Nova studija objavljena je ovog mjeseca u European Journal of Social Psychology, opisuje pet stadija istraživanja, a sve faze učvršćuju teoriju da promatrači sude umjetnost ovisno o percepciji samog umjetnika.

U prvoj fazi, sudionici su procjenjivali umjetničku vrijednost slike 'Suncokreti' Vincenta Van Gogha. Prva skupina ispitanika poslušala je njegovu biografsku priču, o ludilu, odsijecanju vlastitog uha, čestim krizama, dok je drugoj skupini izostavljen taj dio.

'Van Goghova umjetnost više je cijenjena i pozitivnije doživljena u skupini koja je bila upoznata s njegovim ekscentričnim ponašanjem', objasnili su autori studije, profesori psihologije na sveučilištima Limerick i Southampton.

U sljedećoj fazi, istraživači su upoznali sudionike studije s fikcionalnim umjetnikom Islanđaninom Jónom Stefánssonom. Jedna skupina slušala je o njegovim bizarnim i ekscentričnim ispadima, dok druga nije. Ponovila se ista situacija: oni koji su slušali priče iz njegove izmišljene biografije, više su cijenili njegov umjetnički rad.

Ipak se čini da pretvaranje nema efekta, već je presudna autentičnost. Tj. ako su ispitanici stekli dojam da je umjetnička ekscentričnost uistinu originalna.

Jedna grupi prikazana je fotografija Stefánssona kao konvencionalno odjevenog muškarca u dvadesetima, a druga skupina vidjela je njegovu sliku na kojoj ima isti broj godina, ali je mršav, namrgođen, odjeven u crno i s poludugom kosom začešljanom sa strane.

Trik je ponovljen i s dvije različite fotografije Lady Gage. Na jednoj je bila klasično sređena, u jednostavnoj crnoj haljini, s decentnom šminkom i kosom začešljanom u rep, a na drugoj je bila kostimirana, s rukavicama i glamuroznom šminkom namijenjenom za nastup.

Efekt ekscentričnosti i u tim je primjerima trijumfirao. Skupine su više vrednovale njihovu umjetnost što su oni neobičnije izgledali.