Zadnjih nekoliko tjedana kustos Branko Franceschi ponovno je u žiži događaja na hrvatskoj likovnoj sceni. Ne samo zbog toga što je bio kurator hrvatskog nastupa na 55. Venecijanskom bijenalu i 12. Danima performansa u Varaždinu, te priredio izložbu Brede Beban u MSU, već i zbog svog međunarodnog iskustva (postav 'Glazba u projekciji' u galeriji Stephan Stoyanov u New Yorku Village Voice je istaknuo kao jednu od najznačajnijih, a inicirao je i organizirao rezidencijalne boravke hrvatskih umjetnika na PS1 na MoMai u New Yorku), što sada, nakon ulaska Hrvatske u EU, može biti značajno za hrvatsku kulturu.

Kao selektor 55. Venecijanskog bijenala, možete li reći kako je doživljen i primljen nastup Kate Mijatović u Veneciji?
Tema snova i nesvjesnog odlično je prihvaćena. Ovakvom prijemu pridonio je i performans spavanja u bijeloj gondoli koji je Kata Mijatović u Veneciji izvela dvaput, a odjeknuo je u lokalnim medijima i kod Venecijanaca koji u pravilu nisu pretjerano zainteresirani za događanja u okviru Bijenala. Na otvorenju su bili nazočni i profesionalci i umjetnici iz cijelog svijeta, što je rezultiralo konkretnim ponudama za izložbe pa je tako video 'Nesvjesno: Kanal Grande', koji smo producirali za Bijenale, već 26. lipnja u sklopu izložbe 'All of Me' predstavljen u njujorškoj galeriji Stephan Stoyanov.

Već se duže bavite umjetnošću Brede Beban, a sada ste prezentirali njen rad na izložbi 'Avantura stvarnog' u MSU-u. Što je najznačajnije za njen opus?
Breda Beban je jedna od najistaknutijih predstavnica Nove slike, performansa i videa osamdesetih godina, te kasnije filma namijenjenog galerijskom prikazivanju. Svjetsku slavu stekla je sposobnošću da prenosi emocije i strast u jezik medija zasnovanih na tehnologiji poput filma, videa i fotografije. Njena dva posljednja ciklusa 'Moja pogrebna pjesma' i 'Arte Vivo', koje je publika vidjela u MSU, pokazuju to na najbolji način iskazujući nemjerljivu strast prema životu.

Budući da je Village Voice izdvojio vašu izložbu 'Glazba u projekciji: Psihodelične pokretne slike u socijalističkoj Jugoslaviji 1966. - 1976.' kao jednu od najznačajnijih te godine, znači li to da svijet još uvijek najviše zanima umjetnost iza tzv. željezne zavjese?
Međunarodne institucije i profesionalci koji se bave suvremenom umjetnošću posljednjih su godina izrazito zainteresirani za radikalne umjetničke prakse iza željezne zavjese, gdje i nas uključuju. U tom se ozračju organiziraju izložbe, popunjavaju muzejske kolekcije i proizvodi jedna sveobuhvatna povijest umjetnosti 20. stoljeća. Ja sam u naslovu i programu te izložbe svjesno spojio tri pojma: psihodeliju, socijalizam i Jugoslaviju, želeći im predstaviti drugačiju, hedonističku umjetnost, različitu od uobičajene predodžbe kakvu imaju o bezbojnoj, siromašno produciranoj umjetnosti nastaloj u sivilu socijalizma. Koncept se pokazao zanimljivim i uspješnim.

Na temelju svog inozemnog iskustva možete li reći kakvi umjetnički trendovi trenutačno prevladavaju na svjetskoj sceni i gdje bi bilo mjesto suvremene hrvatske umjetnosti?
Nema prevladavajućeg trenda. Umjetnička scena danas je izuzetno bogata u pogledu produkcije, prezentacije i tržišta. Sve ide, treba 'samo' pronaći zanimljiv i drukčiji pristup ili kut gledišta. Smatram da je vizualna umjetnost u Hrvatskoj uvijek bila najsnažnija umjetnička grana. Moji kolege iz inozemstva uvijek se iznenade kvalitetom hrvatske umjetnosti, a zaprepaste se kad shvate koliko smo brojčano malena nacija. Da smo na samom vrhu, svjedoči i razina zastupljenosti naših umjetnika na međunarodnim izložbama i u institucijama. I sve se to događa u uvjetima općeg nezadovoljstva radom javnih institucija, nedostatka osmišljene kulturne strategije i nepostojanja legalnog tržišta umjetnina zbog čega mlade umjetnike uspješno predstavljaju isključivo strani galeristi.

Vode li nacionalnu likovnu kulturnu politiku kompetentni stručnjaci i jesu li na čelu likovnih institucija adekvatni ljudi?
Dugovječna klijentelistička i politikantska kadrovska politika kulturne je institucije i administraciju, uz rijetke iznimke, napučila pasivnim oportunistima. Vizija kako da se stvari pokrenu s mrtve točke, kako da se napravi funkcionalni proboj, smisli dugoročnija strategija i slično, u praksi nije dobrodošla i izaziva snažan unutrašnji otpor pa sustav takve pojedince, nakon više ili manje vremena, kao smetnju, uz prešutno odobravanje većine, istisne na marginu.

Koliko je važna uloga kustosa u promociji hrvatskih umjetnika na svjetskoj sceni, a koliko tome pridonose Ministarstvo kulture, muzeji i druge institucije?
Sve je važno, a najuspješnije je kad se dogodi sinergija svih aktera. Uvijek je prisutna barem financijska potpora Ministarstva kulture ili ostale administracije, no umjetnici često imaju nerealna očekivanja smatrajući da kustosi, institucije i administracija trebaju poslovati kao njihovi agenti, menadžeri ili galeristi. To ukazuje na segment koji nedostaje. Riječ je o vrlo specijaliziranim poslovima koje kod nas malo tko zna zna raditi i ima energije za taj posao. No unatoč tome što netko može napraviti za plasman umjetnika, njegov je uspjeh na kraju ipak zasnovan na karizmi njegovog djela i osobe.

Iz toga proizlazi da naša kulturna scena još nije prošla tranziciju i da nas taj proces tek očekuje. Što možemo očekivati?
Okoštali sustav teško je mijenjati. Drugačiji zakon o radu, zakon o muzejima i kolektivni ugovori pokazat će da postoji politička volja da se situacija korjenito promijeni u pravcu dinamiziranja rada institucija, vrednovanja rezultata i njihovog kadrovskog otvaranja prema međunarodnoj sceni. To bi značilo kraj sustava koji je institucije pretvorio u socijalne ustanove za rješavanje egzistencijalnih problema lokalnih zaposlenika, koje se bave same sobom. Neće se dogoditi ništa što već nije prošao realni sektor, znači, restrukturiranje, racionalizacija poslovanja, otkazi, veća fluktuacija zaposlenika. Nadam se da će rezultati tranzicije u kulturi biti bolji i da će promišljenija politika zadržati koncept zaštite i podrške kreativnih pojedinaca.

Hoće li ulazak Hrvatske u EU olakšati umjetnicima pristup fondovima ili izložbenim prostorima?
Ne nužno. To će sigurno olakšati sve formalnosti i troškove organizacije, a za ostalo ćemo se morati sami pobrinuti. Ne treba zanemariti da naši međunarodno poznati umjetnici već imaju galeriste na Zapadu koji ih uspješno plasiraju. Taj bi se trend mogao pojačati, što će u osnovi koristiti umjetnicima koji su spremni, drugima se pak neće svidjeti urušavanje hijerarhije vrijednosti do danas nacionalno zatvorenog i sivog tržišta umjetnina.

Pripremate li neki novi projekt – monografiju, izložbu...?
Naravno, kao slobodnjak morate neprekidno raditi. Sudjelujem u nekoliko manjih i većih međunarodnih izložbenih projekata, panela i žiriranja. Tu su izložbe i nastupi u Hrvatskoj - Edo Murtić u Muzeju grada Šibenika, Breda Beban u Osijeku i Rijeci, predstavljanje Bijenala u Konjicu u Zagrebu i Istanbulu, retrospektiva Milene Lah u Modernoj galeriji u Zagrebu... U sklopu svoje dinamične suradnje s Kolekcijom Marinko Sudac i zahvaljujući izuzetnom međunarodnom zanimanju za njen fundus, opcije su uvijek otvorene za mene, ali i za ostale kolege koje s njom surađuju.