BARBARA MATEJČIĆ

'Hrvatska je mala bara s puno ugnjetavanja'

04.03.2016 u 11:12

Bionic
Reading

U izdanju Heinrich Böll Stiftunga – Ured za Hrvatsku nedavno je objavljena knjiga šest narativno-novinarskih priča 'Kako ste?' autorice Barbare Matejčić, nagrađivane neovisne novinarke. U intervjuu za tportal.hr Matejčić govori o tome kako je nastala ova fascinantna knjiga, opisuje kako je zadobila povjerenje ljudi o kojima je pisala te otkriva s kakvim se sve preprekama suočavanju manjine u hrvatskom društvu

Barbara Matejčić u svojoj se knjizi 'Kako ste?' dubinski posvetila intrigantnim temama poput onih kako je živjeti s psihičkom bolešću, koje sve prepreke mora nadići romsko dijete da bi se školovalo itd., odnosno iskustvima ljudi koji inače nemaju pristup i velik prostor u javnosti.

'Kolovoz u Šarić Strugi' odvija se u iščekivanju fešte za Veliku Gospu, najvažnijeg društvenog događaja u malom selu na jugu Hrvatske u kojem živi četrdesetogodišnjakinja koja je u prometnoj nesreći ostala nepokretna od vrata naniže. 'Jedna od sto' autentična je dnevnička kronika posljednjih devet godina bolesti Zagrepčanke koja od 18. godine ima dijagnozu shizofrenije. 'Petica iz zadnje klupe' prati romsku tinejdžericu koja se uz pomoć obrazovanja pokušava izvući iz segregiranog geta u kojem se rodila. U 'Običnom danu u Branimirovom životu' ispisana su 24 sata onako kako ih čuje muškarac kojem je sa 17 godina nasljedna bolest, za koju nije znao da je ima, uništila vid. 'Osječka obitelj Lovrić' povijest je agonije obitelji čiji je suprug i otac kao civil srpske nacionalnosti ubijen u Osijeku 1991. 'Živila pička' višeglasna je priča o skupini lezbijki iz Splita koje pokušavaju živjeti slobodno, a onda ih u rano jutro napadnu mladi muškarci na plaži Bačvice.

U najavi knjige 'Kako ste?' stoji da su u njoj objavljene 'narativno-novinarske priče'. Što podrazumijevate pod tom kategorijom? Meni se čini da je riječ o primjerima tzv. novinarstva longform kakvo primjerice njeguje New Yorker, a koje u Hrvatskoj baš i nije rašireno.

'Longform', 'narativno novinarstvo', 'literarno novinarstvo', 'kreativno novinarstvo' sve su to nazivi za duže novinarske forme koje se koriste literarnim tehnikama. Longform je pritom noviji u upotrebi i rekla bih da je vezan uz promjene u medijima: sve je manje dugih tekstova pa oni mediji koji još uvijek njeguju takvo novinarstvo žele to naglasiti ističući da objavljuju duge forme. No sama dužina teksta manje je važna. Narativno novinarstvo ne mora se protezati na 30 kartica i zato mi se taj termin čini nedostatnim, dok 'literarno' ili 'kreativno' novinarstvo zvuči pretenciozno. A 'narativno novinarstvo' naglašava taj pripovjedni aspekt i zato mi je prihvatljiv. Časopis Creative Nonfiction definira žanr jednostavno: istinite priče dobro ispričane. Ta žanrovska odrednica očito je zbunjujuća, jer kod nas bas nema takvih primjera pa je tako knjiga u nekim knjižarama stavljena pod književnost.

Osim što je očito trebalo provesti vremena s ljudima o kojima pišete, kako ste istraživanju priča pristupili s tehničke strane? Jeste li snimali razgovore, hvatali bilješke? Zapravo me zanima logistika proizvodnje ovakvih dubinskih novinarskih tekstova, to zahtijeva i dosta vremena, zar ne?

Vrijeme je ključno - da se upoznate, naviknite jedno na drugo, opustite se, a najbolje je kada se uspije zaboraviti da zapravo radimo. Što se tiče te tehničke strane, svaka priča diktira pristup. S Ivanom sam snimila sate i sate razgovora jer smo dosta boravile u njezinoj sobi gdje se i odvija većina njezina života s obzirom na to da je nepokretna od vrata naniže. K tome, bilo je ljeto, a vrućine bi Ivanu mogle ubiti, doslovce. S Bojanom, romskom tinejdžericom, nemam ništa snimljeno jer sam provodila vrijeme na nastavi u školi, u njezinom naselju, kasnije u đačkom domu kada je upisala srednju školu, u gradu… Tu sam više promatrala i bilježila. Odnosno, snimila sam razgovore s nastavnim kadrom, ali to na kraju nisam koristila. Htjela sam tekstove očistiti od mišljenja stručnjaka, od onih koji će objašnjavati ono za što je efektnije da se opiše pa da čitateljima bude jasno bez dodatnih tumačenja. S Branimirom, slijepim mladim čovjekom, nisam puno snimala, jer mi je dugo trebalo da nađem način da ispričam njegovu priču s obzirom na to da se ništa značajno nije događalo što bismo mogli zajedno proživjeti i što bi ga okarakteriziralo. A to može uvelike olakšati rad. Kada sam odlučila da će okvir Branimirove priče biti jedan dan u njegovom životu, od buđenja do sklapanja očiju pred san, puno mi je pomoglo snimanje onog što se događa na njegovom svakodnevnom putu od kuće do posla. Nismo razgovarali već sam ga samo pratila, kao da me nema, što mi je omogućilo i da ga promatram i da snimam zvukove, bez čega ne bih mogla vjerodostojno rekonstruirati taj put, a bilo mi je važno da tekst reflektira način na koji Branimir percipira okolinu. Zato je u toj priči puno zvukova i mirisa. No snimke nisu samo korisne zbog konkretnog sadržaja već i zbog toga što vas mogu vratiti u tu atmosferu, podsjetiti na sugovornikovu boju glasa, ritam i sintaksu, a nekada čujete i neki detalj koji možda ne biste zapisali, a ilustrativan je.

Kako to da je samo jedan od tekstova prethodno objavljen u nekim novinama, i to u književnom časopisu Sarajevske sveske? Niste ih nudili nikome ili u hrvatskim medijima jednostavno nema prostora za tu vrstu novinarstva?

Tekstovi iz knjige nisu ni bili namijenjeni objavljivanju u medijima. Takav je bio dogovor s izdavačem, Zakladom Heinrich Böll. Vjerujem da ih ne bi bilo problem objaviti i u medijima, ali nisam sigurna da bih ih mogla naplatiti ni toliko da pokrijem konkretne troškove. Nadam se da će me netko demantirati.

Da biste mogli toliko ući u intimu ljudi o kojima pišete, sigurno je bilo potrebno zadobiti njihovo povjerenje. Kako ste tome pristupali? Jeste li imali neka konkretna pravila i dogovore s ljudima o kojima ste pisali oko konačne verzije teksta? I, je li bilo stvari koje su bile off limits?

Nijedan intenzivniji novinarski rad s ljudima nije moguć bez obostranog povjerenja, otvorenosti i bar donekle naklonosti jer morate provoditi vrijeme zajedno i međusobno se osjetiti. Objasnila sam im što i kako radim i što s tim namjeravam, ali pretpostavljam da im je ipak povremeno bio neobično što me ponovno vide na svome kauču ili za još jednim obiteljskim ručkom. Možda su mislili da mi zapravo nedostaje prijatelja pa su se sažalili nada mnom (smijeh). Neki su htjeli pročitati tekst prije objave. Nije bilo intervencija. Oni koji to nisu tražili, pročitali su kada je knjiga već objavljena i ne pretjerujem kada kažem da mi je njihovo mišljenje bilo presudno. Mariju Lovrić sam telefonskim pozivom prekinula usred prvog čitanja primjerka knjige koju sam joj poslala. Bila je u plaču. Rekla sam joj da me nazove kada pročita i za tih dugih posla sata nisam znala kakav je to plač. Što ako joj se ne svidi, ako u tome ne prepozna sebe, svog supruga koji je kao srpski civil ubijen u Osijeku i kalvariju koja je njezina obitelj nakon toga prošla, ako joj bude previše intimno? Da onda spalim cijelu nakladu? Jer, za razliku od književnosti, protagonisti ne mogu biti moji konstrukti niti ja mogu znati bolje od njih kako im je. Iako ja jesam autorica, te su priče na neki način zajedničke i važno mi je da ih takvima osjećamo. No plač je bio od ganutosti i naklada je spašena (smijeh). Nisu mi postavljali neka naročita ograničenja u radu niti su bitne stvari rečene off the record, osim što baš Marija Lovrić nije htjela da ispitujem njezine bližnje, jer je smatrala da je njezin izbor da ide u javnost i da se s tim može nositi, ali nije htjela tome izlagati nikoga drugoga. To sam poštovala, iako mi je otežalo posao, jer je uvijek bolje kada možete sagledati situaciju iz više perspektiva.


Svaka od šest priča ima svoju specifičnu atmosferu. Je li to bilo uvjetovano različitošću ljudi o kojima ste pisali? Primjerice, priča o djevojci koja je nakon prometne nesreće završila paralizirana ujedno je i priča o neretvanskom selu Šarić Struga. Kako ste primljeni u tom selu?

Nastojala sam da atmosferu, ton, stil pisanja pa i strukturu uskladim sa svakom pojedinom pričom. Tako je priča o lezbijkama koje su napadnute u Splitu strukturirana po principima tzv. ženskog osobnog narativa: višeglasna je, nelinearna, prekida se, ali je i dinamična, snažna, bučna, necenzurirana, jer su i one takve. Tako mi je bilo važno i da u kolovozu budem u Šarić Strugi, selu na ušću Neretve, i dočekam s Ivanom feštu za Veliku Gospu, jer je Ivana tu odrasla, nije propustila nijednu feštu jer je obožavala plesati, i ponovo se vratila u selo kada je u prometnoj nesreći, koja se također dogodila u kolovozu dok je bila kući za ljetnih praznika, ostala nepokretna. I taj mjesec i to mjesto bitni su za njezin život. A kako sam bila primljena? Nisam mogla proći ulicom u Šarić Strugi, a da me iza zatvorenih škura ne zaustavi glas njezine pratetke Gogaje nudeći mi nešto za jelo i potom mi gurajući svježe smokve u ruku. Ne pamtim druge Velike Gospe, ali ručak na taj dan u krugu Ivanine obitelji i najbližih prijatelja, koji je završio pjesmom uz harmoniku Ivaninog oca, sumnjam da ću zaboraviti.

Svi tekstovi bave se temama koje nisu baš lagane, a istovremeno su i vrlo osobne. Kako ste se psihološki postavili prema radu na ovoj knjizi, jeste li bili distancirana izvjestiteljica ili ste se identificirali s ljudima o kojima pišete? Ili je pak riječ o kombinaciji ili naizmjeničnom zauzimanju tih pozicija?

Sjećam se kada mi je jedan strani sociolog koji se bavi nasiljem rekao da nikada ne razgovara ni sa žrtvama nasilja ni s nasilnicima već analizira na temelju anketa ili upitnika, kako mu vlastiti osjećaji ne bi utjecali na znanstvenu prosudbu. Kod mene je upravo obrnuto, iako sam u profesiji koja također zagovara distancu. Kada ne bih osjećala, kada se ne bih otvarala tuđim sjećanjima, boli, nepravdi, tugama, ne bih mogla ni raditi. Ako ne osjećam, ako mi nije istinski stalo do osobe o kojoj pišem, kako će ikome drugome, i jednom čitatelju biti stalo? Dakle, nisam bila distancirana, ali to ne znači da nisam provjeravala ono što mi je rečeno i da nisam postavljala sva pitanja koja je trebalo postaviti. Isto tako se nisam ni identificirala, jer se ne mogu identificirati s tim da sam slijepa, da ne mogu pomaknuti ni rukama ni nogama, da sam odrasla u krajnjem siromaštvu i izoliranosti, da haluciniram da mi se obraćaju voditelji dok gledam TV program ili da mi je netko bližnji ubijen. Mogu to pokušati zamisliti – i iz takvih zamišljanja kako je nekome i kako bi bilo meni često i kreću moji tekstovi - ali bilo bi preuzetno tvrditi da se identificiram.

Tekst 'Jedna od sto', koji opisuje iskustva osobe s psihičkim tegobama, predstavljen je u formi svojevrsnog dnevnika. Zašto ste se odlučili na to i na pisanje u prvom licu u toj priči?

Dugo sam tražila osobu s psihičkom teškoćom, posebno shizofrenijom, jer je bolest prilično česta – otud i naslov 'Jedna od sto' - a jako stigmatizirana. Onda sam zapazila vrlo zanimljive zapise na forumu koji su me u pravoj detektivskoj potrazi doveli do Jadranke, koja tada nije bila baš dobro i nije mogla voditi duge koncentrirane razgovore. Pristala je da kompiliram i uredim njezine zapise koji prate desetke hospitalizacija, pokušaj samoubojstva, odnose s obitelji, okolinom, nasilje u braku… Otud Ich-forma, ne bih je se nikada usudila preuzeti da to nije autentično, njezino prvo lice jednine.

Svi ljudi o kojima ste pisali suočavaju se sa za većinu društva neuobičajenim izazovima. Što vas privlači prema tim manjinskim pozicijama i koliko ste kroz rad na ovoj knjizi prepoznavali neke vlastite predrasude (u uvodu spominjete znakovit detalj s umjetnim trepavicama) ili možda i prethodno neosviještene privilegije na koje oni nisu mogli računati?

Stalno sam svjesna svoje privilegiranosti. Sve što jesam dobrim je dijelom rezultat okolnosti unutar kojih sam se rodila i odrasla, a za što nisam zaslužna. Dakle, sreće. Kod Bojane nema sreće, samo marljivost, upornost, strpljenje. Sve je na njoj, a štošta i protiv nje, i ako uspije završiti školu i naći posao od kojeg će moći živjeti, to će biti puno više od bilo čega što bih ja mogla postići, kada uzmemo u obzir s čim smo obje startale. No isto tako, znam da ta privilegiranost nije fiksna. Ne mislim da sam izuzeta od nesreće, nepravde, mogućeg poniženja. U tom smislu u 'manjinskim pozicijama' vidim i mogućnost sebe.

Knjiga govori i o raznim vrstama nasilja koje su raširene u hrvatskom društvu. Ima tu institucionalnog nasilja, ima tu uličnog nasilja, ima tu ubijenih zbog 'pogrešne' nacionalnosti. Kako Hrvatska izgleda iz perspektive 'poniženih i potlačenih'?

Kao mala bara s puno ugnjetavanja. Tako izgleda iz moje perspektive, da si ne uzimam ulogu glasnogovornice. Pritom pod ugnjetavanjem podrazumijevam sve oblike društvene nepravde – nasilje, diskriminaciju, neisplatu plaća, potplaćenost, nejednakost, marginalizaciju, ograničavanje sposobnosti, nepotizam, stereotipizaciju… A ugnjetavajućim bismo mogli nazvati i iskustvo da vas drugi promatraju s odbojnošću, prezirom, omalovažavanje ili vas pak izbjegavaju. Onaj tko se nikada nije susreo ni s jednim od tih oblika ugnjetavanja, može se smatrati povlaštenim.