PREMIJERA 14. VELJAČE

Anica Tomić: Naš 'Hotel Zagorje' priča je o društvu koje nikada nije sazrelo

  • Autor: T.Ba./Hina
  • Zadnja izmjena 30.01.2020 15:26
  • Objavljeno 30.01.2020 u 09:54
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Damir Zizic

Nova predstava zagrebačkog kazališta Gavelle 'Hotel Zagorje', autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić po romanu Ivane Bodrožić, bit će, kako je rekla redateljica Tomić u razgovoru za Hinu, ludičko teatarsko istraživanje neuspjelog odrastanja hrvatskoga društva i emotivna posveta ženama i njihovu glasu.

'Roman 'Hotel Zagorje' Ivane Bodrožić priča je o odrastanju prognane vukovarske djevojčice u ratnim vremenima. Naša je predstava priča o pokušaju odrastanja jedne države koja nikada zapravo nije uspjela sazreti', rekla je Anica Tomić. Jedna od glavnih pozicija i romana i predstave je, kako je napomenula, iščekivanje bolje budućnosti, 'jer kao što Ivana nije dočekala povratak oca, mi simbolički nismo dočekali neku promjenu na bolje'.

'Realna potraga djevojčice za ocem, u predstavi postaje simbolično mjesto potrage za nekom boljom budućnošću, za zemljom koja neće biti korumpirana, nemilosrdna i neempatična, za zemljom koja će brinuti o malom i često marginaliziranom čovjeku – jer o tim se ljudima, prognanicima, koji su tada bili na poziciji drugog – nitko nije brinuo. Odnos prema drugima nije se promijenio ni danas. Drugi nas, kako pogrešno vjerujemo, često ugrožava, jer nas podsjeća da nismo savršeni', istaknula je redateljica.

Predstava, čija će premijera biti 14. veljače, autorski je projekt koji Tomić supotpisuje s dramaturginjom i koautoricom Jelenom Kovačić, a progovara o ostavštini rata, o njegovim tragovima u našoj svakodnevici, o dobivenim ili naslijeđenim ožiljcima, o Hrvatskoj o kakvoj se sanjalo – postavljajući pitanje je li to istodobno i Hrvatska u kakvoj danas živimo?

Anica Tomić i Jelena Kovačić

Anica Tomić i Jelena Kovačić

Izvor: Pixsell / Autor: Miranda Cikotic/PIXSELL

'Ona govori o naslijeđu koje smo kao generacija nadrasli, ali nismo ga uspjeli promijeniti', kaže Tomić.

Roman objavljen 2010., čija radnja počinje ratne 1991., redateljsko-dramaturški dvojac Tomić-Kovačić postavlja na način koji stalno preispituje ono vrijeme iz pozicije današnjeg vremena.

'Dakle, je li sve to vrijedilo, je li se isplatilo, gdje smo mi danas, koja je razlika između tih godina i danas, osim što nema rata? Da li mi i dalje nešto čekamo, i dalje živimo socijalno i ekonomsko siromaštvo, i dalje čeznemo za tim nekim boljim životom, jer to je zapravo priča o čežnji i traženju', pojasnila je redateljica.

Generacijska priča koja propituje naše temelje

'Hotel Zagorje' Ivane Bodrožić potresna je prognanička ispovijed pisana iz perspektive djevojčice koja je 1991. godine morala napustiti rodni Vukovar – oca nikada više neće vidjeti jer on je zauvijek nestao na Ovčari – da bi se potom s majkom i bratom našla u privremenom smještaju u zgradi bivše Političke škole Josip Broz Tito u Kumrovcu, koja tako ironijom povijesne sudbine postaje utočište prognanicima iz Vukovara.

'Najveći nam je izazov bio kako tu priču postaviti. Roman ima vrlo kompliciranu strukturu; na jednoj razini to je generacijski roman koji obuhvaća sedam godina u odrastanju jedne djevojčice, i to kroz nekoliko gradova i mjesta. Ali to je generacijski roman ne samo te generacije nego i svih post-generacija koje možda nisu ni doživjele taj rat i sve što uz njega ide', istaknula je Tomić.

'Naša predstava propituje neke temelje na kojima je ova zemlja sagrađena – ne samo što smo mi napravili Vukovaru i što je nama Vukovar danas, nego i što je nama ova zemlja danas', dodala je.

Istodobno, bez obzira što se priča iz pozicije marginalizirane djevojčice, roman je i nevjerojatno političan i vrlo kritičan prema hrvatskoj povijesnoj ostavštini. 'Na koji način uopće pristupiti toj jednoj vrlo kompleksnoj temi u kojoj se isprepliću i društvena i ekonomska i politička situacija', pita se Tomić.

Predstava koju nose žene

Tomić i Kovačić stoga su tekstu odlučile pristupiti autorski. 'Prvo, zato što je prošlo puno godina otkad je roman napisan, a drugo, zato što moramo pričati iz perspektive 2020. godine, o tome gdje smo mi danas, u odnosu na gdje smo bili onda. Postoji jedna nova generacija mladih koja nije opterećena tim vremenom, ali živi njegovu posljedicu', pojasnila je redateljica.

Želeći istražiti aktualnost romana u sadašnjem trenutku, dramatizaciji su pristupile najšire moguće: iščitale su kompletan Bodrožićkin opus; njezine knjige, zbirku pripovjedaka i zbirke poezije, medijske članke, intervjue.

Ivana Bodrožić

Ivana Bodrožić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

'Ovaj komad je zapravo sukus njezine misli s kojom smo mi, kao njezine vršnjakinje, ušle u izravno sugovorništvo. Iskombinirale smo dijelove njezinih sjećanja iz romana s vlastitim sjećanjima na to što nama predstavlja rat, i na koji nas je način rat označio kao cijelu generaciju i kako se ta 1991. godina konkretno referira na 2020.', rekla je Tomić.

Nakon nekoliko verzija adaptacije, odlučile su Bodrožićkinu priču ispričati kroz 'nepodnošljivu lakoću igre', i to isključivo ženskoga glumačkog ansambla. 'Prva naša odluka bila je da imamo potpuno ženski cast, jer kada rat krene, muškarci ratuju a žene, starci i djeca ostaju. Žene tu postaju one koje nose tajne neispričanih sudbina pokušavajući izboriti opstanak bez obzira na sve', pojašnjava redateljica.

Koketirajući s hibridnom stand-up formom, teške emotivne scene reminiscencija isprepliću se s nekim sadašnjim trenutkom, a sve je upotpunjeno autentičnim fotografijama koje je tim predstave napravio prilikom posjeta napuštenom zdanju u Kumrovcu koje je nekad bilo poprište radnje 'Hotela Zagorje'.

Klaustrofobična, mrzilačka sobica

Odrastajući u Zagrebu i Kumrovcu, djevojčica iz romana govori o neprekidnoj borbi za nekoliko kvadrata u kojima će živjeti s majkom i bratom, o stalnom iščekivanju vijesti o ocu, tijekom sedam godina prognaništva. Pisanje pisama političarima i obilaženje ministarstava isprepliće se s dječjim nježnostima i okrutnostima, prvim izlascima, prvim dečkima, donoseći galeriju likova preko kojih autorica slika vjernu sliku onodobne Hrvatske.

'Mi u predstavi ironiziramo cijelu tu postavku da se one nalaze u tzv. hotelu, nekad školi za obrazovanje elitnog komunističkog kadra, a danas unosnoj nekretnini koju pokušava kupiti kineskinja Yu i pretvoriti je u kongresni i spa centar s Titom kao glavnom ličnošću. Kroz snažnu žensku perspektivu pokušavamo, kako kaže lik Ivane, ozbiljno, ali s elementima zabavnog ispričati priču koja često upada u kolektivne i zastrašujuće scene koje su djeca i to vrijeme doživjeli', napominje Tomić.

'To je priča o PTSP-u ove zemlje, ne u smislu rata, već u smislu svih neliječenih rana, ali i slijepih vjerovanja jednog kolektiva', dodaje redateljica. 'Cijela naša država nalazi se i dalje u toj Ivaninoj sobici od deset kvadrata u Hotelu Zagorje, s tri kreveta i velikim prozorom koji gleda u budućnost; svi smo svedeni na tu jednu malu, vrlo klaustrofobičnu, ksenofobnu, mrzilačku sobicu, iz koje nema izlaza i, kao što naša protagoniskinja završava s rukama doslovce kopajući po zemlji, i dalje tražeći ostatke onoga u što je vjerovala – u bolje sutra', poručila je. 

U romanu je lepeza likova, koji su u komadu spojeni u osam autentičnih žena koje nose svaka svoju bolnu priču. Protagonistkinju Ivanu igra Dijana Vidušin, njenu majku Ksenija Pajić, baka je Perica Martinović, a teta Slavica Bojana Gregorić Vejzović. Ivanine prijateljice iz Hotela su Tena Nemet Brankov (Nataša), Antonija Stanišić Šperanda (Marina), Ivana Roščić (Zorica) i Ivana Bolanča (Jelena). U predstavi se pojavljuje i Đorđe Kukuljica, u ulozi televizijskog voditelja.

Autor glazbe je Nenad Kovačić, scenograf je Igor Vasiljev, koreografkinja Lada Petrovski Ternovšek. Kostime osmišljava Marita Ćopo, a oblikovatelj svjetla je Zdravko Stolnik.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!