INTERVJU: DRAGANA JURIŠIĆ

'Divim se prijateljima koji ostaju u Hrvatskoj i nadaju se boljoj budućnosti, ja ne bih mogla'

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 22.09.2017 08:33
  • Objavljeno 21.09.2017 u 10:46
Dragana Jurišić

Dragana Jurišić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Dragana Jurišić

Fotografkinja Dragana Jurišić u Zagrebu je na nedavno održanom Festivalu Organ vida predstavila projekt 'YU: Izgubljena zemlja', u kojem se bavi istraživanjem vlastitog i kolektivnog jugoslavenskog identiteta. S umjetnicom o čijem su radu pisali vodeći svjetski mediji razgovarali smo o odnosu Hrvatske prema Jugoslaviji, o njezinu životu u Irskoj i tome zašto se ne namjerava vratiti doma

Jedne nedjelje 1991. u Slavonskom Brodu granata je udarila u stan obitelji Dragane Jurišić, fotografkinje koja se nakon diplome iselila iz Hrvatske. Trenutno živi i radi u Irskoj, u Dublinu, fotografira, piše, predaje na fakultetu, održava izložbe. Posljednja je ona u Zagrebu, na Festivalu Organ vida, na kojem je predstavila projekt 'YU: Izgubljena zemlja'. Rezultat je to njezina putovanja od 2011. do 2013., kad je, slijedom knjige britanske spisateljice Rebecce West 'Crno janje, sivi sokol', proputovala zemlje bivše Jugoslavije, tražeći što je na tom području preostalo, osobito za ljude poput nje, iz miješane obitelji. Osim serije fotografija, iz višegodišnjeg je projekta izašla knjiga 'YU: The Lost Country', a o svemu su svojedobno pisali Guardian i BBC. Dragana je u Hrvatskoj izlagala i lani, u Rijeci, u kojoj se predstavila također poznatim višegodišnjim projektom 'My Own Unknown' (Moje nepoznato), u kojem se bavi ženskim identitetom i ulogom žene u društvu i umjetnosti.

#darkroomdiaries #darkroom #draganasstudio (this is what I look like when I am REALLY angry) #portraitofawife

A post shared by Dragana Jurisic (@dragana23) on

U sklopu projekta 'Moje nepoznato', predstavljenog 2016. u Rijeci, posebno poglavlje zove se '100 muza'. O čemu se radi u njemu?

Razmišljala sam o nezahvalnoj poziciji koju ženska muza ima u zapadnoj umjetnosti. Pasivna je, rijetko kad dobije priznanje za svoj doprinos umjetničkom djelu, rijetko kad je udana za umjetnika ili je majka njegovoj djeci. Ima takvih primjera, ali su rijetki jer to umanjuje misterij muze i zapravo je diskvalificira kao takvu. Sudbina mnogih njih koje su poznate u povijesti zato je tragična. U vizualnoj umjetnosti obično je prikazana naga, ali je akt istovremeno, kao jedan od najvećih klišeja zapadne umjetničke tradicije, žanr u kojem dominiraju umjetnici. U travnju 2015. javno sam pozvala 100 žena da se jave da ih fotografiram gole, kako bismo istražile što se dogodi kad umjetnica promatra i snima žensko tijelo. Kad je proces počeo, shvatile smo da je jedini način da fotografiram ovako osjetljivu temu taj da ženama predam svoju moć. Svaka od njih je stoga sama birala poze, kao i fotografiju kojom se na koncu predstavlja.

  • +23
  • +20

Moje nepoznato / My Own Unknown (2014 - )

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Dragana Jurišić

Što vas je najviše iznenadilo u radu na tom dijelu projekta?

Iako užasno kritične po pitanju svog izgleda, većina žena koje su sudjelovale u projektu '100 muza' na koncu je izabrala one fotografije koje odaju njihovu snagu, radije nego ono što bismo inače povezivali s fizičkom ljepotom i privlačnošću.

Kako gledate na cenzuru svojih aktova, osobito na društvenim mrežama?

