FILM 'POMUTNJE'

Lana Kosovac otkriva kako glumački i režijski posao nisu nimalo glamurozni

13.07.2016 u 15:28

  • +3

Pomutnje

Izvor: Promo fotografije / Autor: L.K.

Bionic
Reading

U intervjuu za tportal mlada hrvatska redateljica Lana Kosovac govori o svojem filmu 'Pomutnje', koji je iz making of dokumentarca predstave 'Pomutnje' u produkciji Eurokaza prerastao tijekom snimanja u zanimljiv žanrovski eksperiment. Kosovac otkriva kako je bilo montirati 70 sati snimljenog materijala i koja je uloga Gordane Vnuk u nastanku filmskih 'Pomutnji'

Lana Kosovac završila je studij politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te diplomski studij filmske i TV režije igranog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Njezini studentski kratkometražni igrani i dokumentarni filmovi igrali su na više hrvatskih i inozemnih filmskih festivala. Dokumentarni film ‘Park ljubavi’ (2013.) osvojio je nagradu publike na Liburnia Film Festivalu, a diplomski igrani film ‘Nasamo’ (2014.) prikazan je u programu studentskih filmova Pulskog filmskog festivala.

‘Pomutnje’ su pak film koji je počeo kao making of istoimene predstave u produkciji Eurokaza te se razvio u kreativni autorski dokumentarac. Neiskusni glumci u predstavi, premijera u New Yorku, rad s kontroverznim redateljem Brankom Brezovcem na iznimno zahtjevnoj predstavi - sve to prati mlada filmska ekipa predvođena Lanom Kosovac te istovremeno, kako se suočava s kreativnim i produkcijskim pomutnjama, sama postaje protagonistica vlastitog filma. 'Pomutnje' su nastale u produkciji Eurokaza, uz koprodukcijsku pomoć Akademije dramskih umjetnosti.

'Pomutnje' će svoju premijeru imati na Pulskom filmskom festivalu koji se održava od 9. do 17. srpnja, a više o filmu možete saznati na njegovoj službenoj stranici na Facebooku.

Pretpostavljam da ste pročitali ‘Pomutnje gojenca Törlessa’. Što mislite o tom Musilovom kratkom romanu?

Musilov roman pročitala sam na samom početku rada na dokumentarcu i zapravo je utjecao na odluku da prihvatim projekt. Nevezano za Musilov spisateljski stil, mene je fascinirala tematika koja njega okupira kao studenta dvadesetšestogodišnjaka u Habsburškoj Monarhiji 1906. godine. U romanu se radi o odrastanju četvorice mladića koji se opiru konvencijama roditeljskog, učiteljskog i sistemskog autoriteta, no kako nisu u mogućnosti izraziti to na odgovarajući način, okreću se unutargeneracijskom emotivnom, fizičkom i seksualnom maltretiranju i iživljavanju nad najmlađim u njihovoj grupi. Zapravo je to roman o sazrijevanju mladića, o prelasku iz bezbrižnog djetinjstva u odrasli svijet, roman coming of age žanra u čijem je ključu i jedan od mojih kratkih igranih filmova o odnosu dvije tinejdžerice, od kojih se jedna, u nemogućnosti da riješi privatni problem, iživljava na drugoj. Posebno su mi kao likovi zanimljivi mladi ljudi u tim osjetljivim i nepredvidljivim godinama na pragu ulaska u tzv. odgovorni, odrasli svijet, kada postoji mogućnost njihovog iracionalnog ponašanja. Zato me i zaintrigirao rad na dokumentarcu o nastanku predstave jer ima tu dvostrukost; roman govori o mladim ljudima na pragu zrelosti, a i sami glumci u predstavi su mladi ljudi koji se nalaze na za njih važnoj prekretnici; tek se trebaju afirmirati u profesionalnom svijetu. Osim toga, mislim da se radi o važnom romanu koji progovara o homoseksualnom nasilju, što mi je bilo osobito intrigantno, kao i činjenica da je predstava trebala otvoriti Queer New York International Arts Festival u New Yorku.



Kako je došlo do toga da ste se uključili u snimanje predstave ‘Pomutnje’?

Idejni začetnik projekta je producentica predstave i filma Gordana Vnuk iz Eurokaza, koja je predložila Borni Baletiću, dekanu Akademije dramske umjetnosti i koproducentu filma, da se snimi dokumentarni film o procesu nastanka predstave 'Pomutnje' u režiji Branka Brezovca, profesora na Akademiji dramske umjetnosti, sa studentima glume u glavnim ulogama. Mene su uključili u projekt s obzirom da sam tada bila studentica filmskog odsjeka, tako da se sve odvijalo spontano i zapravo smo se svi skupa tražili u cijelom tom procesu i putem dolazili do rješenja. Mnogo puta nismo znali hoćemo li uopće imati kameru pa bih snimala sama s ručnom kamerom i bez mikrofona, ali nitko od nas nije ni u jednom trenutku htio odustati. Iako je film radila grupa studenata, odmah su nas gurnuli da tražimo producenta i odvojimo se od Akademije te pristupimo filmu kao profesionalnom projektu. Film smo radili dvije godine, počeli smo snimati u proljeće 2014., a montažu završili tek nedavno, posebno motivirani uvrštenjem filma u hrvatski program Pulskog filmskog festivala. Sva sreća na tome! Cijeli taj dugotrajan i neizvjestan proces rada na 'Pomutnjama' je za sve nas bio također neka vrsta sazrijevanja, ne samo u filmskom smislu, dakako.

Je li koncept vašeg filma bio unaprijed osmišljen ili je nastao tijekom praćenja predstave?

Kako se sve odvijalo spontano i brzo, morali smo odmah krenuti u snimanje i zapravo smo pratili tempo koji nam je diktirao Brezovčev rad s glumcima na predstavi. Tada nije bilo ni vremena za osmišljavanje koncepta, a i teren nam je bio nepoznat. Dakle, u početku smo samo snimali probe, ali one prave stvari, zanimljive za film, događale su se mimo proba, u pauzama, u planiranju proba, u druženju kazališne ekipe. Nekad su one bile osjetljivije i možda ne baš dobre za predstavu, ali bez njih ne bi bilo filma jer se samo praćenje proba ispostavilo nefilmičnim. Kada se i filmska ekipa našla usred produkcijskih pomutnji, odlučili smo kameru usmjeriti prema sebi i pokazati drugu stranu snimanja dokumentarnog filma. Mislim da bi gledateljima mogla biti zanimljiva upravo ta pozadinska linija pripreme jedne predstave i filma koja razbija ustaljenu sliku o tome kako su glumački ili režijski posao glamurozni, neopterećeni i vrlo cijenjeni. Mislim da smo se svi pomučili, ali smo pritom i uživali. Ima nešto mazohistički u ovom poslu - obogaćuje i proširuje vidike, ali istovremeno testira same granice.

Koliko je vaša filmska ekipa bila odvojena od kazališne ekipe predstave ‘Pomutnje’ odnosno kako je tekao proces vaše suradnje? Je li bilo trenutaka kada ste možda predstavljali smetnju?

I sada se zapitam je li redatelj predstave Branko Brezovec katkad namjerno potencirao dramu radi dramaturgije filma ili se pak suzdržavao, svjestan prisutnosti kamere jer ipak, ne treba zaboraviti, i on je redatelj. Iako protagonisti u većini vremena zaborave na kameru, uvijek postoje ti trenuci svjesnosti o tome kako ćeš ispasti u dokumentarnom filmu ili straha od manipuliranja materijalom u montaži. Da, naravno da smo u kriznim situacijama predstavljali smetnju! Kada se pokazalo da se ipak ne radi samo o snimanju procesa nastanka predstave, nego o autorskom dokumentarnom filmu, a pri čemu sam imala podršku mentora Nenada Puhovskog, naravno da su neka snimanja bila nepoželjna. Uostalom, sve ćete vidjeti u filmu, no to nije neobično jer su se događale stvari koje produkcija predstave nije mogla ni zamisliti. Trebam naglasiti da sam zahvaljujući producentici Gordani Vnuk, unatoč provokativnom materijalu, na kraju imala potpuno odriješene ruke u montaži i mogu joj samo biti zahvalna što me uključila u projekt i dala mi svu slobodu da napravim ovakav film.

Film koji je prikazan u Puli traje 72 minute. Koliko ste snimili sirovog materijala i koliko je trajala montaža?

Kada smo montažerka Urša Vlahušić i ja zbrojile sav materijal sniman različitim kamerama, došle smo do brojke od ‘samo’ 70-ak sati. Treba uzeti u obzir to da se radilo o pola godine snimanja (s pauzama), a montaža je trajala sveukupno oko godinu i pol. S druge strane, imale smo tu privilegiju da nismo bile opterećene terminima, ponajviše zahvaljujući Kinoklubu Zagreb i Akademiji dramske umjetnosti, koji su nam ustupili montaže. Mislim da to pokazuje kako smo se potpuno dale u montažu sa željom da napravimo što smisleniji film koji bi ipak, na kraju krajeva, trebao biti zanimljiv i nekome drugom osim nama dvjema. Zapravo smo režirale u montaži, što je čest slučaj kod ovakve vrste dokumentaraca i pokazuje koliki je doprinos montažera. Naravno, bilo je situacija kad nismo bile sigurne idemo li u dobrom smjeru i hoće li to sve skupa imati kakvog smisla, ali se nikad nismo dosađivale, barem to.


Je li bila prednost ili mana to što ste osobno poznavali ansambl predstave ‘Pomutnje’? Kakva su oni očekivanja imali od vašeg filma?

Ansambl predstave čine moji kolege glumci s Akademije koje sam otprije poznavala, što danas u retrospektivi vidim kao prednost stoga što su u mene sigurno mogli imati više povjerenja nego u nekog nepoznatog redatelja ili redateljicu. Također, oni su se lakše otvarali i bili su neposredniji u svom ponašanju, što je ogroman dobitak za film. Bili su iskreni, jednako kao što smo i mi bili kao filmska ekipa, te se između nas dogodila divna suradnja, bili smo tim. Bila bi mi čast s njima u budućnosti surađivati na igranom filmu. Očekivanja od filma na početku nisu bila velika i sve skupa je krenulo kao mali dokumentarac u smislu - mi radimo predstavu, a vi to malo snimite, ali se dogodila ekipa koja je to vrlo ozbiljno shvatila. I sada smo dobili priliku predstaviti film publici na Pulskom filmskom festivalu. Znam da je glumcima teško privatno se izložiti u dokumentarnom filmu, i na tome sam ih zahvalna, kao i Branku Brezovcu, koji, pretpostavljam, nije očekivao ovakav film i nadam se da će opravdati njihova očekivanja.

‘Mogu li predstava i snimanje filma svojim protagonistima i autorima promijeniti živote?’, pitanje je koje se postavlja u najavi ‘Pomutnji’ na stranici Eurokaza. Pa, može li? Kako je vas promijenilo ovo iskustvo?

Kao što sam već spomenula, rad na 'Pomutnjama' promijenio me na način da sam filmski sazrela, ali i emotivno, kroz različite odnose koje mi je donio ovaj film, s protagonistima, producentima i malom filmskom ekipom. Nešto što je krenulo kao kratkometražni dokumentarac odvažilo se postati dugometražni dokumentarni film s premijerom u Puli, a sve zahvaljujući ekipi koja zdušno podupire film. Svima nama je ovo prvi dugometražni film, snimateljima Emi Giunio i Svenu Mihaljeviću, montažerki Urši Vlahušić, izvršnom producentu i koscenaristu Matiji Drnikoviću, montažeru zvuka Tihomiru Vrbancu i skladatelju Bojanu Rokviću. Ovo iskustvo mi je potvrdilo da rad s predanim ljudima može biti ispunjujući i motivirajući, naučilo me nositi se sa zahtjevima autoriteta, a ponekad se znati i postaviti, te me ohrabrilo u nastojanju da polagano, ali s trudom i upornošću idem prema svojim ciljevima.

Što očekujete od prikazivanja filma u Puli?

Zlatnu Arenu! Šalim se, naravno, dokumentarni filmovi su i tako prešutno izvan utrke za nagradu. S obzirom na to da sam jako uzbuđena zato što ćemo napokon izvesti film iz mračne montažne prostorije na veliko platno pred publiku, nadam se da će gledatelji prepoznati njegovu nepretencioznost i iskrenost. Veselim se pulskoj publici!