INTERVJU S CRTAČKOM ZVIJEZDOM

Davor Vrankić o svojoj dosad najvećoj izložbi u Hrvatskoj, uspjehu u New Yorku i životu u Parizu: U tom gradu odmah sam se osjećao kao riba u vodi

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 24.10.2019 16:51
  • Objavljeno 24.10.2019 u 14:26
Davor Vrankić

Davor Vrankić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Domaći umjetnik s pariškom adresom Davor Vrankić u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti sutra navečer otvara svoju dosad najveću izložbu u Hrvatskoj, 'Obećavam ti čudo', na kojoj će predstaviti izbor djela od početka karijere 1990-ih pa sve do najnovijih ogromnih fantazmagoričnih radova kojima si je priskrbio status crtačkog majstora. Kako se odlučio baviti isključivo crtežom, kako mu je bilo prvih godina u Parizu i što misli o ovdašnjoj umjetničkoj sceni, ispričao je u velikom intervjuu za tportal

Monumentalnost prostora zagrebačkog MSU-a omogućila mi je da pokažem niz velikih formata iz nekoliko perioda, kaže nam Davor Vrankić uoči izložbe 'Obećavam ti čudo', koja se otvara 25. listopada i ostaje otvorena do 22. prosinca. Na njoj će ovaj slikar i grafičar rođen 1965. u Osijeku pokazati publici jednim dijelom presjek njegova 25-godišnjeg rada, a u drugom dijelu grupu impresivnih crteža rađenih specijalno za ovu prigodu. Kreira ih isključivo grafitnom olovkom 0,9 2B, bez ikakve skice i predloška, a neki od njih danas se nalaze u svjetskim muzejima poput njujorške MoMA-e te u zbirkama poznatih kolekcionara Georgesa Renanda i Ronalda S. Laudera. Vrankić nam je otkrio kako je išao njegov put, od Osijeka, preko Zagreba i Sarajeva, do New Yorka i Pariza, u kojemu godinama živi i radi.

Kako ste izabrali crtež kao svoju tehniku i kako on kao umjetnički izričaj stoji vani, a kako u Hrvatskoj?

Nakon završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i poslije dolaska u Pariz eksperimentirao sam bojom i drugim materijalima. Kako sam u to vrijeme bio impresioniran Picassom i Jeanom Dubuffetom, i moji slikarski pokušaji išli su u tom smjeru. U to vrijeme paralelno sam radio na seriji slika na kojima sam kombinirao tkanine, gips i boju te sam se više bavio problemom teksture. Crtež se na kraju spontano nametnuo kao sredstvo koje mi je najbolje omogućavalo da se približim onome što sam htio izraziti. U zadnjih otprilike deset godina crtež je doživio procvat u svijetu i sve je više autora koji ga koriste kao jedini medij. Zanimljivo je da se u Parizu već jedanaestu godinu održava Salon suvremenog crteža 'Drawing Now', koji se promovira kao prvi svjetski salon posvećen isključivo suvremenom crtežu i iz godine u godinu privlači sve veću publiku. Još je zanimljivije to da se u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci od 1968. održavalo međunarodno bijenale crteža koje se bavilo crtežom u svim njegovim oblicima, od tradicionalnog do eksperimentalnog, i po tome je bilo posve jedinstveno, puno prije pariškog salona. Čudno je da se u trenutku u kojem crtež doživljava bum u svijetu kod nas to međunarodno bijenale crteža gasi i od 2013. više ne postoji.

  • +12
  • +9

Davor Vrankić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Umjetnost ste najprije studirali u Sarajevu. Kako ste završili ondje i što pamtite iz toga razdoblja - kako je bilo živjeti tamo?

Sarajevsku Akademiju likovnih umjetnosti upisao sam nakon što nisam prošao na prijemnom na ALU Zagreb. Oba prijemna bila su iste godine, tako da nisam htio gubiti vrijeme jer sam tada već imao 22 godine. Na ALU u Sarajevu proveo sam dvije godine u klasi profesora Salima Obralića, kod kojega smo prolazili, danas mogu reći, dragocjeni crtački dril. Grad je bio živopisan, no bio je to studentski život, tako da su mi sjećanja iz tog perioda dosta fragmentirana.

Nakon Sarajeva prešli ste u Zagreb. Kakva je tada bila njegova umjetnička scena?

Nakon dvije godine Sarajeva prešao sam na ALU Zagreb, u klasu profesora Ante Kuduza, kod kojega sam započeo seriju geometrijskih crteža koji su mi pomogli u strukturiranju slike. Umjetnička scena Zagreba u to vrijeme bila je vrlo zanimljiva, pratio sam naprimjer rad autora Novog kvadrata, a sjećam se i Kulmerove izložbe u Klovićevim. No važnosti autora Gorgone postao sam svjestan tek kasnije. Bio sam više zaokupljen razmišljanjem i nastojanjem da uobličim svoj rad.

A danas, kakva vam se čini umjetnička scena u Zagrebu?

Umjetnička scena Zagreba živa je i raznovrsna. To je dojam koji imam u povremenim dolascima ovamo. Tim više što sam u međuvremenu upoznao dosta umjetnika pretežito mlađe generacije. Uvijek mi je drago kada kontaktiraju sa mnom u Parizu i rado se nalazim s njima. U razgovoru shvatim da im je prilično nepoznat način na koji funkcionira galerijski svijet i da u Hrvatskoj ne nalaze strukture koje bi im pomogle u prezentaciji njihova rada u inozemstvu.

Vrankić često neki rad zna ostaviti sa strane po nekoliko mjeseci, katkad i po čitavu godinu, dok ne dođe do rješenja za njega

Vrankić često neki rad zna ostaviti sa strane po nekoliko mjeseci, katkad i po čitavu godinu, dok ne dođe do rješenja za njega

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

U Pariz ste preselili 1991. Kako i zašto ste odlučili pokušati graditi karijeru u tome gradu?

Otišao sam 1991. na dvomjesečnu rezidenciju u Cité des Arts. Želja da odem i okušam se negdje drugdje oduvijek je bila prisutna u meni. Pariz je bio mjesto u kojem sam se odmah osjetio kao riba u vodi. Tada uopće nisam imao ideju o nekom sustavnom građenju karijere, stvari su se jednostavno događale od dana do dana. Usprkos činjenici što je to objektivno bio težak period, danas, kada razmišljam o tim danima, vidim ih kao vrijeme nevjerojatne slobode.

Zarađivali ste i podučavajući crtanje. Kakvi ste kao učitelj, što vam je važno kad ste u toj ulozi?

Nakon što sam 1994. izlagao u dvorcu Château de Plaisir, u istoimenom mjestu Plaisir, dobio sam ponudu da tijekom dvije godine podučavam crtanje. Biti učitelj izuzetno je odgovoran, nimalo lak posao. Osim toga, učeći druge neprestano dovodite u pitanje svoja mišljenja. Moji učenici znali su mi reći da sam zahtjevan jer sam uvijek inzistirao na ponavljanju ako sam smatrao da određene stvari ne idu u dobrom smjeru. Dobar učitelj treba znati u nečijem radu prepoznati one elemente koji su bitni i diskretno ga navoditi u tom smjeru.

Kako je došlo do vašeg proboja u New Yorku, u koji ste se zaputili 2000. u potrazi za galerijama i kontaktima?

U New York sam otišao s velikom tubom punom crteža i gomilom telefonskih brojeva koje sam prethodno uspio skupiti. Tamo je bilo puno lakše kontaktirati s ljudima i pokazati im crteže. Isto tako, Amerikanci su u mom radu zapažali više filmsku, fotografsku dimenziju dok su Francuzi više tražili poveznice s Balkanom, ratom i nadrealizmom. New York je čudesan grad, a u jednom danu znao bih pokazivati velike formate u nekoliko galerija. No da bi se stvari dogodile, potreban je splet energije susreta i, naravno, rada koji te reakcije može proizvesti.

Vrankićeva izložba u MSU traje do 22. prosinca

Vrankićeva izložba u MSU traje do 22. prosinca

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Vaš se rad često etiketira kao nadrealan. Kako to komentirate i kako biste sami opisali to što radite?

Efekt sličan nadrealizmu u mojim radovima javio se kao posljedica utjecaja subkulturnih medija, npr. rock glazbe i omotnica LP-ja. Nedavno sam u Parizu imao predavanje u jednoj privatnoj slikarskoj školi i govorio upravo o tim ranim utjecajima, npr. o sanjarici s ilustracijama Zlatka Boureka koje su mi istovremeno bile fascinantne i zastrašujuće. Sve su to bili psihodelični elementi koji su u kombinaciji s kasnijim iskustvom klasičnog slikarstva dali efekt sličan nadrealnom. Svoj rad opisujem kao osobni realizam.

Kakav vam je radni proces, kako počinjete s crtežom i koliko vam u prosjeku treba da dovršite neki svoj rad?

Volim početi crtež bez previše pripreme, dokumentacije ili modela. Volim da polako sam izranja iz površine papira i da se gradi u samom procesu crtanja. Često znam ostaviti rad sa strane po nekoliko mjeseci, čak i godinu dana, a rješenje onda pronađem radeći na nekom drugom formatu. Volim raditi na nekoliko crteža istovremeno. Utoliko mi je, ovisno o veličini rada, potrebno od nekoliko tjedana do nekoliko godina da završim jedan format.

Spomenuli ste Bourekove ilustracije kao jedan od ranih utjecaja. Koje biste još autorice i autore istaknuli kao važne u izgradnji svog izraza?

Teško mi je s ove vremenske distance govoriti o utjecajima. Na izložbi u MSU su npr. pokazani radovi 'Samson i Dalila' i 'Sat anatomije', a koji se direktno referiraju na dvije Rembrandtove slike. U tim počecima isto tako su mi bili važni flamanski slikari, pa Goya sa svojim crnim slikama, Ribera i osobito Picasso. No ponekad me znaju pitati jesam li čitao 'Cocco Billa' Benita Jacovittija, vjerojatno zbog burlesknih detalja ili možda kobasica koje se povremeno pojavljuju na nekim mojim crtežima. Pitaju i jesam li slušao King Crimson kad vide moju seriju 'Promatrači', misleći valjda na njihovu omotnicu albuma. No isto tako netko bi mogao reći da su isti ti 'Promatrači' nastali pod utjecajem Munchova 'Krika' ili pod utjecajem skulptora Messerschmidt. Možda najjačih utjecaja nismo ni svjesni, nego se oni spontano ugrađuju u naš rad.

'Obećavam ti čudo'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Davor Vrankić

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!