Zapravo mi dosta smeta ta glupava cenzura. Nisu dopuštene fotografije dojenja jer se vide bradavice, ali jest potpuna pornografija, sve dok su genitalije i bradavice malo zamagljene. Kakvu to poruku šalje? Da je sasvim u redu žensko tijelo gledati kao objekt. Sasvim je u redu kad su joj guzica i sise nauljene i nagnute preko haube, jer je to ono što je prihvatljivo muškarcima. Kad su, s druge strane, u pitanju slike kojima žene žele pokazati snagu vlastitog tijela, a ne njegovu romantiziranu, fotošopiranu verziju, već tijelo s tragovima rađanja, dojenja, bolesti i života, na kraju krajeva, onda je to za patrijarhalno društvo jednostavno nepodnošljivo. Dosta mi je te gluposti i bezobrazluka.

Caoimhe Neville, 100 muses

Caoimhe Neville, 100 muses

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Dragana Jurišić

S time vezano, u studenom ove godine sudjelujete na konferenciji u Vilniusu, na temu 'Žene u fotografiji'. Kakav im je trenutno položaj?

Na konferenciji ću držati predavanje prije svega o nevjerojatnoj knjizi Dubravke Ugrešić 'Muzej bezuvjetne predaje', koji se fotografijom bavi na veoma dubok i poetičan način. Što se tiče šire teme, položaja ili uloge žene u fotografiji, činjenica je da ih je na položajima administracije (kustosice, galeristice i sl.) puno više nego među umjetnicima koji izlažu u istim tim vodećim ustanovama i galerijama. Zašto? Zašto među mojim studentima uvijek bude 65 posto studentica boljih od njihovih kolega koje, čim školovanje završi, nekako nestanu? U kojoj crnoj rupi sve završe? I zašto u slučajevima glavnih fotografskih nagrada, poput Prix Picteta ili The Deutsche Börse, među finalistima tako rijetko budu žene. Prošle godine bile su tri - fenomen. Da se razumijemo, nije to zato što žene nisu u stanju stvarati zaista izuzetna djela, već zato što je većina kustosa, bilo ženskih, bilo muških, kao i predavača i galerista, proizvod obrazovanja u kojem se u povijesti umjetnosti genijalnim umjetnikom smatrao muškarac. Kad predajem, trudim se stoga zastupati oba spola i mislim da svi trebaju tome težiti.

Vezano za projekt 'YU: Izgubljena zemlja', koji ste nedavno predstavili na Organu vida u Zagrebu, što mislite o odnosu Hrvatske prema Jugoslaviji? I što o svemu tome misle ljudi vani?

Većina ljudi vani s kojima razgovaram ili sam razgovarala na temu Jugoslavije zapravo i ne može shvatiti što se točno dogodilo, tko se s kime borio i zašto. Što se same Hrvatske tiče, mislim da ne bi smjelo biti cenzuriranja i novog ispisivanja jugoslavenske povijesti. To je kultura i nasljeđe koje dijelimo. Kako ćeš graditi kuću na povijesnoj rupi? Upravo zbog toga što se prošlosti nije pristupalo razumno i jest Hrvatskoj ovako danas. U očajnoj je ekonomskoj situaciji, nezaposlenost je nevjerojatna, ljudi masovno odlaze, fašizam doživljava uspon.

  • +16
  • +13

YU: Izgubljena zemlja

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Dragana Jurišić

Kad ste radili na projektu 'YU: Izgubljena zemlja', osobito vam je važno bilo vidjeti što je od Jugoslavije ostalo za ljude iz miješanih brakova. I vi ste iz jednog takvog, majka vam je Srpkinja, otac Hrvat. Kako vas je to obilježilo?

Tako što mi je još za vrijeme rata, a onda i nakon njega, pomoglo da razvijem neprocjenjivu vještinu da vidim laž na svim frontovima i da razvijem zdravo nepovjerenje prema propagandnim mašinerijama svih vrsta.

Dragana Jurišić

Dragana Jurišić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Dragana Jurišić

Već dugo živite i radite u Dublinu. Nedavno ste izjavili da se nemate namjeru trajno vratiti u Hrvatsku. Zašto?

Zato što vjerujem da bi mi bilo nemoguće ignorirati ono što se trenutno ovdje događa. Ne mogu živjeti u balonu i pretvarati se da se stvari oko mene ne raspadaju. U posljednjih 18 godina, otkako sam napustila Hrvatsku, ne vidim da se situacija bitno poboljšala. Divim se prijateljima i ljudima koji ostaju i nadaju se boljoj budućnosti, sebi i svojoj djeci. Ali ja to ne bih mogla podnositi. Život u Irskoj veoma mi je ugodan i zahvalna sam Ircima na njihovoj ljubaznosti i gostoprimstvu.

#draganasdublin

A post shared by Dragana Jurisic (@dragana23) on

#pinkjesus

A post shared by Dragana Jurisic (@dragana23) on

Two #draganasparis

A post shared by Dragana Jurisic (@dragana23) on

Iz Nacionalne galerije Irske nedavno su vas pozvali da budete dijelom velike grupne izložbe posvećene Janu Vermeeru, 'After Vermeer'.

Bila mi je ogromna čast kad su me pozvali, a i jedinstvena prilika da vidim toliko Vermeerovih radova na jednom mjestu. Nacionalna galerija, osim toga, rijetko kad izlaže radove suvremenih autora. I zato mi je ovaj projekt bio sjajan.

Možete li reći nešto više o radu kojim ste se predstavili, 'Tarantuli'?

Uz Vermeera povezujem njegov čest motiv žena u kućnom okruženju te svjetlo. Fotografija doslovno znači pisati svjetlom. Kamera je sposobna vrijeme razdvojiti na djeliće sekundi. Slikanje prirodnog svjetla, koje se stalno mijenja, zahtijeva izuzetnu vještinu i osjetljivost. Upravo u tome leži Vermeerov genij. Mogao je koristiti cameru obscuru, koja bi mu pomogla s perspektivama i objektima u njegovim djelima. Ali ona ne hvata svjetlo onako kako se mijenja tijekom dana. Pokušala sam to prikazati hvatajući prirodno svjetlo u svom studiju, stvarajući neku vrstu pokretne slike u fotografiji.

'Tarantula', odgovor na Vermeera

'Tarantula', odgovor na Vermeera

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Dragana Jurišić

Osim toga, žene koje je Vermeer često slikao u njihovim kućama podsjetile su me na 'Kuću lutaka' Henrika Ibsena, dramu u kojoj Nora, glavna junakinja, ostavlja supruga kako bi pronašla samu sebe. U vrijeme kad je objavljena, 1879., 'Kuća lutaka' bila je kontroverzna, a Ibsen je nadahnuće za nju pronašao u vjerovanju da 'žena u modernom društvu ne može biti ono što jest'. Napisao je dramu dok je putovao u Italiju, u kojoj se upoznao s tarantizmom. Tamo postoji legenda da kad tarantula ugrize ženu, ona počne histerizirati, ponašati se divlje, nekontrolirano.

Slične simptome Nora pokazuje u drami, a takve žene bile su prihvaćene jer je postojalo opravdanje za njihovo divljanje, ugriz pauka. Jedini lijek bio je obred tarantula, koji uključuje plesanje u nekoj vrsti transa, praćeno glazbom, u trajanju i po nekoliko dana. U 'Kući lutaka' Nora izvodi sličnu vrstu divljeg plesa, tarantelu. Ples je pritom borba za život, koja utjelovljuje anksioznost i užitak. Svojim radom htjela sam prikazati animiranost sjetnih žena takvim plesom.

@alexyudzon in #draganasarles

A post shared by Dragana Jurisic (@dragana23) on

Woke up to this beauty II #draganasvis

A post shared by Dragana Jurisic (@dragana23) on

❤ #draganasparis

A post shared by Dragana Jurisic (@dragana23) on

A od novijih projekata, na čemu trenutno radite?

U studenom imam veliku izložbu u Parizu, koja će u veljači otputovati u Dublin, a zatim još jednu u Nizozemskoj, u ožujku. Moram završiti i drugu knjigu koja se bavi izvjesnom Gordanom Čavić koja je 1950-ih misteriozno nestala u ruralnoj Jugoslaviji, a umrla 1980-ih u Parizu. Život joj je sav bio prepun tajni koje uključuju višestruke identitete, špijunažu. Kad to završim, počinjem raditi na špageti vesternu. Novi izazovi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 11

Prikaži sve
  • pupurin

    21.09.2017 12:08

    protjerivanje mladih pismenih hrvata se nastavlja, hrvate sada protjeruju djeca onih ciji su roditelji to isto radili u proslom stoljecu.

  • pupurin

    21.09.2017 12:09 1 odgovora

    austrijski socijalni sustav ti se vise svida od irskog il hrvatskog???

  • 16910902

    21.09.2017 18:56

    pa sretan put dragana,i ne okreći se..nemoj put đikića,jokićai matića...ostani tamo gdje ti je bolje!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi