INTERVJU

Bobo Jelčić: Dobro je da na svijetu ne postoji samo Hrvatska

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 24.01.2013 14:41
  • Objavljeno 24.01.2013 u 14:41
Bobo Jelčić

Bobo Jelčić

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Jedan od najvažnijih i najboljih kazališnih redatelja u Hrvatskoj, Bobo Jelčić, ovih dana ima pune ruke posla, ali i razloga za slavlje. U Zagrebačkom kazalištu mladih za premijeru 26. siječnja priprema predstavu prema 'Galebu' Antona Pavloviča Čehova. U jeku priprema i njega je i hrvatsku kinematografiju iznenadila vijest da je njegov film 'Obrana i zaštita' uvršten u program Forum Filmskog festivala u Berlinu. 'Budući da postoji Europa, a dobro je da na svijetu ne postoji samo Hrvatska, imam mogućnost da moj rad valoriziraju ljudi koji su puno kompetentniji i tamo dobivam satisfakciju', kaže Jelčić o reakcijama na uspjeh

Bobo Jelčić je zavidnu kazališnu karijeru izgradio autorskim projektima u suradnji s Natašom Rajković. Niz komornih priča s nesvakidašnjim naslovima – 'Usporavanja' i 'Nesigurna priča' u Teatru &TD, 'Grad u gradu', 'S druge strane' i 'Izlog' u ZKM-u, kao i specifična 'Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje' na Dubrovačkim ljetnim igrama, samo su dio njihove karijere. Drugi je ostavljen po najvažnijim europskim kazališnim središtima jer duo Jelčić-Rajković redovito surađuje s europskom scenom.

Najnoviji primjer dugog i bogatog života njihovih predstava je i nedavno gostovanje 'S druge strane' u pariškom La Colline Théâtre National, u sklopu takozvane hrvatske sezone u Francuskoj, čime je domaća produkcija postala i dio programa prestižnog Festival d'automne.

Dok su njihove predstave stilski i tematski pomicale ovdašnje kazališne obzore, Bobo Jelčić zainteresirao se za film, pa je zajedno s Natašom Rajković snimio 'Ono sve što znaš o meni' 2005. godine. Drugi, samostalni rad mu je 'Obrana i zaštita', film o podijeljenom životu u podijeljenom Mostaru. Sufinanciran sredstvima HAVC-a i snimljen u produkciji kuće Spiritus movens u suradnji s HRT-om i Kadrom, film će premijeru imati 9. veljače u Berlinu, nakon čega ulazi u program Filmskog festivala u Puli, dok će u kina najvjerojatnije u rujnu.

Docent na Odsjeku glume zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, Bobo Jelčić govori o filmu, kazalištu i odnosu prema klasicima, autoritetima, kolegama i društvu.

pula filmski festival

pula filmski festival

Izvor: Promo fotografije / Autor: pula filmski festival

Kakav je osjećaj biti uvršten u program Berlinskog festivala?

Ja sam svoj 'Berlinale' s kazalištem doživio prije dvanaest godina kad mi je predstava bila u programu festivala Wienerfestwochen. U studentskim danima svi smo pratili kazališni časopis Theater Heute i scenu koju je pokrivao, i mislili hoćemo li ikada uopće biti blizu toga. Meni se to dogodilo dosta brzo, kad je 'Nesigurna priča' koju sam radio s Natašom Rajković gostovala na tom prestižnom festivalu, nakon čega smo proglašeni događajem godine u Austriji i našli se u Theateru Heuteu.

Tako je počeo europski niz suradnji i gostovanja, poput ovog posljednjeg kad je prije mjesec dana predstava 'S druge strane' bila u Parizu na Festival d'Autumne. Zato mogu reći da sam svoje uspjehe već doživio, pa sam sad nešto zreliji. Danas nisam euforičan, drago mi je zbog Berlina iako to ne znam pokazati. Drago mi je i zato što je od samog početka, kad sam od Hrvatskog audiovizualnog centra dobio sredstva za film, pokrenuta hajka protiv mene jer ne dolazim iz filma nego iz kazališta. Ni danas čestitke ne stižu kao na traci, ali odavno sam se navikao na zemlju u kojoj živim.

Prvi film snimili ste prema kazališnim uspješnicama 'Usporavanje' i 'Nesigurna priča'. Koliko je samostalni filmski projekt bio novi izazov?

Sad radim Čehovljevog 'Galeba' u ZKM-u, iako dramski tekst nisam radio sedamnaest godina, pa me pitaju zašto. Svaki korak koji smo Nataša i ja napravili uvijek je bio korak dalje ili više, uvijek je novi projekt bio izazov. Tako je i film bio izazov da vidim kako stvari koje znam iz kazališta funkcioniraju kad imaš i kameru pa ih pokušavaš fiksirati. Vjerojatno mi nedostaje adrenalina i zato idem u nešto nepoznato gdje se moram snalaziti ili dokazivati. Netko ide na rafting, ja to rješavam ovako. U film sam ušao bez velikog iskustva, mentor za tehnička filmska pitanja na filmu 'Ono sve što znaš o meni' je bio Zoran Tadić. Što sam stariji, sve manje vjerujem u neke elementarne etičke postavke, u povijest i autoritete, pa i u Čehova. Zato osjećam jednostavno da me baš briga! Čehov nije moje područje i zato sam i u njega ušao naglavačke. I on je izazov.

U vašim javnim istupima uvijek se stječe dojam želje za dokazivanjem i 'prodorom u centralno'. Kao da vas, unatoč respektabilnoj karijeri, nije još napustio onaj impuls zakinutosti koji imaju oni ostavljeni na margini. Jeste li sad oslobođeniji?

Jako reagiram na nepravdu. Reagiram iz pozicije autsajdera i lupam u zid, ako treba. Ne znam više u što bih vjerovao, što je vrijednost prema kojoj se trebam postaviti – od ovdašnjih nagrada poput one hrvatskoga glumišta, preko Ljetnih igara i dalje... Budući da postoji Europa, a dobro je da na svijetu ne postoji samo Hrvatska, imam mogućnost da moj rad valoriziraju ljudi koji su puno kompetentniji i tamo dobivam satisfakciju. Dobivamo, ako govorim i u ime Nataše Rajković. Međutim, moje, ili naše, vjetrenjače su ovdje, gdje mi s jedne strane institucionalno stalno netko pomeće nogu, dok s druge glumci i ostali kolege uzdižu ono što radim/o do neslućenih visina. To vjerojatno znači i da je naš rad opasan, barem za neku grupu ljudi.

Nikad se niste našli u poziciji političke zabrane kakva je ova aktualna afera oko plakata za predstavu 'Fine mrtve djevojke' u Dramskom kazalištu Gavella. Da jeste, kako biste reagirali na zabranu?

Čini mi se da je na Dubrovačkim ljetnim igrama prošle godine u vezi s našim projektom temeljenom na 'Dubrovačkoj trilogiji' i odustajanju uprave festivala od njega bila riječ o čistoj političkoj manipulaciji kako bi se izabralo manje provokativno zlo, ako tako uopće možemo govoriti o kazalištu. Općenito govoreći, postoje projekti koji su eklatantno provokativni ili se takvima žele prikazati, ali koje to zapravo nisu. A postoje i subverzija unutar sustava.

Smatram da ono po čemu smo mi opasni jest upravo subverzija sustava koji počiva na dramskom tekstu, glumcu, redatelju i upravitelju kazališta. Taj sustav mi sustavno razaramo i ljudi koji su dio tog sustava osjećaju da je to opasnost. Ne uzbuđuje me i ne mislim da je to posebno hrabro scensko pljuvanje po slici aktualnih političara ili Pape. Svi to danas rade, mediji prvenstveno, ali riječ je o dnevnom ludilu koje postaje površno.

Afera s plakatom za 'Fine mrtve djevojke' je bedastoća, vijest koja traje par dana i nema veze s istinom. Ne mislim da je taj slučaj relevantan, ali na njemu mnogi skupljaju političke poene. Imam jednako mišljenje o onima koji zabranjuju i onima koji su angažirani ili najčešće salonski angažirani. Mislim, naime, da je sve to laž.

Ipak, kako biste reagirali da vam se dogodi da banalan i nimalo uvredljiv plakat manipulacijama i političkom samovoljom bude zabranjen?

Ja bih promptno reagirao. Pritom bih nastojao biti racionalan, a ne emotivan i ne bih dopustio da netko drugi reagira u moje ime jer bih to shvatio kao uvredu. Kad je meni zabranjeno da radim predstavu u Dubrovniku, nitko na to nije reagirao, čak ni ljudi koji su istodobno radili na Igrama. Očito je riječ o tome da se reagira kad kome odgovara, što govori o angažmanu samom.

Ima li u filmu 'Obrana i zaštita' fine subverzije?

O Mostaru je već sve rečeno. Situacija je takva da je taj grad postao činjenica o kojoj se sve zna, vlast ne funkcionira, podijeljen je i upravno između dva entiteta... Obrađujući neku sasvim jasnu temu, poput priče o krvavom sukobu navijača u tom gradu, ne bih rekao ništa novo, nego bih samo konstatirao stanje stvari. Moje pitanje je što se s tim činjenicama može učiniti, pogotovo za one koji tamo žive. Njihov život se svodi na svakodnevicu koja je opterećena tim činjenicama. Ukoliko želim reći istinu, moja istina mora biti promišljenija i moram ući u srž tog stanja stvari tako da ga svedem na stanje jednog čovjeka. Drukčije rečeno, što svakodnevnija situacija – to je stanje vidljivije, a nema bolje i jednostavnije situacije od obične prijateljske ili građanske obaveze da prijatelju iz mladosti odeš na sahranu. Samo što je ovdje taj prijatelj i njegova sahrana na drugoj strani. Protagonist u ovom filmu nema neprijatelja, on ode na tu sahranu i svima je drago što je došao, dakle nema sukoba, nema drame, nema vidljivih neprijatelja... A njemu je i dalje loše. Subverzija je u tome što je njemu i dalje loše jer je to njegovo stanje neiskorjenjivo. U sitnicama stvari zabole jače.

Je li na Hrvatska danas podijeljena poput Mostara, oko zdravstvenog odgoja, kurikuluma i odnosa religioznog i nereligioznog dijela populacije?

Svako društvo je podijeljeno. Mislim da je to u logici stvari i to je dobro. Pitanje odgoja ili plakata su pitanja građanskog društva. Mostar, ako uspoređujemo, još nije u toj situaciji i to je njegov problem. Ovo ostalo su pitanja zdrave demokracije.

pula filmski festival

pula filmski festival

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Spomenuli ste cehovska negodovanja nakon dodjeljivanja sredstava iz filmskog fonda za 'Obranu i zaštitu'. Dokazali ste, međutim, da preskakivanja između kazališta i filma ne moraju biti kontraproduktivna. Može li se paradigma proširiti i na druge umjetničke vrste?

Nisam ni za kakve podjele. Kako među ljudima, tako ni među umjetnicima. Nitko nema veće prava. Mislim da bi bilo dobro kad bi Quentin Tarantino htio raditi u kazalištu. Fatih Akin je surađivao s nama u Njemačkoj, a i inače radi u kazalištu, pa mu nitko to tamo ne zamjera. Loše je to čistunstvo da samo Hrvati mogu raditi u Hrvatskoj, da nagradu može dobiti samo hrvatski redatelj ili da samo netko s diplomom kazališne režije može režirati u kazalištu, a netko s filmskom diplomom može snimati film. Možda neki likovni umjetnik može dati više u nekom drugom mediju. Mi, kao publika, ne možemo unaprijed znati što netko može stvoriti. Mene takvi iskoraci zanimaju. Međutim, otići u nepoznato je ovdje opasno. Nešto slično, u smislu prilike da se umjetnici okušaju u nečemu drukčijem, radi Nataša Rajković danas u Teatru &TD. Kad sam kao mladi redatelj s ADU-a došao u &TD, tadašnji ravnatelj Miro Gavran mi je rekao da se najprije moramo dokazati kako bih tamo radio. Sad je ta praksa ipak prekinuta, s rezultatima koji su vidljivi po cijelom ovdašnjem kazalištu.

Ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar je prilikom objave odluke da film 'Obrana i zaštita' ide u Berlin rekao kako je zadovoljan što nije riječ o komediji. Koji je vaš odnos prema takvoj žanrovskoj podjeli, ne samo na filmu?

Zadatak svakog čovjeka koji pokušava nešto raditi na našim ovim područjima jest da ponudi nešto specifično. Tražili smo to Nataša i ja u prvom filmu, tražio sam to i sada. U onome što radiš mora biti nešto specifično kako bi bilo prepoznato. Žanr vodi na pogrešan put jer je već odrađen. Mislim sve najbolje o, na primjer, filmovima Vinka Brešana, ali dok gledam serije na televiziji, vidim samo postupke prekopirane iz inozemnih uzora. Smatram da komedija mora izaći iz ozbiljnih stvari. U filmu 'Obrana i zaštita' ima humornih detalja, publika u Francuskoj, jednako kao i u Zagrebu, umire od smijeha kad Nikša Butijer u predstavi 'S druge strane' govori o tome kako mu je umrla majka. To je komika koja izlazi iz sadržaja, ona nije forsirana. Žanr forsira, podjednako tragediju i komediju. Mislim da gledatelju, jednako kao i izvođaču, treba dopustiti slobodu i vrijeme da sami stvore ono što je u sadržaju komično ili tragično – izvođaču da stvori osjećaj, a gledatelju da ga prepozna onako kako može. Ukratko, mora se otići dalje i s formom.

Hoćete li vi i Nataša Rajković raditi ovoga ljeta u Dubrovniku?

Za 'Trilogiju' sam bio zapaljen prošlo ljeto, ali ne znam hoće li me to još držati. Nataša ima neke nove ideje, vidjet ćemo što će biti, ali radit ćemo sigurno. Novi intendant Krešimir Dolenčić zvao me čim je imenovan, pa imamo osigurano mjesto na Igrama, ali o ostalome još treba razmisliti.

Premijera u ZKM-u

U 'Galebu' igraju: Ksenija Marinković, Sreten Mokrović, Krešimir Mikić, Jadranka Đokić, Goran Bogdan, Nataša Dorčić, Katarina Bistrović Darvaš i Pjer Meničanin.

Dotad ostaje nova predstava Bobe Jelčića, ovoga puta samostalno, na repertoaru ZKM-a. Zašto ste se odlučili baš za Čehova?

To je još jedan izazov! Jedna od njegovih temeljnih karakteristika jest da on niz etabliranih pojmova ironizira i dovodi u pitanje, od umjetnosti i ljubavi do glume i revolucije. Kod njega se nijedna ljubav ne realizira, iako se konstantno o tome govori. Međutim, govoriti o aktualnosti nekog klasika je dosadno – on je prepoznatljiv i sadržajno je to dovoljno. Temeljno pitanje su osobne motivacije nas koji ga danas radimo i način kako ga radimo. Tu stvari prolaze ili ne. Ono što mislim da radim jest neki aktivni dijalog, neki nezavršeni proces bavljenja nečim, zastarjelim rječnikom rečeno - neki eksperiment koji se može gledati, neki izvaninstitucionalni princip unutar institucije. To je moj prilog neophodnim promjenama unutar kazališta.

Jeste li se za 'Galeba' odlučili zbog toga što je to općeprihvaćeno 'najkazališniji' Čehovljev komad?

Taj tekst govori, između ostaloga, o umjetnosti i umjetnicima, koji često imaju neku poziciju koju ne zaslužuju. Izabrao sam ga djelomično zbog toga, ali i zato što je to tehnički najbolje složen Čehovljev komad. U njemu nema inzistiranja na ičemu, najmanje je naglašene kolektivne motivacije. Likovi su raspršeni čak i ideološki, svatko gura na svoju stranu, a sinteza se nikad ne dogodi. To je simptom moderniteta u njemu, ili, kako se danas voli reći, to je ono što je u njemu aktualno. Važan je princip ili principi, a ne neka tema jer one su uvijek iste, univerzalne. U 'Višnjiku' se prodaje taj višnjik, a ja bih najradije svim tim likovima rekao da to konačno prodaju i prestanu komplicirati. Kao što bih i platio kartu do Moskve za sve 'Tri sestre'. Autoritete treba spustiti na vlastitu mjeru kako bi se s njima moglo komunicirati normalno, kao što bih ja danas komunicirao s Ivanom Vidićem da postavljam njegov tekst. Ta pozicija je minimalni uvjet koji osigurava prostor za kreaciju. Na primjer, kad smo se pripremali za rad u Dubrovniku, dvadeset dana sam hodao po gradu s kamerom kako bih u sebi ubio fascinaciju tim ambijentom. Tek kad sam u tome uspio, tad smo počeli raditi 'Radionicu...' i tek je tada ona imala smisla.

Iako tvrdite da je 'Galeb' najbolje napisan komad slavnog pisca, u vašoj verziji je reduciran. Zašto?

Radim samo prvi i dijelove trećeg čina. Najprije sam htio raditi cijeli tekst, ali pod uvjetom da na raspolaganju imamo dvanaest mjeseci za probe. To ne bi bio neki 'ruski princip', nego onako kako kazalište i treba raditi i kako Nataša i ja već dulje vrijeme radimo. Međutim, to je u ovom sustavu kazališta i kazališne produkcije nemoguće. 'S druge strane' smo radili pet mjeseci, a traje osamdesetak minuta. Dok glumac uopće bude disponiran da proizvodi, mora proći neko vrijeme, a u ovom sustavu industrijalizacije kazališta on nema vremena za proces i nadgradnju, nego samo slijedi upute. Dakle, kako nije bilo moguće tako raditi, odlučio sam postaviti samo prvi čin, što je postalo toliko zanimljivo da sam ga poželio završiti segmentima trećeg.

Čehov i jest sav u uskraćivanju, i događaja i informacija. To uskraćivanje kod njega tjera na mentalnu akciju jer u njegovim tekstovima nikada ništa ne završava. Osim toga, općenito mislim da jedan čin svakog komada može sublimirati sve što se događa u ostatku. Pokušavam odgovoriti na mogućnost da se izvođač otme definiranoj situaciji ne iznevjerujući dramski lik. Mislim da bi se i Čehovu svidio postupak u kojem njegovi likovi raže svoju slobodu.

Prvi čin nosi podnaslov 'Skice', a treći 'Nedovršeno'. Tako i izgleda jer nemamo ništa na sceni. Predstava sigurno ne nalikuje uobičajenim inscenacijama Čehova, ali ja ipak nisam Čehov, ja sam ja. Zato nemam povjerenja u dramski tekst i zato tako dugo nisam radio na taj način. Zadani tekst ne eksportira ono što osjećam danas, nego me usisava u nešto što nije moje. Igrati točno svaku rečenicu za mene znači ostati vjeran tekstu, ali izgubiti sebe. U tom smislu želim biti slobodan – ne da radim što želim, nego da u toj slobodi tražim granice. Dijalog između nas i Čehova ili bilo kojeg drugog klasika nije i ne može biti završen, ali uvijek možemo ispisivati nove rečenice.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi