GOSTOVANJE MARIBORSKE DRAME U ZKM-U

Cinični 'Revizor' bez iluzija i aluzija

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 05.01.2014 15:49
  • Objavljeno 05.01.2014 u 15:49
Revizor

Revizor

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Slovensko narodno gledališće

Unatoč dobrim željama i novogodišnjim planovima, institucionalnim obećanjima i programiranom blagdanskom optimizmu, početak godine u zagrebačkim kazalištima bitno je realniji. Gostovanjem Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora s Gogoljevim 'Revizorom' u sklopu ciklusa Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih, i službeno je započeo depresivni siječanj, mjesec zbrajanja dugova i objektivnog sagledavanja privatnih i društvenih perspektiva

'Revizor' je relativno česta pojava na domaćim pozornicama, uvijek ga se postavlja iz nekog 'novog' razloga i s mogućnošću nekog novog čitanja, ali samo zato da bi i razlog i čitanje ostali isti. Gogoljeva konstrukcija toliko je savršena u svojoj jednostavnosti i primjenjivosti doslovce uvijek i svuda, da joj svako 'oplemenjivanje' ne može ništa oduzeti, tek eventualno dodati u konkretnosti i izravnosti, ako je to namjera pojedinog redatelja ili producenta. Na primjer, Paolo Magelli je 'Revizora' u Kerempuhu postavio kao odlučnog siledžiju koji više uživa u moći nad drugima nego financijskom isplativošću zbrke izazvane slučajnostima i njihovim pogrešnim čitanjem. S druge strane, Krešimir Dolenčić je u Dramskom kazalištu Gavella pokušavao otvoriti grotesknu stranu predloška, naglašavajući koliko je sam Hlestakov jedini čovjek među neljudima i kao takav jedini koji zaslužuje ne samo neku vrstu obrnutog moralnog opravdanja, nego i simpatije. Nešto konkretniji u prikazu bio je slovenski redatelj Jernej Lorenci koji je na Dubrovačkim ljetnim igrama preko Gogolja relativizirao i Grad i njegov Teatar, pa je predstava bila jedinstven spoj realizma prožetog baroknim ukrasima i apsurdističkim 'skretanjima'.


Diego de Brea nije išao na takvu vrstu konkretnosti, iako bi za to imao dovoljno i razloga i povoda. Predstava je ipak nastala u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru, gradu čija je nedavna pobuna protiv korumpirane političke elite bila koliko medijski spektakl, toliko i na koncu uspješna, barem u micanju gradonačelnika. Novi umjetnički voditelj mariborske Drame nije upao u zamku konkretnosti, već je jednostavno ostao 'iznad toga' postavivši predstavu koja naizgled ne želi biti aktualna kako bi ostavila prostora Gogolju, dok je upisivanje svedeno na scenografsku opremu. Ovaj se 'Revizor', naime, zbiva u starom i poprilično zapuštenom kazalištu. Prazna pozornica i zamračeno gledalište scenografa Hansa Georga Schäfera nisu spremni za predstavu, nego su sve svoje predstave već 'odradili', pa se čini kao da je de Brea upravo tom izvanjskom i u radnju nimalo uklopljenom 'globalnom metaforom' htio izraziti sve razloge koji su ga natjerali da mandat započne upravo ovim komadom.

Umjesto zgražanja i karikiranja, upiranja prstom u očito i ponavljanjem onoga što je iz samog Gogolja sasvim jasno, redatelj je tom kazališnom pozadinom riješio veliki problem koji muči svaku novu postavku 'Revizora'. Stavivši moralne dileme u drugi plan, de Brea je cinično demontirao mogućnost emocionalne i/li moralne upregnutosti gledatelja, a samim time i eventualne katarze i onoga što je sam autor, u svojoj specifičnoj mješavini romantizma i realizma, poželio učiniti kazalištem: promijeniti svijet. Kako u svojih već gotovo dva stoljeća igranja 'Revizor' nije uspio u Gogoljevoj namjeri da oholosti, gluposti i potkupljivosti bude imalo manje, ovaj 'kazališni' zaključak o igri koja se uvijek i zauvijek ponavlja nipošto nije bez smisla.

Postavljen s namjernim izostankom i aluzija i iluzija, mariborski 'Revizor' korektno je odigran, jer gluma više nije morala nadzirati svoje sustave reprezentacije niti s njima ulaziti u dijalog. Uokviren sklonošću grotesknoj strani ljudskosti i ljudske prirode, što je zagrebačka publika već vidjela u slučaju de Breinih predstava 'Kad sam bio mrtav' iz ljubljanske Drame i manje uspješnog pokušaja s Brechtovim 'Švejkom u Drugom svjetskom ratu' u Kerempuhu, Vlado Novak kao gradonačelnik i Vladimir Vlaškalić kao poprilično bezbrižni Hlestakov vode predstavu suvereno, bez velikih iznenađenja. Izuzetak su samo trenuci kad redateljev nagon za pregrijavanjem dramske napetosti rezultira histerijom u govoru i gesti, što je u ovom slučaju potpuno nepotrebno, iako možda scenski efektno.

Zavodljivosti u ovom 'Revizoru' ipak nema jer je u svojoj biti on surova slika zbilje, ne one koja se prosipa s pozornice, nego one koju svakodnevno treba živjeti i preživjeti, bez iluzija. I ova produkcija dokazuje neprolaznost Gogolja, jer s njegovim je realizmom ovo vrijeme, kao i svako drugo, nedvosmisleno povezano, dok se njegovom romantičnom idealizmu nažalost podsmjehuje(mo).

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi