'Bio je to samo seks...' Rečenica je to koja se ne čuje samo u filmu 'Seks' norveškog redatelja i scenarista Daga Johana Haugeruda, nego u svakoj životnoj situaciji kada treba pojasniti je li nečiji intimni odnos bio isključivo tjelesni ili takav odnos nužno podrazumijeva emotivnu komponentu. Upravo je o tome riječ u ovoj drami premijerno predstavljenoj na prošlogodišnjem Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu, na kojem je prikazana u programskom segmentu Panorama.

Ove je pak godine na 75. izdanju Berlinalea Haugerud novim filmom otišao nekoliko koraka dalje, jer njegov rad 'Snovi' nije samo uvršten u središnji natjecateljski program, nego je i osvojio glavnu festivalsku nagradu - Zlatnog medvjeda. U međuvremenu je agilni norveški sineast postigao još jedan međunarodni uspjeh jer mu je film 'Ljubav' prikazan u također glavnom natjecateljskom programu 81. festivala filmske umjetnosti u Veneciji prošlog rujna. Tako je festivalska publika u samo godinu dana – od prošlogodišnjeg Berlina i Venecije do ovogodišnjeg Berlina – mogla vidjeti cijelu redateljevu trilogiju 'Seks – Snovi – Ljubav', poredanu inicijalno tako prema svom sadržaju.

Jedan od najambicioznijih europskih filmskih projekata

I dok će 'Snovi', pobjednik Berlinalea, u hrvatska kina stići u drugoj polovici godine, a 'Ljubav' u svibnju, 'Seks' je već pred domaćim gledateljima, a oni su redateljevo stvaralaštvo mogli valorizirati i kroz njegov film 'Pazi na djecu' iz 2019., prikazan na Zagreb Film Festivalu. Haugerudova je aktualna trilogija, producirana i predstavljena u samo godinu dana, jedan od najambicioznijih projekata europskih kinematografija u posljednje vrijeme, ne toliko zbog zahtjevnosti produkcije i proračunskih iznosa, koliko zbog načina na koji je pristupljeno i tematski i autorski.

Njezin prvi dio možda je i najprovokativniji, opet ne zbog eksplicitnih prizora, kojih niti nema, nego zbog zapleta i pitanja koja postavlja, i to pretpostavljajući da i sami gledatelji na njih nastoje odgovoriti. Tako se šezdesetogodišnji norveški filmaš protekle dvije godine nametnuo kao jedan od inovativnijih scenarista koji u vlastitu redateljskom konceptu postižu optimum. 'Seks' je, naime, film bogat sadržajnim dijalozima, iznijansiranim ozračjem te propitivanjem ljudske intime u dodiru s neposrednom okolinom koju ponajprije čine obitelji i bliski prijatelji.

Po uzoru na 'Tri boje'

Kada je krenuo u ovaj projekt, Haugerud je istaknuo da ga je za njega nadahnula druga poznata te visoko ocijenjena trilogija 'Tri boje', a nju je 1993. i 1994. kroz filmove podnaslovljene 'Plavo', 'Bijelo' i 'Crveno' autorski osmislio i realizirao poljski redatelj Krzysztof Kieślowski. I dok su njegove priče kroz osobne sudbine tematizirale ljudske gubitke, pokušaje i veze u kontekstu načela Francuske revolucije te cijeloga francuskog društva – sloboda, jednakost, bratstvo – Norvežanin ostaje unutar intime svojih junaka i junakinja te o socijalnom kontekstu njihovih postupaka ne progovara izravno niti im pristupa bilo kroz indukciju, bilo kroz dedukciju.

Jesu li prikazani primjeri postupaka i reakcija na njih zrcalni za cijelo društvo ili sâmo društvo kroz njih manifestira svoje odlike, manje je bitno. Ovdje je sve fokusirano na nekolicinu likova koji, u možda nesvakidašnjim, ali indikativnim situacijama, problematiziraju sami sebe i svoje odnose s najbližima. Rečenicu 'Bio je to samo seks...' izgovorit će jedan od njih. To je neimenovani dimnjačar kojega tumači Jan Gunnar Røise, sredovječni i oženjeni muškarac s dvojicom sinova. Najbolji mu je prijatelj kolega s posla u interpretaciji Thorbjørna Harra. Njihov uvodni razgovor i rasprava, snimljeni u dugačkom kadru koji djeluje gotovo isljednički, otkriva središnji zaplet. Dimnjačarev se prijatelj povjerava kolegi da ga već neko vrijeme zbunjuju snovi. U njima se pojavljuje nitko drugi doli David Bowie, kojemu se sanjar očito sviđa, dok se on sam u tim snovima vidi kao žena. Ne shvaćajući bit takvih snova, strahuje da je njegov identitet u stvarnosti – heteroseksualnog muškarca sa suprugom i sinom – opsjena te da ga snovi upućuju na njegovu pravu osobnost. No sve to ostaje u prostoru imaginacije u odnosu na prijateljev slučaj. On je nenadano doživio stvarno homoseksualno iskustvo. Kada je posjetio jednog od klijenata, on mu je ponudio seks. Isprva odbivši ponudu, vratio se u njegov stan i iskusio prvi homoseksualni seks u svom životu. Ipak, tvrdi da nije homoseksualac te da je ovo bio 'samo seks', odnosno nešto što je odlučio tek jednokratno isprobati.

Promjena igre

Od trenutka ovog priznanja počinju se mijenjati odnosi i među prijateljima i među supružnicima. I dok rasprave među prijateljima ni na koji način ne ugrožavaju njihov odnos jer neovisno o tome što bi jedan od njih postupio drukčije, tvrdeći da seks nikada nije samo seks, i dalje su bliski te si pružaju podršku. S druge strane, supruga dimnjačara koji se upustio u homoseksualni odnos, makar jednokratni, sve više sumnja u supružničko zajedništvo. On mirno i u početku bez moralnih dvojba objašnjava da je riječ o događaju koji ni na koji način ne dovodi u pitanje njegovu ljubav prema njoj, ali je ona sve zabrinutija i to mu jasno pokazuje. Zbog toga će se i on početi preispitivati nastojeći pronaći odgovarajući način na koji će održati njihovu vezu, koja je godinama puno više od 'samo seksa', bez obzira na to što mu je i supruga, dok su još bili mladić i djevojka, imala seksualni oproštaj od bivšeg mladića kalkulirajući koji joj je od njih dvojice pravi partner za budući život.

Njegov prijatelj, praktični vjernik, također otkriva supruzi što ga muči i u snovima i na javi, ali ona to ne doživljava kao problem. Kada ti snovi postanu još intenzivnijima, on će kroz odnos sa suprugom i sinom, baš i kroz svoje glazbene aktivnosti u zajednici, morati što prije iznaći rješenje... Kakva su to rješenja i ima li ih uopće, redatelj i scenarist dočarava kadar po kadar, dijalog po dijalog, uvijek budno pazeći na to da dvojbe glavnih junaka ni u kojem trenutku ne eskaliraju u otvoreni konflikt. Ti su konflikti neprestance prigušeni, što ih samo čini relevantnijima i opipljivijima u gustoj mreži doživljenoga, izgovorenoga i pretpostavljenoga. 'Seks' je u tom smislu sporogoreći film, za čiji je rasplet nepoznato to hoće li problemi u međuvremenu dogorjeti ili se pak na kraju nalazi eksploziv.

Dvojica muških likova sugestivno progovaraju o pitanjima identiteta, seksualnosti i očekivanja, i onih koja sami postavljaju pred sobom, i onih koja im postavlja okolina, u prvom redu obitelj i prijatelji. Pritom se rasprava o ulasku u seksualni odnos s nekim, bez obzira na to je li homoseksualni, kao ovdje, ili heteroseksualni, vodi veoma životno i argumentirano te ima tendenciju da u početku zauzeti stavovi klize prema svom revidiranju. Suprug će se sve više nalaziti u položaju dovođenja u pitanje svog postupka jer mu je sada kristalno jasno što mu je najvažnije u životu, a supruga će u sličnim okolnostima početi razmišljati o tome je li bliskoj osobi, upravo zato što je bliska, moguće oprostiti nevjeru.

Drugi lik koji dvoji o svojoj rodnoj ulozi pronalazi oslonac u vjeri, a i njegova obitelj, posebice racionalan pristup njegove supruge te odnos sa sinom, iznjedrit će odgovor na sumnje. Jedna je od najefektnijih epizoda u filmu odlazak sina i oca obiteljskoj liječnici – sina zbog iščašenja ručnog zgloba, a oca zbog osipa na leđima – kada će im liječnica ispričati slučaj njezinih pacijenata, dvojice arhitekata u romantičnoj vezi. Ono što je čuo oca će ključno usmjeriti prema tumačenju vlastite situacije.

Ovako intimistička priča, koja pritom nikada nije komorna, već djeluje vedro i pri najzahtjevnijim postupcima svojih likova, u redateljskom je konceptu efektno dopunjena kadrovima norveške urbane slike. U pravilnim razmacima nižu se eksterijeri suvremenih stambenih zgrada, ceste pune prometa i nadvožnjaci, kao da redatelj 'izvlačenjem' priče izvan stanova, ureda, ordinacija i kazališta sugerira otvorenost svakog lika mogućim (raz)rješenjima. Doprinos tome daje i povremeno dramatična glazbena kulisa zvučeći kao da prati kakvu videoigru u kojoj sami gledatelji imaju prigodu djelovati na sudbine likova koje prate. Napokon, obojica glavnih glumaca, Jan Gunnar Røise i Thorbjørn Harr, kao dimnjačari u emotivnim, identitetskim, pa i filozofskim dvojbama djeluju besprijekorno. Njihova glumačka interakcija, kao i cijeli ton drame, s puno osjećaja za priču, norme i njihov kontekst, jedan su od najuspjelijih recentnih filmskih pokušaja da se o vlastitoj seksualnosti i samodefiniranju progovori na optimalan način. Bez žestine, ali senzualno.