Ova izložba nije samo podsjetnik na blistava vremena hrvatske industrije igračaka, nego i svjedočanstvo radikalnih promjena svijeta i epohe: igračke kojima su se igrali naši roditelji ili bake i djedovi proizvodile su se kod nas, bile su izrađivane od puno kvalitetnijih materijala i, u konačnici, imali su ih tek nekoliko. Danas igračke dolaze iz cijelog svijeta, dostupne su klikom miša, a nerijetko su izrađene od nekvalitetnih materijala i pitanje je bi li djeci rođenoj prije tri ili pet godina u Hrvatskoj uopće bile zanimljive.

Sanja Nekić, autorica izložbe i viša kustosica u Hrvatskom školskom muzeju, u razgovoru za tportal podsjeća da su prve tvornice igračaka na prostoru Hrvatske nastale neposredno nakon Drugog svjetskog rata, u razdoblju intenzivne obnove i industrijskog razvoja.

'U središnjoj, istočnoj i primorskoj Hrvatskoj formirala su se industrijska središta, unutar kojih su se razvile i specijalizirane grane poput proizvodnje igračaka, oslonjene na postojeću obradu plastike, drva i tekstila. Mnogi su pogoni započeli kao zadruge ili male manufakture te su se postupno razvile u prepoznatljive industrijske subjekte. Za ranu proizvodnju bila je karakteristična kombinacija serijske i ručne izrade, što je igračkama davalo posebnu kvalitetu i autentičnost koja danas ima kolekcionarsku vrijednost', kaže Nekić i dodaje da je 'razvoj novih materijala, osobito PVC-a, potaknuo masovnu industrijsku proizvodnju igračaka i vodio je do daljnjeg rasta'.

Sve je počelo u Biserki i Uzoru

'Prva organizirana proizvodnja povezuje se sa zagrebačkim tvornicama Biserka i Uzor. Biserka je počela djelovati 1946. godine kao zanatska zadruga koja se ubrzo razvila u obrtničko-proizvođačku zadrugu igračaka i kožne galanterije, zadržavajući obilježja manufakture. Tvornica Uzor, otvorena 29. rujna 1948. godine, od početka je radila kao industrijsko poduzeće. Uslijedili su novi pogoni, među njima Jugoplastika (1952.) te tvornica trikotaže i konfekcije 25. maj u Raši (1958.), koja ubrzo uvodi i proizvodnju igračaka, a kasnije se seli u Labin i od 1988. godine djeluje pod imenom Tila. U drugoj polovici 20. stoljeća brojne su hrvatske tekstilne tvornice proizvodile plišane igračke kao dopunsku djelatnost, često u sklopu zaštitnih radionica, programa za zapošljavanje invalida rada ili u suradnji s trgovačkim poduzećima. Najpoznatiji primjeri bili su TIK TIK iz Krapine i osječki Lio', kaže Nekić.

Zlatno doba do osamdesetih, a onda nagli pad industrije

Zlatno doba hrvatske industrije igračaka bilo je od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su, podsjeća Nekić, domaće tvornice dosegnule visoke standarde kvalitete, dizajna i funkcionalnosti te uspješno izvozile proizvode i na zahtjevna tržišta zapadne Europe.

'Hrvatske igračke iz tog vremena isticale su se dizajnerskom inovativnošću, zanatskom preciznošću i pedagoškom vrijednošću, odražavajući društvene ideale, estetske norme i viziju djetinjstva karakterističnu za poslijeratnu Jugoslaviju. Krajem 1980-ih uslijedio je nagli pad industrije, od kojeg se domaća proizvodnja nikada nije oporavila. Razlozi leže u nemogućnosti prilagodbe ubrzanim tehnološkim promjenama, nedostatku inovacija te ekonomskoj situaciji koja je pogodovala uvozu jeftinijih, često i nekvalitetnih igračaka. Iako su tvornice imale različite razvojne putove, završni obrazac bio je gotovo identičan – postupno gašenje proizvodnje i nestanak s tržišta. Unatoč tome, igračke iz zlatnog razdoblja nisu nestale', objašnjava Nekić.

Status kulturnih artefakata višeslojne vrijednosti

Naprotiv, s vremenom su stekle status kulturnih artefakata višeslojne vrijednosti: nisu bile samo predmet igre ili nostalgije, nego i vizualno-materijalni svjedoci jednog društvenog, političkog i kulturnog sustava.

'Postale su dio identiteta i konkretna manifestacija vremena koje više ne postoji, ali se kroz njih može razumjeti i prenijeti. Njihovo očuvanje stoga nadilazi materijalni aspekt – ono čuva sjećanja na ljude koji su ih stvarali, generacije koje su uz njih odrastale i društvo koje ih je oblikovalo. U tim je igračkama sačuvan duh jednoga vremena, a briga o njima čin je kulturne odgovornosti i kolektivnog pamćenja', dodaje Nekić.

Igračke koje su proizvodile hrvatske tvornice bile su raznolike, pa su sukladno tomu i cijene varirale: manje gumene figurice, lutke male i srednje veličine bile su dostupnije široj populaciji, a veće figure, lutke s mehanizmom i složenije igračke bile su skuplje.

'Pregledom starih novinskih arhiva uočila sam da su se tradicionalno, uoči božićnih i novogodišnjih blagdana, gotovo sve tvornice igračaka reklamirale s popustima od 20 do 30 posto. Uz to, dodatak poput 13. plaće omogućavao je obiteljima da si priušte i veće željene igračke', dodaje Nekić.

Iako se, kaže, može činiti da su tvornice bile konkurentne, više su se nadopunjavale ponudom jer je svaka od njih imala specifičan razvojni put i područje u kojem je bila prepoznatljiva, kao i vlastite inovacije i uspjehe.

Krapinski TIK TIK radio s nogometnim klubom Bayern, Biserka jedina imala Disneyjevu licencu

'Uzor je već 1950-ih izvozio lutke i figure na zahtjevna tržišta poput Austrije i Nizozemske te je svoje zlatno razdoblje doživio tijekom 1950-ih i 1960-ih, a Biserka je bila jedina tvornica koja se isključivo bavila proizvodnjom igračaka te je 1962. godine dobila Disneyjevu licencu – jedina u socijalističkoj Europi – čime se istaknula na svjetskoj karti industrije igračaka. Jugoplastika je na svom vrhuncu nudila oko 3000 dječjih artikala i 1980-ih prva uvela organizirani rad od kuće: žene su šivale odjeću za lutke u svom domu i pritom primale plaću te naknade za troškove struje i stroja. Utjecaj Jugoplastike osjećao se u svim sferama života diljem Dalmacije', podsjeća.

Tvornica 25. maj, kasnije Tila, najpoznatija po svojim lutkama, bila je prva u Jugoslaviji koja je 1972. godine predstavila plišane igračke.

'TIK TIK iz Krapine razvio je odjel za izradu igračaka kako bi zaposlio radnike smanjene radne sposobnosti, a osobitu je popularnost stekao izradom maskota poput Vučka, Zagija i Ledo Mede. Tvornica je ostvarila i zapaženu suradnju s nogometnim klubom Bayern. Osječki Lio također je proširio svoj asortiman na mekane plišane igračke i postao važan proizvođač u tom segmentu', dodaje.

Prirodni, čvrsti i dugotrajni materijali

Igračke iz tog vremena bile su puno jednostavnije nego današnje, objašnjava Nekić, pa tako autići nisu imali vrata koja su se mogla otvarati, lutke nisu imale savitljive udove, a odjeća je bila skromnija.

'Ipak, materijali su dugo ostali prirodni, čvrsti i iznimno postojani, pa se može reći i dugotrajniji od mnogih današnjih. Upravo ta jednostavnost otvarala je širok prostor dječjoj mašti. Djeca su morala nadopunjavati igru vlastitim idejama, što je tim igračkama davalo izraženiji edukativni karakter i poticalo kreativnost. Danas su igračke često 'kompletnije', modernije i tehnički naprednije, no čini se da djeca uz njih provode manje vremena ili se brže zasite, djelomično i zbog obilja dostupnih poticaja iz okoline', ističe Nekić.

Igračke za svako dijete uz pomoć Naše djece

Jedna cjelina izložbe posvećena je igraonicama i igrotekama koje je osnivao Savez društava Naša djeca Hrvatske, pri kojem je neko vrijeme djelovao i Centar za igračke, čiji je cilj bio osigurati da svako dijete, bez obzira na materijalne uvjete, ima pristup dobi primjerenim igračkama.

'Osnivane su igraonice i igroteke, uključujući putujuće igraonice koje su stizale do djece u prigradskim i ruralnim sredinama. Savez društava Naša djeca Hrvatske, u suradnji s Centrom za igračke, od osnutka je prikupljao, dokumentirao i proučavao igračke. Rezultat toga je bogat i jedinstven fond koji danas broji više od 3500 igračaka iz Hrvatske i svijeta, nastalih od 1950-ih do 1980-ih godina', dodaje Nekić, ističući da je 'zahvalna što je Centar ustupio dio fonda za ovu izložbu'.

Ova se izložba, zapravo, razvijala kroz dva velika projekta Hrvatskog školskog muzeja. Prvi je bio program Slatko sjećanje na djetinjstvo iz 2018. godine, kada je Muzej pozvao prijatelje i građane da poklone svoju igračku i skupljeno je oko 600 predmeta, uglavnom iz hrvatskih tvornica i proizvođača iz svijeta. Dio te građe predstavili su na izložbi 'Djetinjstvo i školovanje u 20. stoljeću', no naglo ju je prekinuo potres.

'Posljednjih godina sve se više projekata posvećuje istraživanju igre, djetinjstva i školovanja, pa su tako i industrijske igračke postale predmet stručnih analiza te dio zaštićene kulturne baštine Republike Hrvatske. Kada sam dobila čast brinuti se o Zbirci igračaka HŠM-a, željela sam tim predmetima dati identitet i vrijednost koju zaslužuju – posvetiti jedan od projekta domaćim tvornicama koje su ih stvarale i desetljećima uveseljavale djecu. Rezultat te želje je ova izložba o povijesti hrvatskih proizvođača dječjih igračaka. Kronološki obuhvaća zagrebačke tvornice Uzor i Biserka, splitsku Jugoplastiku, 25. maj (kasnije Tila/Labinprogres), kao i tekstilne tvornice kao što su krapinski TIK TIK i osječki Lio', kaže Nekić.

U vremenu 'previše svega' djeci su nedostupne asistivne igračke

U suradnji s profesorima Renatom Pinjatelom i Damirom Miholićem s Odsjeka za motoričke poremećaje, kronične bolesti i art terapiju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, nastao je koncept Povijesni razvoj didaktičkih i asistivnih igračaka.

'Tema je još uvijek slabo istražena, ali nadamo se da će daljnjim razvojem i razmjenom iskustava postati više prepoznatljiva i potaknuti veći interes stručne i šire javnosti. Kroz povijest su djeca s teškoćama u razvoju u Hrvatskoj koristila iste igračke kao i ostala djeca. Iako nema sustavne dokumentacije, možemo pretpostaviti da su one imale važnu ulogu u ranim oblicima edukacijskog, rehabilitacijskog i terapijskog rada. Današnja istraživanja na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu pokazuju da roditelji kao najveći problem ističu nedostatnu dostupnost asistivnih igračaka. Ta spoznaja otvara prostor za razvoj novih strategija podrške, poput osnivanja centra za posudbu asistivnih igračaka, što bi značajno ublažilo postojeće prepreke', dodaje Nekić.

Izložba prilagođena slijepim i slabovidnim osobama

U izložbu je uključena i zagrebačka Akademija likovnih umjetnosti, odnosno prof. dr.sc. Sonja Vuk i studenti ALU-a, čiji je zadatak bio predstaviti rezultate projekta Izrada didaktičkih materijala za djecu s teškoćama u razvoju', uključenu u tretman intervencije pomoću konja.

'Riječ je o projektu koji se provodi u sklopu kolegija Pedagogija i metodika nastave likovne kulture, a čiji je cilj interdisciplinarno povezati teoriju i praksu te potaknuti studente na kreativno promišljanje rada s djecom s teškoćama.

Njihovi didaktički materijali predstavljeni su u trećoj prostoriji izložbe. Izložba je prilagođena slijepim i slabovidnim osobama te one pomoću QR koda mogu poslušati cjelokupni sadržaj izložbe', dodaje Nekić.

'Nema univerzalnog jezika djetinjstva'

Iako je globalizacija stvorila zajedničke referentne točke, pa djeca diljem svijeta koriste iste digitalne uređaje, igre i aplikacije te dijele popularne likove i medijske sadržaje, univerzalni jezik djetinjstva, ipak nije, smatra Nekić, tako univerzalan.

'Postoje određeni elementi univerzalnog jezika djetinjstva, ali i dalje način na koji djeca koriste tehnologiju i igračke ovisi o kulturi, socioekonomskom statusu, jeziku i odgojnim praksama. Drugim riječima, iako postoje zajednički simboli i alati, iskustvo igre i dječja mašta oblikovani su lokalnim i individualnim okolnostima', zaključuje Nekić u razgovoru za tportal.