Festival igranog filma u Puli otvara se 18. srpnja, a priliku da pred prepunim gledalištem Arene prvi pokaže svoj film ‘Imena višnje’ dobio je Branko Schmidt, veteran Pule i hrvatskog filma s devet dugometražnih igranih filmova iza sebe, od debitantskog ‘Sokol ga nije volio’ nagrađenog u Puli 1988. do ‘Metastaza’, kojima je osvojio Veliku Zlatnu Arenu 2009.

Dugometražni igrani film ‘Imena višnje’ nastao je prema scenariju pisca Josipa Mlakića. Svjetsku premijeru imao je na prestižnom festivalu u Moskvi. ‘Reakcije publike bile su fenomenalne, pune emocija, a kasnije smo mnogo razgovarali jer nisu mogli shvatiti to da se ne radi o mojoj osobnoj priči’, govori nam Schmidt, dodajući da mu je Mlakić sam ponudio scenarij s temom Alzheimerove bolesti koji je odmah prihvatio.

‘Imena višnje’ je priča o dvoje starijih ljudi koji odlučuju vratiti se u svoje selo nakon što su obnovili ratom razrušenu kuću i nastaviti život tamo gdje je nasilno bio prekinut. Iz dana u dan starica se ponaša sve odsutnije i izgubljenije. Starac, umjesto da joj pomogne, postaje grublji i agresivniji prema njoj. Kada shvati da je starica teško bolesna, starac potpuno mijenja svoj odnos prema njoj, no prekasno.

Gledano u kontekstu njegova dva posljednja filma, ‘Metastaza’ i ‘Ljudoždera vegetarijanca’, koji su oštra kritika stanja u Hrvatskoj, ova priča je intimnija, bez mnogo referenci na aktualnu politiku i društvo. Zbog ovog je filma privremeno stopirao dovršetak trilogije prema scenarijima Ive Balenovića, s čime nastavlja na jesen. Poveznicu s aktualnom zbiljom ‘Imena višnje’ imaju utoliko što tematiziraju živote povratnika uvjerenih da se sve može vratiti na staro. ‘A ne može’, kaže Schmidt.

‘Drznuo sam se raditi univerzalnu temu, a ne očekivane međuplemenske, međuetničke priče o primitivizmu na Balkanu. Bavim se starenjem, ljubavlju i bolešću’, pojašnjava redatelj.

Na pitanje kakve reakcije pulske publike očekuje, vraća nas na ‘filmsku godinu’ koja je iza nas i kaže da je konkurencija ‘dosta vruća’.

‘Jako je zanimljivo za hrvatsku kinematografiju to da je u manje od godinu dana imala četiri filma na A festivalima, od Ognjena Sviličića u Veneciji, Dalibora Matanića u Cannesu, Ivone Juka u Karlovym Varyma te ‘Imena višnje’ u Moskvi. To je čudo koje će se teško tako brzo ponoviti’, kaže.

Zašto?

‘Znam što se sa mnom dogodilo. Bacio sam se na glavu i poslao sve k vragu. Mislim da su moje ‘Metastaze’ povukle i druge da se bace. Što to znači? Shvatio sam da imam dosta godina. Do pedesete se ima pravo kalkulirati, zaraditi nešto kad imate obitelj. Poslije pedesete nemate pravo raditi kompromise. Doživio sam veliko razočaranje projektom hrvatske države u koju sam vjerovao. Mislio sam da će nam Švicarci zavidjeti, no pokazalo se da nismo bolji ni od koga na Balkanu. Taj moj bijes i razočaranje ruknuli su u 'Metastazama’', priča nam Schmidt, dodajući kako misli da se stvari uopće ne popravljaju.

Što smatrate kompromisima iz prošlosti koje danas ne biste napravili i žalite li zbog nekih svojih ranijih filmova snimanih u devedesetima?

‘Ne mislim tu na filmove. Tada sam isto radio u uvjerenju da radim dobro i nisam to radio da bih iznevjeravao sebe. Vratio sam se iz Njemačke i šest mjeseci bio na ratištu s kamerom. Samo tada sam imao viziju koja se nije ostvarila. Ljudi iz Hrvatske danas bježe naglavačke’, zaključuje Schmidt.