Svaka nova generacija dizajnera donosi drukčiji pogled na to što dizajn jest i što sve može biti. U zemlji s jakom modernističkom tradicijom kakva je Hrvatska, posebno je zanimljivo pratiti kako se prema tom nasljeđu odnose autori koji tek grade svoje mjesto u suvremenom domaćem kreativnom krajoliku – a dizajnerska scena najbolje se čita kroz ono što na njoj upravo nastaje: nove radove, pristupe i ideje.

Dobar presjek aktualne domaće produkcije u grafičkom, produkt dizajnu i vizualnim komunikacijama ovih dana pruža 13. Zagreb Design Week, koji oko teme "Trenje" okuplja autore različitih generacija, disciplina i senzibiliteta čiji radovi preispituju ustaljena rješenja i istražuju kreativne procese iz kojih nastaju novi pristupi dizajnu.

Festival se održava od 8. do 20. rujna, i to u dva programska bloka, od kojih je prvi raspoređen na partnerskim lokacijama diljem grada, dok se drugi, glavni, održava u obnovljenom prostoru Akademije likovnih umjetnosti u Ilici 85, gdje se predstavljaju finalisti međunarodne nagrade ZGDW Award.

Među njima izdvojili smo četiri autorska imena i kolektiva čiji rad vrijedi pobliže upoznati: Beatu Kopčić, Luciju Brkić, studio NJI3 i Disko kolektiv. Dio njih tek je na početku profesionalnog puta, dio već ima ozbiljno iskustvo na domaćoj i međunarodnoj sceni, a premda njihovi radovi ne mogu biti različitiji, povezuje ih sloboda kojom se kreću između grafike, produkt dizajna i oblikovanja prostora, spajajući pritom nove tehnologije, eksperiment i dizajnersku baštinu.

Svečana dodjela nagrada ZGDW Award održat će se u utorak, 15. rujna, dodjeljuje se u šest kategorija: grafički dizajn, dizajn digitalnih komunikacija i dizajn interakcija, produkt dizajn, dizajn prostora, tekstilni i modni dizajn te dizajn društvenih inovacija, a uoči dodjele, donosimo portrete šest autorica koje smo među ovogodišnjim finalistima izdvojili kao neke od zanimljivijih predstavnica nove generacije domaćeg dizajna – njihove priče, projekte, utjecaje i pogled iznutra na struku kojom se bave.

Beata Kopčić: Dizajn kao portal u spekulativne svjetove i alternativne stvarnosti

Beata Kopčić zagrebačka je dizajnerica i ilustratorica koju podjednako zanimaju predmeti i priče koje se oko njih mogu isplesti, čiji se autorski rad kreće između produkt dizajna, 3D modeliranja, ilustracije i spekulativne teorije. Koristeći jezik vizualnog i objektnog oblikovanja, ova mlada umjetnica stvara pomalo neobične, ponekad i uznemirujuće predmete koji funkcionalno i konceptualno djeluju kao "portali u druge svjetove" koji promatrača iz poznate svakodnevice odvode prema mogućim tehnološkim budućnostima.

Studentici dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu ovo je već treći put da predstavlja svoje radove u sklopu natječaja ZGDW Award za dizajnersku izvrsnost. Dok su njezini prijašnji projekti pripadali klasičnijem području produkt dizajna, ove godine odlazi u dva prilično različita smjera: sa spekulativnim projektom NewYou natječe se u kategoriji dizajna društvenih inovacija te s edukativnom digitalnom platformom STiCKiES u kategoriji dizajna interakcija,

Važan izlazak iz uobičajenih dizajnerskih okvira ovoj je kreativki donio semestar proveden na Međunarodnoj školi dizajna u Kölnu (Köln International School of Design, KISD) u Njemačkoj, gdje je, kako kaže, zakoračila dublje u nove tehnologije i interdisciplinarni rad, istražujući područja kreativnog kodiranja i parametričkog dizajna. "To iskustvo pobudilo mi je želju da u svom radu kombiniram različite discipline", govori Kopčić.

Kad 3D lutka s vašim licem postane vaša robotička dvojnica

U spekulativnom projektu NewYou bavi se tamnom stranom suvremene self-help industrije i njezina imperativa neprestanog samousavršavanja, ali i vizijama futurističkog nadvladavanja ljudskih nesavršenosti. U njegovu se središtu nalazi napet i slojevit odnos imaginarne korisnice i njezina sintetičkog robotskog dvojnika, gradeći izravnu korelaciju između osobne priče opterećenosti izgledom i vlastitim nesavršenostima s obećanjima tehnološke industrije o boljem, naprednijem čovjeku i vizijama velikih tehnoloških kompanija poput SpaceX-a ili OpenAI-ja.

"Htjela sam prikazati kako se naša želja za osobnim uspjehom i savršenstvom u konačnici koristi kao opravdanje za oduzimanje kontrole nad našim podacima, privatnošću, pa naposljetku i nad vlastitim tijelom", objašnjava umjetnica.

Za potrebe snimanja videa i izrade radnog prototipa upustila se i u zahtjevan proces 3D skeniranja i printanja vlastitog lica, od kojeg je nastala robotička lutka u prirodnoj ljudskoj veličini. Iako je rad čvrsto oslonjen na teoriju, fizička realizacija objekta za Kopčić je, ističe, ostala ključni medij komunikacije: "Još uvijek stavljam fokus na fizičku realizaciju projekta jer mislim da predmeti komuniciraju na razini na kojoj riječi ne mogu."

Učenje može bez stresa, a svakodnevica uz malo igre

Nelagoda koju lutka izaziva već samom pojavom dodatno zamagljuje granicu između stvarnog i sintetičkog. Sasvim drukčije raspoloženje donosi STiCKiES, projekt razvijen u koautorstvu s Jelenom Bakač i Majom Krsnik. Riječ je o aplikaciji osmišljenoj kako bi djeci olakšala učenje kada im zbog disleksije, ADHD-a ili drugačijih načina usvajanja gradiva škola predstavlja izazov. "Žive boje, ilustracije i animacije stvaraju karakter igre, a ključna je ideja bila ublažiti stres koji učenje često izaziva i omogućiti djeci da stvore bolji odnos s gradivom", kaže Kopčić.

Ta sklonost igri i interakciji nije novost u njezinu radu – provlači se i kroz ranije projekte, poput interaktivne lampe Kap, kod koje ulijevanje vode prostor nagrađuje efektom plešućeg svjetla na zidu, te Playstolja, multifunkcionalnog sustava za pohranu gitarskog pojačala koji ujedno služi kao sjedalo za sviranje.

Kölnska škola interdisciplinarnosti, Cronenberg i tjelesni horor

Uz dizajnersku praksu, bavi se i stripom i ilustracijom: objavljivala je u alternativnom strip-magazinu OHOHO zin, a radovi su joj izlagani u Francuskom institutu u Zagrebu. "Strip mi služi kao slobodniji prostor za pripovijedanje i eksperiment, ali i za istraživanje načina na koji se dizajnirani predmeti ponašaju kada ih smještam u svakodnevicu fikcionalnih likova. Volim se igrati u prostoru nesigurnosti i iznenađenja", kaže Kopčić.

U njezinu se radu pritom prepleću naizgled udaljeni interesi – od susreta umjetnosti i znanosti i teorijskog promišljanja dizajna Anthonyja Dunnea i Fione Raby do istraživanja biomaterijala dobivenih, primjerice, iz gljiva i algi. Važno mjesto u tom imaginariju pripada i filmu, osobito znanstvenoj fantastici i tjelesnom hororu Davida Cronenberga i Jane Schoenbrun. "Njihovi filmovi mi služe kao primjer kako prikazati apstraktne teme kroz alegoriju, ili kroz oblikovanje filmske scenografije i rekvizita."

Vizija budućnosti: Predmeti koji odbijaju biti kulisa

Za Beatu Kopčić dizajn može izvući na površinu društvene i tehnološke procese koje inače jedva primjećujemo. "Dizajn može učiniti neke nevidljive stvari vidljivima; volim oblikovati predmete koji se ne stapaju u pozadinu nego izazivaju neku razinu radoznalosti i čuđenja." Takav odnos prema predmetima prati i njezin oprez prema tehnologiji, osobito razvoju umjetne inteligencije. "Uloga dizajnera i umjetnika je ispitivanje granica neke tehnologije, pronalaženje rupa, štetnih aspekata, ali i potencijala da se ona modificira u nešto humanije."

Upravo bi na spoju prostora, predmeta i priče voljela nastaviti raditi: buduću karijeru vidi u oblikovanju izložbi, muzejskih postava i interaktivnih prostornih iskustava, ne odustajući pritom od ilustracije i autorskog stripa.

Lucija Brkić: Nakon pandemijskog kreativnog procvata, ravno među mlade nade produkt dizajna

Studentica industrijskog dizajna na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Lucija Brkić do dizajna je stigla prilično prirodnim putem: ova talentirana Opatijka odrasla je u obitelji arhitekata, a vlastiti interes za makete, vizualne koncepte i istraživanje prostora opisuje kao potrebu za taktilnim doživljajem i stavljanjem stvari u odnose, dok svoj autorski stil definira kroz temeljito traženje konteksta prije samog dizajna – umjesto nametanja unaprijed definiranog vizualnog stila, njezin se autorski rad temelji na dubinskom istraživanju konteksta, analitičnosti i propitivanju zatečenih materijala i okruženja.

"Draži mi je pristup u kojem svaki rad iznova postavlja pitanje što materijal, mjesto ili ljudi u njemu zapravo trebaju. Ako postoji neki moj potpis, onda bi to mogla biti dosljednost u postavljanju pitanja, ne dosljednost u odgovorima", kaže.

Kako prizemljiti klasika uz pomoć građevinske mreže i vodovodnih cijevi

Na ovogodišnjem ZGDW Awardu u kategoriji produkt dizajna natječe se sa stolicom Bošket, suvremenom reinterpretacijom povijesnog klasika MR Cantilever Chair slavnog arhitekta i dizajnera Miesa van der Rohea. No, umjesto da pred jednim od velikih imena modernizma ustukne, Brkić je krenula obrnutim putem – pokušala ga je malo spustiti s pijedestala.

Miesovu stolicu nije promatrala kao uzvišen i nedodirljiv objekt, nego kao proizvod konkretnog vremena, materijala i tehnoloških mogućnosti koje su se tada razvijale. "Za mene je sve stvar perspektive. Svjesno sam se postavila prema toj zaista poznatoj stolici ne kao prema nečem uzvišenom i savršenom, nego jednostavno kao nusproduktu svog vremena", objašnjava.

Eksperimentirajući sa sirovim industrijskim materijalima – komadima građevinske mreže i metalnim šipkama – oblikovala je skulpturalni lounge komad namještaja čija otvorena konstrukcija u prostoru djeluje poput trodimenzionalnog crteža. No put od ideje do gotove stolice uključivao je i popriličnu dozu studentske improvizacije, kaže Brkić.

S ograničenim budžetom, konstrukciju i ergonomiju najprije je ispitivala savijajući obične vodovodne cijevi, a zatim je ključnu ulogu preuzeo bravar Dario, koji je precizno savijao i vario metalne šipke. Po njemu je, kao hommage njegovu majstorstvu, stolica na kraju i dobila ime. Konačni objekt spaja vizualnu lakoću otvorene konstrukcije sa skulpturalnom formom, ne odričući se pritom osnovne funkcije – udobnosti, a zamišljen je za ugostiteljske, studijske i javne prostore.

Penjačka disciplina: Od teških smjerova do dizajnerskih projekata

Prije nego što je počela ozbiljnije projektirati predmete, Lucija je godinama "projektirala" nešto sasvim drugo – put do vrha penjačke stijene: od sedme se godine bavi sportskim penjanjem, višestruka je državna prvakinja i bivša hrvatska reprezentativka koja je nastupala na europskim i svjetskim natjecanjima, a bavi se i snowboardanjem.

Pokazalo se da ta dva naizgled udaljena svijeta imaju sličniji vokabular nego što bi se očekivalo. Penjanje ju je, kaže, naučilo fokusu, disciplini, vizualizaciji i strpljivom pretvaranju zamišljenog rješenja u nešto izvedivo. "Kada sam penjala neki težak smjer, zvala bih ga svojim projektom, a proces pronalaženja vlastitog puta projektiranjem. Danas iste te riječi koristim u dizajnu, za ne tako različite stvari."

Umjesto potrage za brzinskim vizualnim efektom, njezin se autorski pristup oslanja na strpljivo istraživanje i sagledavanje cjelokupne priče svakog projekta. "Suština rada ne leži samo u cilju, nego u procesu dolaska do cilja, koje metode koristite i koliko ulažete energije. Razumijevanje toga pomaže mi da u svakodnevnom radu prihvaćam nelinearni proces dizajna i da gledam širu sliku projekta."

Održivost je pitanje pažnje, a ne trenda

Na potvrde da je odabrala pravi profesionalni put Lucija Brkić nije morala dugo čekati: već na prvoj godini studija njezin projekt uredske kante za otpad Dvoid realiziran je u suradnji s tvrtkom za obradu metala te nagrađen Godišnjom nagradom Studija dizajna. Pribor za slikanje od linoleuma Kist uvršten je na izložbu na Barcelona Design Weeku, sudjelovala je na Izložbi hrvatskog dizajna (Bijenalu hrvatskog dizajna), a o njezinu je radu pisao i Vogue Adria.

Inspiriraju je, kaže, prakse koje ne gube iz vida čovjeka ni praktičnu svrhu dizajna, poput dua Beka & Lemoine, čiji je rad proučavala na Ljetnoj školi arhitekture u Motovunu. Sličan pragmatičan odnos ima i prema održivosti, pojmu koji ne želi svesti na materijal ili pomodni "zeleni" predznak: "Mislim da je održivost u dizajnu prije svega pitanje pažnje. Održiv proizvod nije nužno onaj napravljen od reciklirane sirovine, nego onaj koji netko poželi zadržati, popraviti, posuditi ili koristiti godinama umjesto da ga zamijeni."

Takav pristup provlači kroz svoje vrlo različite projekte: od građevinske mreže upotrijebljene za stolicu Bošket i cigle kao materijala za urbanu opremu do spužvaste klupice izrađene od doniranog starog madraca za izložbu u MMSU-u Rijeka. Ni vlastitu budućnost zato ne mjeri velikim uspjesima. "Uspješna karijera za mene ne mora nužno biti ona koja ostane zapamćena, već ona koja je u svojem vremenu suptilno uvela promjene na bolje ondje gdje su one bile potrebne."

NJI3: Duhovitost, pametan koncept i igra kao temelj dizajnerskog jezika

NJI3 je afirmirani zagrebački dizajnerski studio koji čine docentica na Studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu Dina Milovčić, i ilustratorica Franka Tretinjak, asistentica na istom fakultetu. Njihov dizajnerski teren prilično je širok: od vizualnih identiteta, publikacija i ambalaže do izložbenih postava i ilustracije, a zajednički nazivnik često pronalaze u kulturi, surađujući s autorima, organizacijama i institucijama iz tog područja.

Tijekom godina realizirale su brojne prepoznatljive projekte za klijente od Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti do velikih međunarodnih filmskih manifestacija, među kojima su Međunarodni filmski festival u Rotterdamu i Netherlands Film Festival. No, umjesto nametanja unaprijed definirane estetike svim tim različitim naručiteljima, vlastiti prepoznatljivi potpis grade kroz temeljito ulaženje u srž svake pojedinačne teme.

"Krećemo od potrebe da ono što oblikujemo prvo u potpunosti upoznamo. Koncept nam je jako važan i trudimo se da iz njega proizlazi svaki detalj oblikovanja, od tipografije i boje do materijala, formata ili načina na koji će se nešto koristiti. Vlastiti 'potpis' ne gradimo kroz neku svoju nasumično odabranu ili trendovsku estetiku, već upravo kroz učenje o srži subjekta i teme", govore.

Spoj grafike, ilustracije i kulture s vlastitim "sense of play"

Na ovogodišnjem ZGDW Awardu u kategoriji grafičkog dizajna NJI3 ušle su među finaliste s vizualnim identitetom Kolovoz, osmišljenim za pizzeriju i bistro smještene u zgradi povijesnog željezničkog kolodvora u Puli. Materijala za inspiraciju ondje im, kažu, nije nedostajalo: od samog ambijenta starog kolodvora i grafike povijesnih voznih redova, željezničkih karata i razglednica do nasljeđa hrvatskog i jugoslavenskog modernističkog dizajna, posebno radova Milana Vulpea, Miloša Ćirića i Borisa Ljubičića.

"Bilo je zapravo osvježavajuće dobiti tako precizno postavljen brief, koji nam je dao jasan kontekst i smjer za daljnje istraživanje, a istovremeno dovoljno prostora da ga produbimo i interpretiramo na svoj način", kažu. Umjesto da tu bogatu vizualnu povijest jednostavno citiraju, zadane smjernice pretvorile su u pitanje: kako sačuvati karakter prostora, a ne završiti u nostalgiji? "Nismo htjele raditi nostalgičnu rekonstrukciju tog vremena, nego njegove principe prevesti u nešto suvremeno, jednostavno i funkcionalno."

Ključno je ne upasti u zamku doslovnosti

Ključni element identiteta skriva se već u samom imenu – Kolovoz: tri kružna slova O ritmički asociraju na kotače vlaka i vagona, ali i na tanjure, stol i sve ono što pripada svijetu bistroa. Hranu su, ističu, namjerno ostavile izvan slike: umjesto očekivanih motiva oblikovale su znak koji dopušta nekoliko čitanja, a pritom ostaje jednostavan i čitljiv.

"Najveća zamka tu je bila doslovnost, i trebalo je izbjeći interpretacije pizze i sličnih motiva kako znak ne bi djelovao pretjerano naivno i očekivano. Volimo kad znak može nositi nekoliko značenja, ali bez potrebe da ih sva odmah objašnjava."

Zajednički kreativni proces Dine i Franke nema čvrsto iscrtane granice. Iako Franka prirodno više gravitira konceptu i ilustraciji, a Dina oblikovanju publikacija i tipografiji, poslovi se međusobno prelijevaju, dok jedno pravilo ostaje prilično čvrsto: prije oblikovanja slijedi istraživanje. "Ako postoji nešto što povezuje naše projekte, voljele bismo da je to prije svega promišljenost, znatiželja, određena doza igre i ideja koja se može prožeti kroz cijeli projekt, a ne samo kroz jedan njegov element", govore.

Ozbiljno istraživanje pritom za njih ne znači i ozbiljnost pod svaku cijenu. I u zahtjevnim komercijalnim projektima nastoje, kažu, sačuvati prostor za igru, humor, pogrešan korak i eksperiment; ono što same nazivaju svojim "sense of play". "To za nas ne znači nužno da rezultat mora biti razigran ili duhovit, nego da tijekom procesa postoji prostor za isprobavanje stvari koje možda neće uspjeti. Upravo iz takvih pokušaja često nastanu najbolja rješenja."

Dizajn nije ukras, a grafički format nije granica

S dovoljno iskustva na domaćoj i međunarodnoj sceni da mogu pratiti kako se odnos prema struci mijenja, dizajnerice studija NJI3 primjećuju sve veću svijest klijenata i institucija o važnosti vizualnih komunikacija. Dizajn se više, kažu, ne može tretirati kao estetski sloj koji se dodaje kada je sve ostalo već riješeno: on je dio načina na koji se projekt pozicionira, predstavlja i komunicira s publikom.

"U tom smislu uloga dizajnera nije samo da nešto vizualno oblikuje, nego da pomogne pronaći način na koji će korisnik prepoznati i razumjeti upravo ono što želite da se od vas čuje." Zato ni vlastitu prepoznatljivost ne traže u jednom vizualnom receptu koji bi ponavljale iz projekta u projekt - svoj autorski poriv sve više usmjeravaju prema radu u fizičkom prostoru.

"Oduvijek nam je bila želja proširiti vlastito djelovanje izvan formata grafičkog dizajna. Jako nas zanimaju prostorne intervencije, instalacije, mobili i općenito objekti koji nam omogućuju da razmišljamo o dizajnu u prostoru i na drugačiji način."

A ako je suditi prema onome što ih trenutačno najviše privlači, klasične dvodimenzionalne ploha ekrana i papira uskoro bi u potpunosti mogle prepustiti mjestu novim trodimenzionalnim formama.

Disko kolektiv: Od fakultetskih klupa do interdisciplinarnog studija koji spaja grafiku, prostor i produkte

Disko kolektiv multidisciplinarni je dizajnerski studio iz Zagreba koji čine Ela Meseldžić, Andreja Lovreković i Martina Petric, trio čiji put počinje na Studiju dizajna prije dvanaest godina, pa preko rada u priznatim domaćim i inozemnim dizajn agencijama i studijima, do odluke o udruživanju snaga u zajedničkoj praksi, koja već samim svojim imenom – proizašlo je iz sintagme dizajnersko-istraživački kolektiv – naglašava da je temeljito istraživanje konteksta i terena polazišna točka svakog njihovog projekta.

"U istraživanju pronalazimo i primjećujemo zanimljivosti, detalje i kontekst koji projektu daju vrijednost, a ujedno je to i jako zabavan dio procesa – uvede te u temu, otvori nove perspektive i uvijek nešto novo naučiš. Osim toga, DISKO povezujemo sa zajednicom i dinamikom, pa su nam uz posao iznimno važni zabava i druženje, pogotovo jer smo i dugogodišnje prijateljice”, objašnjavaju.

Njihova se interna dinamika temelji na preklapanju komplementarnih ekspertiza – Martina je primarno usmjerena na brending narative, strategiju i fleksibilne vizualne sustave, Andreja na prostorni i produkt dizajn te oblikovanje ambijenata, dok Ela u svom radu spaja vizualne komunikacije, prostorni dizajn i istraživanje lokalnih tradicijskih znanja.

Užarena atmosfera Žarišta: Vizualni identitet pod utjecajem topline i pokreta

Na ovogodišnjem ZGDW Awardu u kategoriji grafičkog dizajna Disko kolektiv se natječe s vizualnim identitetom za glazbeni festival Žarište Open Air 2026, realiziranim za naručitelja Novi prostori kulture. Koncept festivala izgrađen je oko simbola vatre kao ishodišta, središta i epicentra okupljanja domaće nezavisne glazbene scene. Kako bi prenijele užarenu ljetnu atmosferu, autorice su osmislile fleksibilan identitet u kojem cjelokupna tipografija i grafika djeluju kao da se nalaze pod utjecajem visoke topline.

U suradnji s animatorom Leonardom Borovičkićem razvile su dinamične vizuale čiji je ključni efekt proizašao iz pokreta, a identitet su dosljedno primijenile na širok raspon medija – od tiskanih plakata i billboarda do digitalnih oglasa, scenskih elemenata i merch kolekcije.

"Upravo je ta mogućnost prilagodbe jedan od važnijih dijelova dobrog vizualnog sustava – da može funkcionirati na plakatu, ekranu, odjevnom predmetu ili u prostoru, a da i dalje djeluje kao dio iste priče", kažu. Prepoznatljivost projekta na lokaciji i u prezentaciji osigurale su i osobnom prisutnošću na montažama te suradnjom s fotografima Palmom Poljaković i Svenom Knehtlom.

Naiva je dobila novo ruho

U potpunom estetskom kontrastu prema Žarištu, autorice na ZGDW Awardu u kategoriji dizajna prostora izlažu cjelovito prostorno, produktno i izložbeno oblikovanje Galerije Margarete Meissner-Bašić i Luke Bašića u Podravini, ostvareno za Turističku zajednicu Središnje Podravine u suradnji s kustosicom Mihaelom Cik. Središnja ideja njihova rješenja je pretvaranje slojevitog nasljeđa naivne umjetnosti u cjelovito prostorno iskustvo koje ne citira prošlost doslovno, nego njezine motive i ugođaj podravskog krajolika prevodi u suvremene oblike.

Tradicionalni motiv šlinganih zavjesa u prostoru su interpretirale otiskivanjem točkica na platno umjesto izrade klasičnih rupa, dok su drveni namještaj projektirale u suradnji s lokalnim stolarom Stjepanom.

"Na taj način, preuzimanje tradicionalnih principa detaljiziranja, unesen je suvremeni izričaj koji je ujedno i autentičan", objašnjavaju. Prostorni elementi pritom diktiraju ritam kretanja posjetitelja – drvene klupe usporavaju promatrača ispred nadrealnih pejzaža Ivana Rabuzina, dok otisnuta platna povezuju slike Milana Generalića u uzastopnu vizualnu priču.

Kreativno trenje, eksperimentiranje s kodom i vlastita "Disko kolekcija"

Ovogodišnju temu ZGDW festivala, "Trenje", članice Disko kolektiva lako prepoznaju i u vlastitom načinu rada: javlja se u susretu različitih autorskih pogleda unutar tima, ali i kada dizajnerske zamisli treba uskladiti s proračunom i mogućnostima izvedbe.

"Sve tri dijelimo stav da različite perspektive obogaćuju proces i trudimo se da takve razlike ne završavaju kompromisom radi kompromisa, nego jasnijim i promišljenijim rješenjima. Ako dobro poznajemo početnu ideju, tada možemo prilagođavati način na koji ćemo je realizirati, a da pritom ne žrtvujemo njezinu srž”, kažu.

Otvorenost prema novim tehnologijama i prelaženje granica klasične grafike pokazale su i na natječajnom radu Poligon za igru za 34. Muzički biennale Zagreb, gdje su u suradnji s Matijom Resmanom razvile digitalni alat zasnovan na kreativnom kodiranju koji generira apstraktne ilustracije po uzoru na grafičke partiture. Širinu svoje prakse zaokružuju i razvojem Disko kolekcije – linije limitiranih autorskih predmeta koja je započela samostalnim oblikovanjem dizajnerskih svilenih marama proizašlih iz festivalskog mercha.

Autentičnost i dizajn koji nosi jasnu poruku

Za dizajnerice Disko kolektiva uspješna karijera ne mjeri se slijepim rastom studija ili brojem projekata, već mogućnošću da stvaraju autentična vizualna i prostorna iskustva iza kojih mogu dugoročno stajati. "Važno nam je da dizajn ima karakter i autentičan stav, ali i dovoljno fleksibilan sustav koji mu omogućuje da se razvija, a pritom ostane prepoznatljiv i dugotrajan", objašnjavaju autorice.

U vremenu svakodnevne vizualne hiperprodukcije, Ela Meseldžić, Andreja Lovreković i Martina Petric smisao svoje struke vide u stvaranju jasnog, promišljenog i odgovornog komunikacijskog sustava. "Dobar dizajn u vremenu prezasićenosti nije nužno najglasniji, nego onaj koji zna usmjeriti pažnju i jasno prenijeti ideju. Za nas on počinje dobro postavljenim temeljima, jasnom svrhom i vizijom, ali i podrazumijeva odgovoran proces, od ljudskih do poslovnih odnosa do odnosa prema publici kojoj se obraća i prirodi".

Inspirirane radom studija poput Formafantasma, Schultz Schultz ili YUKIKO, nastavljaju graditi DISKO kao stabilnu i otvorenu praksu u kojoj se istraživanje, znatiželja i kolektivna energija isprepliću u suvremen i odvažan vizualni jezik. "Upravo ta kombinacija istraživanja, različitih perspektiva, otvorenosti i suradnje najbolje opisuje tko smo kao dizajnerice i energiju koju želimo unositi u svoj rad", zaključuju.