DARKO LUKIĆ

Kad čitam naše medije, nisam siguran je li riječ o satiri ili vijesti

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 04.06.2015 10:30
  • Objavljeno 04.06.2015 u 07:00
Darko Lukić

Darko Lukić

Izvor: Pixsell / Autor: Photo:Anto Magzan/PIXSELL

Ovogodišnji 39. dani satire Fadila Hadžića, koji počinju u petak, 5. lipnja, imaju nakon punih osam godina novog izbornika – Darka Lukića, dramatičara, pisca i profesora na Odsjeku produkcije na Akademiji dramskih umjetnosti, koji je od sveukupno 56 prijavljenih predstava iz 49 kazališta iz šest zemalja, odabrao 12 naslova za festival, a ravnatelj kazališta dodao je i trinaestu

Festival započinje praizvedbom teksta 'Ko živ 'ko mrtav', koji u Kerempuhu režira Dino Mustafić, a u nastavku će se predstaviti teatri iz regije: Nove Gorice – Slovensko narodno gledališče s 'Tartuffom', Rijeke – HNK Ivana pl. Zajca s 'Kurvom' i 'Životinjskom farmom', Zagreba – Teatar Itd s 'Ko rukom odneseno' i HNK s 'učjakom', Kopra – Gledališče Koper i Mestno gledališče ljubljansko s 'Dobrim vojakom Švejkom', Skoplja – Teatar komedija s 'Lizistratom', Beograda – Jugoslovensko dramsko pozorište s 'Razbijenim krčagom', Podgorice – Crnogorsko narodno pozorište s 'Urnebesnom tragedijom', kazalište Kerempuh s 'Made in Hrvatska' te drugi. No uoči festivala, pobunio se Zlatko Vitez iz Histriona.

Zlatko Vitez je otkazao nastup Histriona na Danima satire s obrazloženjem da nikada nije dobio službeni dopis iz Kerempuha da su uvršteni na festival te da ih selektor nije ni odabrao, nego ravnatelj Kerempuha Duško Ljuština koji, pak, predstavu navodno nije ni gledao. Možete li to komentirati?

Zaista nisam upućen u tehničke poslove i administraciju festivala i o službenoj prepisci s ijednim kazalištem ne znam ništa. Istina je da ja nisam uvrstio tu predstavu u prvih 12, jednako kao ni još 43 druge prijavljene. Kad je gospodin Ljuština odlučio uvrstiti tu predstavu, nije mi ni u jednim trenutku palo na pamet uopće komentirati njegovu odluku, a kamoli izražavati nekakvo neslaganje. Prihvaćajući posao selektora, naime, prihvatio sam i pravilnik festivala po kojemu se taj posao radi, a on vrlo jasno kaže da ravnatelj ima pravo na izbornikov popis dodati jednu predstavu po svom izboru bez ikakve rasprave. I naravno da onda nisam uopće ni komentirao taj njegov izbor, a ponajmanje, sačuvaj bože, izražavao ljutnju za koju uopće nemam nikakva razloga, prijetio ostavkama i izvodio slične patetične geste. Predao sam u dogovorenom roku svoje pismeno izvješće izbornika i na ravnateljevu odluku o još jednoj dodatnoj predstavi, rekao sam 'dobro'. I to je bio sav naš razgovor na tu temu. Točno toliko razgovora koliko je u vrlo čistoj situaciji i bilo potrebno.

Možete li ocijeniti ponudu na tržištu satire i reći po kojim ste kriterijima izabrali 12 predstava, odnosno, što ste prvenstveno željeli ismijati?

Dobar se dio prijavljenih predstava 'samoeliminirao' jer ni žanrovski niti stilski ne pripadaju komedijama i satirama. Druge, pak, nisu ponudile dovoljno pomaka u odnosu na redovite repertoarne predstave da bi bile festivalski zanimljive. Iz cjeline ponude postalo mi je jasno da je moguće za ovaj festival napraviti paradu izvrsnih glumačkih kreacija u većim ansambl predstavama, pa su male forme, monodrame i predstave s dva glumca, neovisno o njihovoj kvaliteti, ostale izvan ovogodišnjeg koncepta.

Što im je zajedničko?

Zajednički im je pomalo gorki smijeh koji izazivaju neugodna prepoznavanja naše suvremenosti u tekstovima jako daleke ili nešto bliže prošlosti. Ali svim je predstavama ponajprije zajednička vrlo visoka razina profesionalne izvedbe i umjetničkih ambicija. Taj se bitan element kod nas nepravedno zanemaruje. Svima je posve prihvatljivo i samorazumljivo da u sportu, primjerice, postoje različite kategorije, različite klase, lige i razine natjecanja. Nikome ne bi ni slučajno palo na pamet da neka jako talentirana i simpatična nogometna momčad srednjoškolaca može igrati s Barcom. Zašto onda ljudi tako često misle da je takvo što posve prihvatljivo u kulturi i umjetnosti?

U kojem se tematskom rasponu kreću izabrani naslovi? Jeste li naglasak stavili na kritiku političara, društvenih anomalije poput korupcije ili pak celebrity kulture?

Suvremeni odgovori na grotesku i apsurde svakodnevice pronađeni su u velikim klasičnim djelima Aristofana, Molièrea, Von Kleista, Krleže, ali i u novim dramskim tekstovima i autorskim projektima. Primjerice, aktualnih britanskih zvijezda Petera Quiltera i Colina Teevana, suvremenih klasika poput Dušana Kovačevića, ali i spisateljice Slavenke Drakulić, a režirali su ih neki od najuglednijih redateljskih imena u Hrvatskoj i u susjedstvu, abecednim redom - Buljan, Frljić, Jelčić, Mustafić, Taufer, Tomić i Urbán.

Politika je tu, naravno, izrazito prisutna. Sjetimo se da Badiou, koji opravdano izbjegava pa i negira banalni naziv 'političko kazalište', istovremeno kaže da je 'politika prvi izbor materijala za kazalište'. Naravno, politika se ovdje misli u društvenoj širini tog pojma, a ne samo na vulgarnoj tabloidnoj razini na kojoj funkcioniraju profesionalni političari. A predstava 'Slavna Florence' prikazuje život bizarne Amerikanke Florence Foster Jenkins koja je prije jednog stoljeća navijestila groteskne celebritije što danas pune naslovnice i udarne minutaže medija, a da nitko nema pojma zašto su bilo kome zanimljivi.

Možete li izdvojiti jednu ili više predstava?

Nemoguće je na ovako malom prostoru izdvajati predstave, no meni je osobno najzanimljivija ta groteskna pojava Flore Foster Jenkins u izvedbi beogradskog Ateljea 212. Upravo se o njoj u Americi snima film, glumit će moja najdraža glumica Meryl Streep, jedva čekam i tu verziju. To je tip groteske koji jako volim. Mogu spomenuti nekoliko tema kod klasika: komercijaliziranje spolnosti, manipuliranje ratom i mirom te banaliziranje erotike i politike u 'Lizistrati', zatim pohlepa i licemjerje konzervativizma u 'Tartuffeu', nekompetentni i nepravedni sud u 'Razbijenom krčagu' te pobuna potlačenih u ime stvaranja pravednijeg svijeta u 'Životinjskoj farmi'. Tu je i Krležin podrugljiv pogled na nepismene nasilnike i blazirane intelektualce u 'Vučjaku' te 'Dobri vojak Švejk' kao naš groteskni suvremenik. A u suvremenim tekstovima nižu se prizori licemjerja, sebičnosti, seksizma, ksenofobije, korupcije i gluposti, kao da čitamo naše dnevnike i gledamo slike iz naših ureda i soba.

Posao izbornika značio je i odbijanje četiri petine prijavljenih predstava. Kako su reagirali odbijeni?

Morao sam, nažalost, biti nemilosrdan. Tako, na primjer, nisam uvrstio i neke projekte iza kojih stoje moje vrlo bliske dugogodišnje prijateljice i prijatelji, suradnici i suputnici. To dovoljno govori o činjenici da u izboru nisam imao nikakav drugi kriterij osim same predstave, u kontekstu programske ideje festivala. Kako kažu kuratori, svaki je izbor umijeće odbijanja. Što se tiče odbijenih, nitko ne voli biti odbijen. Osobno sam nekoliko puta bio u takvoj situaciji i znam da je mučno. Raspon reakcija i ponašanja kreće se od krajnje profesionalnog i uljuđenog pa do nešto slabije kontroliranog, a nekad, nažalost, iako vrlo rijetko, čak i uličarski primitivnog. Ali to je sve dio posla i za sve to treba imati dovoljno razumijevanja. U kazališnom poslu puno je emocija, adrenalina, živopisnih osobnosti, teatralnosti... Naviknete se kad ste dovoljno dugo u tome.

Može li se govoriti o nekim dominantnim trendovima ili sklonostima na tom području u regiji, primjerice, prevladava li danas u Hrvatskoj više groteska, dok, recimo, u Srbiji ima više vulgarnijih komedija, a Sarajevo najviše voli crni humor?

Nisam primijetio tu vrstu klišeja, ali je očito da u svim zemljama postoji jasna i vrlo oštra podjela na ambicioznije umjetničke projekte društvene kritike, satire, intelektualne komike, i na one komercijalne, populističke komedije koje posežu za vulgarnom zabavom. Različita krivotvorenja svijeta i šminkanja stvarnosti kako bi se postizao učinak eskapističke obmane, a zločesti bi rekli i zaglupljivanja publike, posve su legitimni zabavljački postupci. Vrlo su popularni, komercijalni i široko prihvaćeni.

Takve predstave, međutim, ne pripadaju festivalima, jer festivali uvijek pokušavaju dati uvid u neke izuzetne i različite poetike. Tu se publika izaziva na reagiranje, traži se od nje aktivan pristup, pa tako i polemika i negodovanje. Postavlja ih se pred izazov različitosti, neočekivanoga pa i neželjenoga. Publike koje to ne vole i ne žele, nitko ne prisiljava da odlaze na festivale, budući da tijekom cijele godine imaju mnoštvo redovitih repertoarnih ponuda i sezonskih gostovanja koja će ih površno zabaviti i pouzdano ih neće ničim opteretiti ni intelektualno niti emocionalno.

Na temelju izabranih naslova možete li reći ima li Hrvatska dovoljno kvalitetnih autora, koji znaju napisati punokrvni satirički tekst? I što je uopće najbitnije za to?

Hrvatskim dramskim autorima komedija, satira svakako nije prvi izbor i prva odluka pa, osim Mate Matišića, baš i nemamo kandidata za 'nasljednike' Brešana i Hadžića. Ali naše vrijeme nudi mnoštvo apsurda, puno materijala za grotesku, izaziva cinizam i porugu, što se može primijetiti u suvremenim domaćim tekstovima.

U totalitarnim društvima satira je bila neka vrsta subverzije i ispušnog ventila, a što je ona danas, ima li jednaku moć i snagu?

Danas, naravno, nema totalitarizma i potrebe za takvom vrstom kazališnog otpora. Ali u isto je vrijeme naša svakodnevica do te mjere groteskna da joj kazalište teško može konkurirati. Kad počinjem dan čitanjem naših medija, sve češće nisam siguran kad je riječ o satiričkim i parodijskim konstrukcijama, a kad o takozvanim ozbiljnim vijestima. Nekim vijestima, osobama i pojavama jednostavno se morate smijati, da ne biste od mučnine zaplakali.

Postoji puno izreka o važnosti smijeha, primjerice, da je dan bez smijeha izgubljeni dan, da humor liječi, da pomaže u razvijanju kritičke svijesti. Je li humor zaista tako važno oružje?

Humor je izvrstan, lako dostupan i jednostavan, a opet uspješan način otpora agresivnoj gluposti koja nas okružuje. On svakako jest oružje pa iako je to oružje gotovo nemoćno u napadu, savršeno je korisno i učinkovito u obrani.

Koliko je današnje društvo u kojem su političari, nogometaši i učiteljice koje zavode učenike glavne zvijezde, zahvalno za satiru?

Užasna stvar koja se dogodila većini tranzicijskih zemalja, pa tako i Hrvatskoj, jest da su u javnom prostoru srušile stari, autoritarni sustav vrijednosti, a na njegovo mjesto nikad nisu uspjele postaviti novi, demokratski. Onda ta društva u javnom komuniciranju uglavnom nemaju nikakva sustava vrijednosti. Tu se onda potpuno ravnopravno tretiraju informacije iz uglednih, ozbiljnih medija i one iz najjeftinijih tabloida, na posve istoj ravni su temeljni problemi društva i trivijalnosti iz života nekakvog polusvijeta, jednako se uzimaju u obzir izjave vrhunskih stručnjaka u nekom području i bulažnjenja estradnih dežurnih davatelja izjava opće prakse. Ukratko, sve je zamjenjivo svime, a mentalitet zabavnog reality showa postaje mjera komuniciranja u javnom prostoru. U takvim okruženjima najglasnije govore oni koji imaju najmanje reći, sveprisutni birtijski akademici, a sve što je izrečeno ima 'važnost' od najviše nekoliko sati.

U britanskim medijima se besprizorno ponašanje, događaj koji je izvan svake logike i zdravog razuma, besmislena i neopisivo groteskna situacija, u pravilu pristojno opisuju sintagmom 'beyond parody', dakle, više od parodije, iznad parodije. To je moguće u društvu kristalno jasnih kriterija i općepoznatih pravila ponašanja. Kod nas je cijelu našu javnost, zapravo, najpreciznije moguće opisati izrazom 'više od parodije'.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!