INTERVJU

Jelena Zlatar: Zanima me kako odnos nastaje i kako se raspada

Jelena Zlatar

Jelena Zlatar

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Prozak

Prije nego što je ove godine svojom pričom "Brujanje u drveću" osvojila nagradu "Kritična masa" za kratku prozu, Jelena Zlatar Gamberožić zapažena je u konkurenciji za književne nagrade CeKaPe, Prozak, Vranac i Gradske knjižnice Samobor. Na natječajima se pojavljuje od 2010. godine, kada je njezina priča "Odjavna karta" ušla u uži krug natječaja "Kratka priča je ženskog roda". U međuvremenu, obranila je doktorsku disertaciju koja je objavljena kao znanstvena knjiga "Utjecaj društvenih aktera na urbane transformacije i obnovu Zagreba".Dopredsjednica je Centra za Kreativno pisanje, dosad je objavila zbirku priča "Odjavna karta" i roman "Slijepa točka". Upravo je izašla i njezina druga zbirka priča "Ticala". Jelena nastupa na festivalu Prvi prozak na vrh jezika, koji okuplja i predstavlja nagrađene mlađe autore, a održat će se U caffe baru U dvorištu, Jurja žerjavića 7/2, u četvrtak i petak, 7. i 8. srpnja.

Nagrada Sedmica - Kritična masa nije prva koju ste osvojili jer književne nagrade osvajate od 2010. godine. Kako natječaji pridonose afirmaciji mladih književnika?

Mislim da natječaji u svakom slučaju pridonose mladim književnicima - oni su prilika za stjecanje samopouzdanja, ulazak u književni svijet, komuniciranje s ostalim kolegama piscima, čitanje različitih tekstova. Što se tiče afirmacije, pitanje je koliko će sudjelovanje ili eventualna pobjeda na natječaju motivirati osobu na daljnje pisanje, tj. hoće li pisanje shvatiti kao nešto bitno i nastaviti se usavršavati i raditi na njemu ili ne. U svakom slučaju, natječaj poput Sedmice i kritične mase pomaže mladim književnicima jer omogućava njihovu veću vidljivost koja, uz daljnji rad i trud, može voditi i većoj afirmaciji.

Pohađali ste radionice kreativnog pisanja kod Marinka Koščeca, Miroslava Mićanovića i Jagne Pogačnik, a predsjednica CeKaPe-a Sanja Vučković ponudila vam je mjesto dopredsjednice. Koliko su mentori bili važni u vašem spisateljskom radu? Biste li mladim piscima preporučili da potraže mentore koji će ih upoznati s tajnama zanata?

Jako su važni bili svi ovi voditelji (pisci) koje ste naveli, plus Goran Ferčec (kod njega sam također pohađala radionicu romana), te urednici mojih knjiga. Mislim da zapravo ne treba davati preporuke jer stvar je vrlo individualna i ovisi o karakteru. Meni je bilo (i uvijek će biti) potrebno učenje i komunikacija s piscima koje cijenim. Jednim od najljepših i najuzbudljivijih dijelova procesa pisanja smatram komentare, kritike, rad na tekstu koji uključuje komunikaciju s drugima. S druge strane, znam da mnogi pisci ne dopuštaju i ne žele intervencije u svoj tekst ili ih one jednostavno ne zanimaju (kao ni urednici ili mentori). Mislim da je to stvar izbora. Vrlo sam samokritična i pamtim gotovo svaki komentar na svoje pisanje te sljedeći put svako slabo mjesto pokušavam poboljšati. Svatko je subjektivan prema vlastitom tekstu, kao i sam prema sebi i vrlo je teško pronaći vlastita slaba mjesta. Izuzetno sam zahvalna kad mi netko u tome pomogne.

U priči "Ticala" istražujete intimnost koja je neuhvatljiva, a odnosom dvoje ljudi bavite se i u romanu "Slijepa točka". Koliko se odnosi u vašim pričama razlikuju od tradicionalnih? Zašto su odnosi neiscrpna tema?

Ne znam koliko i da li se uopće odnosi u mojim pričama razlikuju od tradicionalnih. Nisam ih namjerno 'gurala' u nešto 'moderno' ili svjesno razmišljala o pomacima tradicionalnih paradigmi.


Odnosi su neiscrpna tema nekima od nas, svakako ne smatram da su tema koja zanima sve pisce. Sljedeća zbirka koju spremam bavit će se rastancima, dakle različitim odnosima (obiteljskim, prijateljskim, ljubavnim itd.) u trenutku rastanka. Zanima me kako odnos nastaje i kako se raspada, koji su uzroci i posljedice intimnog odnosa, što intimni odnos stvara i što ga uništava. Ne nudim nikakve odgovore niti objašnjenja, pišem ono što osjećam, vidim ili što mi se čini da proživljavam (ja ili netko pored mene). Ništa od toga nije crno-bijelo niti konačno, puno je sivih zona i igre svjetla i sjene. Zanimaju me ljudi, karakteri, različitost. Zapravo sam, dok pišem, u ulozi promatrača.

Radite u Institutu za društvena istraživanja. Mogu li pisanje znanstvenog rada i beletristike u nekoj mjeri biti komplementarni? Možete li u jednom pronaći inspiraciju za drugo i obratno?

Sigurno je moguće, ali meni se nije dogodilo u značajnoj mjeri. Ta dva područja za mene označavaju potpuno različite ideje, perspektive, način rada i pristup predmetu istraživanja (ili pisanja). Književnost je prilično slobodna, barem je ja takvom doživljavam, dok u znanosti postoje konkretna i određena pravila. Jasno, ne mogu reći da u posljednjih desetak godina, koliko se ozbiljno bavim književnošću i znanošću, jedno nije utjecalo na drugo. Sigurno jest, samo što bi trebalo dobro promisliti i analizirati na koje načine.

U studiji "Urbane transformacije suvremenog Zagreba" uspoređujete urbano planiranje u Zagrebu i u drugim europskim gradovima. U čemu je najveća razlika između urbanog planiranja Zagreba i europskih gradova? Kakve se promjene u urbanoj slici Zagreba predviđaju vašoj studijom?

Istraživanje je pokazalo kako nijedan element ili cilj urbane obnove u Zagrebu nije uzet u obzir na način na koji to njezina izvorna definicija traži (u stvari, ispada kako se o urbanoj obnovi zapravo uopće i ne radi). Odatle i zaključak kako urbana obnova (regeneracija, revitalizacija i rekonstrukcija) u Zagrebu uopće ne postoji. Postoji samo individualizirana, necjelovita i neplanirana izgradnja objekata u pojedinim dijelovima grada.

Komparirajući urbane obnove, primjerice Pariza i Londona, moguće je uočiti složene sustave gradskih projekata. Oni, s obzirom na svoju veličinu i kompleksnost, razvijaju različite kategorije projekata koji se mogu podijeliti u strateške, dugoročne i razvojne, tematske (vezane uz određene probleme) te projekte manjeg opsega koji se ostvaruju na razini gradskih četvrti. Najvažnije je naglasiti to da svi navedeni gradovi imaju izrazito jasne kriterije odabira gradskih projekata i jasne programe urbane obnove.

U Zagrebu, pak, nailazimo na neplanirane, neosmišljene projekte vođene parcijalnim interesima investitora koji imaju vrlo negativan utjecaj na vizuru samoga grada. To je vidljivo kod interpolacija novih struktura u stare, što se odvija bez vizije i strategije, bez promatranja i planiranja grada kao cjeline. Predstavnici gradske vlasti također nisu aktivno uključeni u proceduru izgradnje, već je ona prepuštena interesima investitora, pri čemu se građani i javno dobro ne uzimaju u obzir.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi