'Ako mene pitate, meni je ovo neprilično i morbidno', objavit će neka tetka na Facebooku komentirajući već i samu najavu da će oproštaj od Miše Kovača biti organiziran na stadionu. 'Bolesno, užas!' prisnažit će joj susjeda. 'Kakav cirkus, pa je l' to moguće?' upitat će se treća, otkrivši da je napokon naučila uz komentar dodati i kakav emotikon.

'Božemiprosti, ovo me podsjeća na ono nosanje moštiju', javit će se i neki tetak dok će drugi u priču uvaliti svetog Leopolda Mandića, a treći, kao i obično, hraknuti na Split jer je, eto, postao 'novokomponovan' i bez ikakve mjere, razuma i stila. Trešnju na tortu stavit će Mirjana Hrga pa će na ovom slučaju influencerski zaključiti da se 'kao ljudska vrsta trebamo što hitnije vratiti na tvorničke postavke'.

Sve to, ponavljamo, čak i prije nego što je Mišin ispraćaj uopće započeo – premda se već u tom trenutku moglo znati da će se raditi o jedinstvenoj ceremoniji, kasnije će se pokazati i bučnoj, emotivnoj, pomalo pretjeranoj i svakako iskrenoj i otvorenoj, baš kakav je Mišo bio i baš kakav Split uvijek jest.

A opet, krajnje dostojanstvenoj i civiliziranoj.

Ako pitate na društvenim mrežama – a kasnije bogme i u nekim medijima koji vješto koriste svaku moguću polarizaciju koju mogu izazvati ili barem osnažiti – narod je oko posljednjeg poljudskog Mišinog ukazanja bio 'podijeljen', u nekim slučajevima 'zgrožen', a svakako i 'začuđen'. U stvarnosti, sva su se ta naklapanja pokazala kao prdac u vjetar kada se, kako će se neprežaljeni jednom zgodno izraziti, 'pjesma spojila s nebom'.

A fejsbučenje, kao i obično, kao pijano laprdanje u trenucima zatvaranja neke smrdljive krčme – samo što bedastoće u krčmi imaju ograničen broj slušatelja i vrlo kratak životni vijek dok na društvenim mrežama sa spektakularnim potencijalnim dosegom zapravo žive vječno.

Mišina vlastita dimenzija

Trideset i tri tisuće hodočasnika koji su tog poslijepodneva pohodili splitski stadion kako bi ispratili svoju Legendu, deseci tisuća njih koji su ga dočekivali na putu prema posljednjem počivalištu, na koncu i silno mnoštvo koje je sve to pratilo na sve tri nacionalne televizije – nikomu od njih zapravo nisu trebale nikakve upute, objašnjenja ili savjeti: jer gdje ćeš logičnije pozdraviti Mišu nego baš na Poljudu, što ćeš drugo učiniti nego mu se nakloniti i zapaliti baklju po putu, kako drugačije nego uz pjesme koje prirodno imaju tisuće i tisuće pratećih vokala?

I to, kako smo već rekli, točno onako kako je izgledao odnos Miše sa Splitom i Dalmacijom – bučno i emocionalno u istom trenutku, raširenih ruku i otvorena srca, grandiozno i s dozom egoizma, dakako s pokrićem. Ponekad naizgled grubo, a zapravo uvijek neodoljivo i moćno. Točno onako kako bi, vjerujemo, i sam Mišo Kovač htio.

Jer znamo to dobro: pjesma ne simbolizira uvijek sreću, kao što ni tišina često ne predstavlja tugu. Smrt je zapravo dio života koji uvijek treba slaviti.

Samo veliki ili važni ljudi odlaze uz narodne spektakle, od nogometaša poput Pelea i Eusebija, koji su također ispraćeni sa svojih stadiona, preko kraljice Elizabete, koja je nakon smrti posljednji put obišla svoje kraljevstvo, do velikana svjetske glazbe čiji su sprovodi znali biti ekstravagantniji i blještaviji. Samo što je ovaj Mišin bio pozlaćen pjesmom.

A uz to zapravo i tradicionalan: procesija do posljednjeg počivališta u Dalmaciji oduvijek postoji – 'Sutra će te ponit' njih šest među ruke', glasi kultna pjesma za ove prigode – a bogme znaju brecati crkvena zvona, posljednjih desetljeća i paliti se baklje u trenucima u kojima tijelo u kovčegu krene prema svom konačnom smiraju. S Mišom je sve to zapravo bilo slično, samo u njegovoj vlastitoj dimenziji i u stilu koji mu prirodno pripada.

Stotine tisuća ljudi 'ponijele' su ga na svojoj pjesmi od Splita sve do Zagreba.

I sada kada je sve to završilo, vraćamo se u svakodnevicu, bogme i na početak ovog teksta: tetke i tetci – ali već i neki influenceri i novinari – pronašli su novu temu za zgražanje i novi poligon za polarizaciju. 'I sad neki kažu da ovo treba srušiti', zgrozit će se postarija Splićanka, kojoj je najbliži kontakt s Poljudom bio dok je čekala zeleno svjetlo na obližnjem semaforu. 'TEŠKI PRIMITIVIZAM', nadovezat će se njen prijatelj s Facebooka iz sela koji tek treba naučiti kako pisati malim slovima.

'Mišin ispraćaj podsjetio nas je na neospornu ljepotu Poljuda', podučit će kolumnistica očarana snimkama iz drona. 'Poljud nema stadionsku, ali ima emocionalnu infrastrukturu', prisnažit će joj kolega, kao i ona – vjerojatno bez osnovnog uvida u temu o kojoj piše.

Preciznije, o kojoj verbalno lamataju u zadimljenoj, vječito otvorenoj virtualnoj birtiji.