komentar boška picule

Zvijezde vrijeđaju: Ima li kraja političkom reality showu blindiranih neradnika?

Zoran Milanović, Andrej Plenković

Zoran Milanović, Andrej Plenković

Izvor: Cropix / Autor: Tom Dubravec / CROPIX

U Hrvatskoj se u samo pola godine politička i društvena klima dramatično promijenila ne samo zbog suočavanja s rastućom krizom uslijed brzog širenja koronavirusa te straha od gospodarskog loma, nego i zbog stalnog bavljenja vlasti samom sobom. Postajemo li zajednica bez pravog političkog autoriteta?

Prava je šteta što predsjednik Republike Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković nisu liječnici, i to specijalisti epidemiologije ili infektologije. Možda javnozdravstvene medicine ili laboratorijske imunologije. I da se pritom ne bave jedan drugim nego koronavirusom. S obzirom na uloženu količinu energije, borbenosti i predanosti posljednjih tjedana, potencijalni doktor medicine Milanović i doktor medicine Plenković dosad bi valjda i golim rukama pobijedili Covid-19, a hrvatska bi se medicina već sljedeće godine mogla nadati Nobelovoj nagradi.

Toliko je žara, strasti i ustrajnosti malo kada viđeno ne samo u domaćoj politici, nego u gotovo svim sferama rada i društva kao u recentnim verbalnim obračunima hrvatskog šefa države i hrvatskog šefa Vlade. I zato uistinu možemo žaliti što se tako entuzijastični pojedinci ne bave kakvom važnom stvari, primjerice spojem najteže javnozdravstvene i gospodarske krize u proteklih stotinjak godina, a ne tako nevažnim stvarima kao međusobnim odnosima dok su obojica radili u Ministarstvu vanjskih poslova, odlascima na košarkaške terene, silascima u kojekakve klubove ili boravcima u inozemstvu.

Otkako je Hrvatska u proljeće 1990. otpočela trnovitu demokratsku tranziciju pripremama i provedbom prvih demokratskih višestranačkih izbora do proljeća 2020., kada se cijela zemlja, poput većine Europe i svijeta, našla usred najveće prijetnje jednom bolešću od završetka Prvog svjetskog rata, malo se tko među hrvatskim političarkama i političarima tako svađao kao aktualni predsjednik i premijer.

Autoritet se topi svakim novim verbalnim dvobojem

Pritom je Zoran Milanović udario ritam na koji se Andrej Plenković skladno nadovezao, a zapravo nikomu u Hrvatskoj niti je jasno niti je važno zašto bi njihovi međusobni prijepori, očito osobne prirode, opterećivali aktualnu situaciju u zemlji. Situaciju koja je sama po sebi opterećena sada već tisućama novozaraženih koronavirusom svaki dan te strahovanjima od novog zaustavljanja društvenog i gospodarskog života. I dok je starorimski car Neron svirao liru dok je prijestolnicu carstva gutao požar, aktualna hrvatska vlast gotovo svakodnevno proizvodi po nekoliko epizoda političkog reality showa 'Zvijezde vrijeđaju'. Zasad jedna drugu. Pritom se jedna od njih hvali svojom, kako kaže, jezičinom. Blago nama.

Zoran Milanović

Zoran Milanović

Izvor: Cropix / Autor: Goran Mehkek / CROPIX

Prije pola godine usred zatvaranja zemlje zbog početka pandemije sve je izgledalo drukčije. Iako je tada, posve opravdano, predsjednik države postavljao važna pitanja vezana uz proceduru i ovlasti donošenja odluka koje su de facto ograničile pojedina prava čovjeka, vlast je u zemlji djelovala sinkronizirano, solidarno te usmjereno na javni interes. Stoga ne čudi to da je potkraj travnja u ispitivanjima javnog mnijenja zabilježen do tada neviđen porast optimizma i podrške obnašateljima javnih dužnosti unatoč, također do tada, neviđenoj krizi. Moglo bi se reći da je na valu borbe protiv pandemije narastao i autoritet vlasti zbog sposobnosti upravljanja zajednicom temeljem ugleda i povjerenja. Tada se prvotna premijerova formulacija o 'tvrdoj kohabitaciji' s novoizabranim predsjednikom činila tek preventivnim manevrom koju je nenadana kriza stavila u zapećak. Baš kao što se i predsjednikova ponuda prijateljevanja s Vladom u korist zemlje učinila iskrenom i potrebnom neovisno o krizi ili pak prosperitetu.

Šest mjeseci kasnije kriza je doslovce eruptirala i samo je pitanje trenutka u kojem će zdravstvo doći do točke preopterećenosti kada su posrijedi oboljeli od koronavirusa. U bolnicama je sve manje slobodnih mjesta, medicinskog osoblja u odnosu na broj pacijenata nedostaje sve više, sustav je kronično prezadužen i limitiran resursima, a strm rast broja zaraženih nužno vodi do novih restrikcija i frustracija. Doda li se tomu krajnje neizvjesna gospodarska situacija te bujanje verbalnog, a sada i ubojita fizičkog nasilja, poput terorističkog napada suicidalnog pojedinca na policajce ispred zgrade Vlade Republike Hrvatske, zemlja nužno treba spomenuti autoritet kao lidersku osobinu vodećih ljudi svoje politike. No taj se autoritet topi svakim novim verbalnim dvobojem, svakom novom objavom na društvenim mrežama, svakom novom konferencijom za novinare te svakim novim povodom za iznošenje prljavog rublja iz sve ranije mladosti. Još malo pa ćemo saznati i tko je prepisivao u školi, čupkao djevojčice za kosu, ukrao čokoladice u dućanu te povlačio susjedova mačka za rep i uši.

tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Patrik Macek

Usto i predsjednik premijera, i premijer predsjednika optužuje da je – neradnik. Je li i to zbog zajedničkih sjećanja iz Ministarstva vanjskih poslova ili recentnih saznanja, nije poznato. Nisu li obojica dobar dio karijera bili diplomatima? I nisu li to bili i zbog diplomatskih vještina i znanja koji se podrazumijevaju u tom slučaju? Ono što jest poznato jesu ovlasti te na taj način i obujam radnih zadataka koji imaju čelni ljudi hrvatske izvršne vlasti. I što je bitno, u dijelu tih ovlasti ne samo što moraju predano raditi za boljitak cijele zemlje, nego pritom moraju surađivati. Sukladno Ustavu Republike Hrvatske, predsjednik Republike, među ostalim, brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti. S Vladom šef države surađuje u oblikovanju i provedbi vanjske politike, baš kao što surađuje u usmjeravanju rada sigurnosnih službi. Dođe li do neposredne ugroze same države, predsjednik Republike može, na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov supotpis, donositi uredbe sa zakonskom snagom. Ukratko, čelni su ljudi izvršne vlasti, neovisno kojoj političkoj opciji pripadali, stalno upućeni jedan na drugog te njihovo javno ponašanje i rad u korist države imaju jasan primat pred osobnim preferencijama. Spominjanje nečije majke, oca, dijagnoze te ruganja najviše govore o govorniku.

Ne kaže se uzalud da pametniji popušta

Usprkos Milanovićevim povremenim žaokama na račun premijera i Vlade te Plenkovićeva povremenog ironiziranja predsjednikovih nastupa, njihov je odnos bio u granicama političke kompeticije, katkad i duhovit, sve do izbijanja afere Janaf i uhićenja njegova smijenjenog predsjednika Uprave Dragana Kovačevića. Kada se doznalo da je u Kovačevićev, ne samo u smislu etaže, podzemni klub dolazio i Zoran Milanović, ali i cijeli niz poznatih imena iz javnog života. među kojima je bilo i nekoliko Plenkovićevih ministara, odnos predsjednika i premijera iz sfere političke arene preselio se u sferu vrijeđanja.

  • +3

Konferencija za medije Andreja Plenkovića

Izvor: Pixsell / Autor: Jurica Galoic/PIXSELL

I to ne samo međusobnog, nego i postrance, a zapravo najvećeg dijela javnosti koja od izabrane vlasti očekuje javno zalaganje, ne privatno difamiranje. Kriza poput aktualne nužno treba učinkovito krizno upravljanje od za to sposobnih i ostručenih obnašatelja vlasti. Od prevencije i pripravnosti za krizu i njezinih posljedica do pravodobnih reakcija i sanacije stanja, protječe iznimno težak put za svaku sredinu. Taj je put utoliko lakši ukoliko su sposobniji i fokusiraniji oni koji u javnom interesu upravljaju krizom. Nakon napada na Banske dvore, čiji uzroci nisu samo pojedinačna patologija, nego i sustavno poticanje i korištenje socijalne patologije niz godina, poput svojedobnog postavljanja plinskih boca posred zagrebačkih prometnica, zasad su blindirani samo službeni automobili dvojice posvađenih političara na čelu države. Ostatak se zemlje u isto vrijeme osjeća sve nezaštićenije, ranjivije i ostavljenije od onih kojima su dali mandate.

U godini u kojoj su i Zoran Milanović i Andrej Plenković stekli novi politički legitimitet na demokratskim izborima čak ih ni najteža kriza ne bi smjela omesti u činjenju svega potrebnog da i samostalno i zajedno opravdaju taj legitimitet. Za takvo što potreban je autoritet koji se, kako vidimo i slušamo, jako lako gubi, a teško stječe. Ne znamo bi li prvi ljudi hrvatske države i Vlade bili bolji kao liječnici, inženjeri ili nešto drugo, ali znamo da kao političari trenutačno djeluju sve udaljenije od svrhe dužnosti na kojoj se nalaze. Ne kaže se uzalud da pametniji popušta kada popuštanje znači okretanje rješavanju stvarnih problema. Kriza je doslovce prilika i za najbolje i za najlošije. Budimo ponovno optimisti.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.