Dizajnerski duo Kazinoti&Komenda djeluje na sceni već dulje od desetljeća (inače, zajedno sviraju i u bendovima "Leut magnetik i "Rolo"), a zaslužan je za vizualna rješenja mnogih događanja u Splitu i Hrvatskoj. Pamtimo ih po plakatima za čitav mozaik kulturnih događanja, među kojima se posebno ističu oni za Festival mediteranskih filmova Split.

Ovih dana izašli su s plakatom za predstavu splitskog HNK "Gazdarica", čija je premijera najavljena za 9. kolovoza ove godine. Riječ je o djelu Carla Goldonija, a priča prati neudatu i samouvjerenu Mirandolinu, vlasnicu gostionice u Firenci koja se svakodnevno suočava s neobičnim problemom - kako se riješiti napasnih muškaraca koji se neumorno vrte oko nje.

"Naša gazdarica je suvremenija i otvorenija od Goldonijeve Mirandoline. Ona je prije svega suvremena žena. Iako se radnja odvija u Firenci mi nismo samo tamo, djelomično smo u Splitu, to jest svugdje gdje vlada kapitalizam i ekonomija koja kroji živote ljudi", rekao je uoči premijere slovenski redatelj Sam​o M. Strelec​, istaknuvši i Mirandolininu inteligenciju, brzinu i vještinu obrtanja situacije u vlastitu korist. Njezin je najveći problem što ne zna stati, tjerajući svoje i uživajući u zaigranom provociranju ljudskih slabosti. Mirandolina ide do kraja, rekao je redatelj, što na kraju skupo plaća.

Takvu su Mirandolinu Kazinoti&Komenda odlučili komunicirati kroz motiv novčanika, koji jako podsjeća na ženski spolni organ. U anketi tportala 66.2% čitatelja izjasnilo se kako im se sviđa njihov posljednji rad, dok njih 33.8% smatra kako su pretjerali.

S dizajnerima razgovaramo o odabranim motivima, vizualnoj komunikaciji i 'provokativnom dizajnu'.

Nije prošlo ni mjesec dana otkako ste izazvali kontroverzu s plakatom za 69. Splitsko ljeto, i evo vas opet. Oponenti kažu da svojim motivima jeftino privlačite pažnju. Nije li smisao vizualne komunikacije privući pažnju? Što imate za reći po tom pitanju?

Mislimo da je malo suludo u dizajnu pričati o oponentima. Navikli smo na kritiku i to je jednostavno dio ovog posla. Uvijek će se dogoditi da se nekome nešto sviđa ili ne sviđa. Važno je reći da iza svakog našeg rada stoji trud i promišljanje. Ljudi vide krajnji rezultat pa se stvar čini jednostavnijom nego što zapravo je.

Ipak, neki bi rekli da je privući pažnju gledatelja teže bez tih tzv. provokativnih motiva, te da je ovo što vi radite, zapravo, lako.

Za izbor ovakvih motiva postoji razlog. Uvijek gledamo kontekst. Osim najavnog plakata za Splitsko ljeto smo radili i tri premijerna naslova. Nisu svi bili slični u motivima. Kada tema traži provokativan motiv, mi se ne libimo takav motiv koristiti.

Što ste, zapravo, htjeli prikazati “mokrim poljupcem” na plakatu za Splitsko ljeto? Vijećnik Mosta Josip Markotić taj je vaš rad proglasio “pornografijom”. Što je za vas pornografija u dizajnu?

Evo da citiramo sami sebe: “Kazališna umjetnost, ako je kvalitetna je strast prenesena na scenu. Nerijetko je sirova i na momente nije ugodna za gledanje. Provocira reakciju i zadržava pažnju, postavlja pitanja. Naš vizual za 69. Splitsko ljeto je sirov i slojevit. Rekonstruirani poljubac koji je kompozicijski metafora plesa, vala, seksa. Jezik je glavni alat glumca i pjevača. Jezik je početak, baza, kreator civilizacije.” Još možemo dodati i tome da se ipak radi o 69. Splitskom ljetu. 69 je jedan seksi broj.

Pornografija je nešto što je banalno i što nema umjetničku vrijednost. Mislimo da ovo što mi radimo ipak nije bezvrijedno.

Vaš novi plakat za predstavu Gazdarica u splitskom HNK donosi motiv koji jako podsjeća na ženski spolni organ. Kako ste idejno povezali taj dizajn s pričom Carla Goldonija o Mirandolini?

U predstavi Mirandolina svojim seksepilom manipulira muškarcima koji dolaze u njenu krčmu, sve se vrti oko novca i oko statusa. Kako “Gazdarica” vodi uspješan posao, svi žele komad njenog kolača. Ako uzmemo sve te sastojke i pomiješamo ih, lako dođemo do rezultata. Zanimljivo je da smo osim ovog rješenja imali još dva, ali je “Novčanik” na inzistiranje redatelja Streleca išlo u realizaciju.

I kazalište nerijetko provocira reakciju. U tom smislu vaš rad se čini idealnim za taj medij, jeste li razmišljali i o tome prilikom njegova osmišljavanja?

Naravno da jesmo. Jedan od glavnih zadataka je bio da se bavimo odmakom od uštogljenosti kazališnih vizuala koje smo gledali predugo u HNK Split. Predstave koje igraju zaslužuju bolju vizualnu promociju.

Može li provokacija biti jeftina, i što dijeli “dobru” od “loše” provokacije po vašem mišljenju?

Loša je ako nekoga vrijeđa, ili ako je previše suptilna pa nema efekta.

Ako govorimo o “spornim” plakatima za predstave, nemoguće je ne prisjetiti se i slučaja otprije deset godina, kada je nakon pritisaka katoličkih udruga bio povučen plakat Vanje Cuculića za Gavelline “Fine mrtve djevojke” . Kako ste to tada doživjeli? Mislite li da bi tako nešto i danas bilo moguće?

Kolega Cuculić se dotakao možda najosjetljivije teme u Hrvatskoj. Danas bi reakcija katoličkih udruga vjerojatno bila još žešća. Ljudi su jako osjetljivi na određene simbole, pogotovo vjerske. Tada nam je bilo jako čudno da se plakat zabranjuje, pogotovo od strane institucija. Zapravo smo generalno protiv zabrana. Što se ovog plakata tiče, smatramo da je dizajnerski izvrsno odrađen. Za predstavu je napravio točno ono što je trebao, a to je da interpretira poruku same predstave i da potakne dijalog.

U koautorstvu djelujete dulje od desetljeća. Kako je krenula vaša priča, i na koji način se nadopunjujete i djelujete kao duo autora?

Krenuli smo 2011., a zapravo se poznajemo i duže. Na početku smo odradili nekoliko natječaja zajedno i shvatili smo da se po nekim bitnim pitanjima slažemo. S vremenom smo počeli intenzivnije raditi pa se partnerstvo dogodilo samo od sebe. Uz poslovnu suradnju smo se našli i po pitanju glazbene suradnje što nam je isto jako važan segment života. Zajedno sviramo u dva benda, “Leut Magnetik” i “Rolo”. Što se tiče rada i nadopunjavanja, imali smo sreće što se dosta dobro preklapamo po svojim manama i vrlinama, nedostatci jednoga nadopunjuju se prednostima drugoga.

Kako izgleda vaš kreativni proces?

Sve uvijek kreće od istraživanja. U dizajnu se treba uživiti u određene uloge. Treba prvo pustiti da ti nešto uđe pod kožu i raspolagati sa što više informacija o temi koja ti je zadana. Nakon toga kreće proces skiciranja i materijaliziranja ideja. Nakon toga sve skupa komentiramo i odabiremo rješenja koja nam svima drže vodu. Inače nas je sada petero u uredu pa je taj proces filtriranja puno temeljitiji i kvalitetniji. Bez Ane Bodrožić, Frane Balte i Bruna Dubraveca kreativni procesi bi nam bili puno zahtjevniji.

Većina vaših radova usko je vezana uz kulturu i kulturne događaje. Kako je došlo do toga? Nije li lukrativnije za dizajnere kretati se u nekim drugim okvirima?

Na našem početku smo krenuli s kulturom. Puno naših poznanika je u kulturi i bilo je logično da nas zovu kad im treba srediti vizuale. Uz sve to je rad u kulturi i dizajnerski najizazovniji. Lepeza tema je prilično šarolika i to nam je oduvijek bilo privlačno. Istina je da je rad u drugim branšama isplativiji, ali nije sve u novcima.

Danas živimo u hiperprodukciji svih sadržaja, a pogotovo vizualnih. Kojim trikovima se u toj kakofoniji služite da uspijete “iskočiti”, svojim radom privući pažnju promatrača?

Pa, trudimo se održavati određenu vizualnu kvalitetu. Danas ogroman dio posla odrađuje marketinški aparat. Trik je u tome da i marketinški i dizajnerski dio dobro funkcioniraju. Dopadljiv vizual ipak uvijek iskoči.

Što je iduće za vas?

Za nas nema godišnjeg odmora. Radimo na novoj HNK sezoni, čeka nas opremanje jedne izložbe Arheološkog muzeja u Splitu u desetom mjesecu, uz sve to radimo na još nekoliko vizualnih identiteta. Nadamo se povremenim bjegovima iz grada sa ženama i djecom.