Obično kada gledam neki neobičan film koji mi ne sjeda do kraja, prvo se zapitam je li možda problem u meni. Prelazi li možda film granice mojeg shvaćanja? Jesam li preplitka i preblesava za njegove dubine, simbolike i alegorije? Treba li mi možda još filmskog obrazovanja da bih shvatila s čime se povezuje, na što aludira, kojim se izražajnim sredstvima koristi? Je li jednostavno too much za mene?

U sllučaju ilma 'Obiteljska terapija' slovenske redateljice Sonje Prosenc ništa se od toga nisam zapitala. Iako je film fakat neobičan, nisam imala problema s probijanjem kroz njegov 'kod'. Više-manje mi je sve bilo jasno. Osim toga zašto ga uporno gledam. Jer veliku većinu trajanja filma balansirala sam na klackalici između 'dosta mi je ovoga, idem ja' i 'čekaj, čekaj, ovo bi moglo biti zanimljivo'. Ništa u filmu nije dovoljno prevagnulo na stranu prekidanja s gledanjem, ali ništa nije ni opravdalo pretpostavku da bi mogao biti zanimljiv.

Disfunkcionalna obitelj izolirana od života

Prosenc ovdje gradi priču o jednoj bogatoj, privilegiranoj obitelji koja se silno trudi biti savršena, iako je već po tom njihovu trudu jasno da nije. Dapače, ne samo da nisu savršeni, nego su totalno disfunkcionalni i nerijetko užasni. Olivia, Aleks i njihova kći Agata žive u kući staklenih zidova kroz koje puca pogled na prekrasnu šumu koja ih okružuje. Kuća je luksuzna, opremljena najnovijom tehnologijom, ukrašena umjetničkim djelima i potpuno izolirana od drugih ljudi. Čini se zapravo da je izolirana i od života, premda se iz nje viri u njegovo zeleno i divlje bujanje.

No već na samom početku, taj život koji uporno nastoje izbjeći, jednostavno im upada u taj mali, privatni svemir. Dočekuju, naime, izvjesnog Juliena, 25-godišnjaka za kojeg će se ubrzo ispostaviti da je Aleksov sin iz nekadašnje veze. Julien im totalno poremeti ravnotežu jer se ispostavi da je jedini među njima koji se ne boji pokazati ljudskost i svijest o drugim ljudskim bićima oko sebe. I prva među njima koja na njega reagira s nekom stvarnom emocijom jest mlada Agata, pomalo mračna, ali krhka djevojka koja dobar dio filma djeluje kao mješavina Rory Gilmore i Wednesday Adams. Polubrat i polusestra se na svoj način brzo povežu, a Aleks i Olivia nastavljaju se ponašati totalno nenormalno. Njezino nenormalno ponašanje iz domene je ledene kraljice, a njegovo potpuno odlijepljeno od stvarnosti, do te mjere da cijelu obitelj prijavljuje za put u svemir.

Druga obitelj kao rekvizit

Eh, da. Tu je ta jedna druga obitelj, kojoj se na početku filma pokvari auto pokraj ceste uz šumu, zatim odjednom plane pa oni ostaju stajati uz cestu, čekajući nekakvu pomoć. Ta familija služi samo tome da bi se pokazao manjak suosjećanja u Aleksa i Olivije, koji, vozeći s aerodroma i dovozeći Juliena doma, ne staju pomoći dok prolaze kraj njih, nego mirno odlaze dalje, slušajući svoj podcast sa Slavojem Žižekom o društvenim nepravdama. Familija će se pojaviti još nekoliko puta u filmu, prvo zato da bi poslužila kao rekvizit pomoću kojeg se pokazuje socijalna neosjetljivost i bezdušnost Aleksa, koji će ih zaključati u sobu u kojoj im je Julien, a ne on, ponudio konak. Drugi put će se pojaviti zato da bi Olivia za ženom iz te obitelji bosonoga potrčala prema vlastitoj ljudskosti, ali i opet, ta druga žena iz druge obitelji, i ovdje će poslužiti tek kao rekvizit.

Ima tu još masa stvari. Jedna fensi zabava u kući Kraljevih (da, uza sve ostale šakom-u-oko simbolike, Aleks, Olivia i Agata prezivaju se ni manje ni više nego KRALJ) s Konstraktom, pretencioznim umjetničkim performansom, previše alkohola i sceni proloma oblaka koja izgleda kao isječak iz spota za pjesmu 'November Rain'. Ima i puno tumaranja po šumi koja okružuje kuće, koja uvijek završe loše, što po ljude, što po zečeve. Ima i jako simboličkih napuklina pa konačno i pucanja staklenih zidova kuće. Ima i prodora nevine i netaknute prirode u kuću u obliku prekrasne životinje. Svašta tu ima.

No iako su intrigantne i zanimljive sve te slike, simboli, atmosfera, seksualna tenzija između maćehe i posinka. prekrasna scenografija, dobre glumačke izvedbe i zapravo dobra ideja da Alex prijavljuje familiju za put u svemir (jer na Zemlju očito ne pripadaju) - sve se to skupa gubi i na kraju film i njegova priča, značenje i satira ostaju neplodni i besmisleni. Ostaje filing da ste odgledali film koji nije bez značenja, nije bez smisla, ali je smušeno i izgubljeno izveden.