i ok. Za promjenu je lijepo pročitati intervju sa nekim tko se trudi iskreno iznositi svoje mišljenje umjesto da slušam izjave lažljive licemjerne politike, iz koje god stranke bili, kriminalne ili retardirane.

  • damirpacek

    07.10.2017 17:03

    Bravo, g. Lučev! Najbolji glumac mlađe generacije, a po pročitanom, i dobar čovjek...

  • damirpacek

    07.10.2017 17:10

    GRUBI, da ste dočitali intervju, možda biste...ali, jeste li pogledali fotografiju. Poanta je da je čovjek u jami našao gomilu pletenica ženske kose. A kako ustaše i ostali izdajnici i ratni zločinci zasigurno nisu pleli ruse kose u pletenice, sve je jasno, zar ne? To je ona slijepa, poslij...

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi