'POKOJNIK' KAZALIŠTA ULYSSES

Glumom, režijom i glazbom pokopan Nušić

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 14.09.2012 15:28
  • Objavljeno 14.09.2012 u 13:50
Pokojnik

Pokojnik

Izvor: Promo fotografije / Autor: ulysses.hr

Ovoljetna produkcija Kazališta Ulysses, 'Pokojnik' Branislava Nušića u režiji Lenke Udovičić, gostovala je u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu rekordnih pet puta zaredom. Da je bilo više termina, opet bi bili popunjeni do posljednjeg mjesta i predstava bi jednako odzvanjala među publikom koja žudi za komedijom i za veteranima kojima su godine donijele slavu i veću nego što je zaslužuju

Posljednji komad posljednjih godina iz možda razumljivih, ali ipak nerazumljivih razloga na hrvatskim pozornicama neigranog Nušića, jednostavna je priča o uljuljkanom svakodnevnom nemoralu koji se, pojavom odavno sahranjenog pokojnika kao živog i sasvim aktivnog čovjeka koji traži ono što mu pripada, uruši da bi ipak preživio. Na štetu pokojnika, jer on mora umrijeti – dvaput.

Pitanje je ipak, zašto baš Nušić? Zato što je pogodan, jer je ipak malo provokativno postaviti legendarnog srpskog komediografa u sredini koja ne poznaje i ne želi poznavati ni slovenske, makedonske ili bosanske dramske autore, i koja svoju pripadnost ne želi nipošto povezivati s bilo čime što prethodi sadašnjosti ili, naprotiv, što sadašnjost može značiti. Ili pak zato što Kazalište Ulysses uporno traži tekstove koji će reći sve već odavno rečeno, baš kao prošlogodišnji Brechtov 'Zadrživi uspon Artura Uija'. Ili jednostavno zato što je produkciju Nušića lakše prodati u paketu s glumcima koji jesu sastavljeni po principu koji nitko ne želi izgovoriti, a koji ipak očito postoji.

promo fotografije

promo fotografije

Izvor: Promo fotografije / Autor: promo fotografije

S druge strane, čemu služi takav Nušić danas? Da dokaže kako komedija iz Srbije može biti smiješna ili da su nekadašnji postulati komediografije i izazivanja smijeha s pozornice jednako učinkoviti kao i onda kada su napisani? Umjesto odgovora može poslužiti i bilo koja od domaćih humorističkih televizijskih serija. Tamo se slični principi ionako referiraju na opće, ne samo regionalno ili temporalno definirane, i pritom sasvim dobro funkcioniraju! Zašto onda postaviti glumicu profila i mogućnosti Jelisavete Seke Sabljić u poziciju da glumi kako glumi, a zapravo samo ponavlja bazične histrionske obrasce?

Tako Jelisaveta Seka Sabljić danas dobiva ovacije u Hrvatskoj, one koje nije dobivala kad je prije desetak godina s monodramom 'Uho, grlo, nož' Vedrane Rudan nastupala u Rijeci i Umagu, ali ne i u Zagrebu. Tada ih je zaslužila iskrenom i snažnom predstavom koja je donijela i sasvim ozbiljan, tada još uvijek riskantno aktualan i nimalo relativistički odnos prema bliskoj prošlosti. Ali tada vjerojatno nije bio trenutak za to, a nije ni danas, kad ta ista glumica dolazi u HNK kako bi pokazala da zna pravila komedije, da i publiku i partnere na sceni može rutinski zaigrati i da pritom neće izgubiti ništa od svoje reputacije niti će se izlagati ikakvome riziku.

I zato danas općeniti Nušić može, a prije deset godina priča o ratnim zločinima nije mogla, iako je u njoj ta ista glumica davala neusporedivo više razloga za aplauz. A to zvučno priznanje publike trebalo bi biti ipak nešto više od ponesenosti kolektivnom zabavom. Na primjer, poštovanje za umjetničku vještinu i hrabrost, dakle sve ono što Jelisaveta Seka Sabljić nije pokazala u 'Pokojniku', jer režija Lenke Udovički to nije zahtijevala, niti trebala.

Kao što ni dodatno razigravanje ionako u pravilu pretjerano razigranog Zijaha Sokolovića ne treba produkciji koja želi biti više od njegovih monodrama. Iako je riječ o intuitivnom izvođaču krajnje sposobnom za improvizaciju i suigru s partnerima ili publikom podjednako, širi ili barem veći scenski kontekst daje mu priliku i mogućnost da pretjera... i onda se dogodi njegova uloga u 'Pokojniku'. Iako, ni ona ne odudara toliko od ostataka predstave, jer sve je u njoj pretjerano, ali na razini koja ne vodi do hiperboličnosti groteske, nego tek do bjesomučnog naglašavanja i ponavljanja u želji da se pojednostavi i svidi.

Na sličnom tragu, nažalost, igra i Katarina Bistrović Darvaš, glumica koja uvijek zaslužuje više od onoga što izabere ili onoga što joj je nametnuto, ili Filip Detelić kojem će previše uspješnih uloga u lakim komadima samo štetiti. Najbolju je kartu u ovoj predstavi stoga izvukao (s)pokojan Miodrag Krivokapić u naslovnoj ulozi, sveden na mjeru svoje pojavnosti i glasa. Nije morao sudjelovati u scenama kvaziturbofolk spektakla s glazbom koju su Nigel Osborne i Davor Rocco pokušali izvesti kao ono što Goran Bregović radi puno uspješnije, nije morao preglumljivati, a nije morao ni dokazivati da je u pravu. On je jedini profitirao od ovakvog Nušića, koji nije univerzalan, a nije više ni dovoljno 'naš'.

Povratak kultnog komediografa na malobrijunska vrata u hrvatsko glumište neuspjeh je u kontekstualiziranju, koliko i u zanatu. Kazališta Ulysses je, vjerojatno nesvjesno, učinilo gotovo sve da 'Pokojnik' bude zaista i pokopan.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi