komentar boška picule

Milanovićeva balkansko-skandinavska inicijativa osuđena je na propast: Čak i ako progura treći entitet za Hrvate, je li spreman 'politički poginuti' za Posavinu?

Zoran Milanović strastveno se posljednjih dana zauzima za prava Hrvata u BiH

Zoran Milanović strastveno se posljednjih dana zauzima za prava Hrvata u BiH

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Sebelic / CROPIX

Zaprijetivši da će pri odlučivanju o mogućem članstvu Finske i Švedske u NATO-u uložiti veto ne promijene li se izborna pravila u BiH o izboru Hrvata u tijelima vlasti, predsjednik Republike Zoran Milanović ističe da je za svoju inicijativu spreman politički poginuti. Hoće li se takvo što i dogoditi?

Balkan nikada nije bio bliži Skandinaviji. Za takvo se što pobrinuo, a tko drugi nego predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović. Iz samo njemu poznatih razloga, povezao je moguće apliciranje Finske i Švedske u članstvo Organizacije Sjevernoatlantskoga sporazuma, tj. NATO-a, i ovogodišnje nacionalne izbore u Bosni i Hercegovini. Milanović je zaprijetio vetom prigodom odlučivanja tijela NATO-a o eventualnom primitku u svoje redove dviju skandinavskih država ne promijene li se u međuvremenu izborna pravila u BiH, zbog kojih je moguće da u Federaciji BiH birači bošnjačke nacionalnosti odlučuju o Hrvatima u tijelima vlasti umjesto birača hrvatske nacionalnosti.

Konkretno o članu Predsjedništva BiH, Hrvatu, čiju dužnost od 2006. do 2014. te ponovno od 2018. obnaša Željko Komšić. Zanimljivo je to da Zoranu Milanoviću kada je kao predsjednik SDP-a podržao Komšićev reizbor 2010. nisu smetala ista izborna pravila koja vrijede i sada, pri čemu su u to vrijeme obojica bila u socijaldemokratskim strankama. To je danas, kaže Milanović, prošlost, a sada je neka druga epizoda. Kojeg žanra?

S obzirom na svoju koherentnost i ostvarivost, Milanovićeva bi inicijativa lako mogla postati parodijom. Jer – vezanje pretpostavljene odluke dviju suverenih država poput Finske i Švedske o njihovu ulasku u NATO, i to usred najveće sigurnosne krize u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, s načelom i modelom izbora članova izvršne i zakonodavne vlasti u Bosni i Hercegovini, u najmanju ruku niti će spriječiti NATO da samostalno odlučuje o proširenju svoga članstva, niti će promijeniti još jedan aspekt nelogičnog i u konačnici autodestruktivnoga političkog sustava BiH.

No prokazat će Zorana Milanovića, ali i instituciju predsjednika Republike Hrvatske kao aktera koji umjesto konstruktivnoga pristupa u obje ove važne i osjetljive situacije bira inat. Odluče li tako Finska i Švedska s jedne strane, a NATO pod faktičnim vodstvom SAD-a s druge strane, Milanovićeva prijetnja zaustavljanju proširenja Sjevernoatlantskoga saveza bit će pucanj u prazno. Također, ovakav ucjenjivački način borbe za prava bosanskohercegovačkih Hrvata dodatno će antagonizirati odnose u BiH i odnos zapadnoga dijela međunarodne zajednice prema ulozi Hrvatske u susjednoj državi.

  • +2

Zoran Milanović

Izvor: Pixsell / Autor: Srecko Niketic/PIXSELL

Pritom je svoj način komuniciranja Milanović prebacio preko granice nazvavši visokoga predstavnika za BiH Christiana Schmidta 'Švabom'. Kako bi se osjećao da netko na sličan način verbalno omalovažava Hrvate? Krene li procedura primanja Finske i Švedske u NATO, a izbori se u BiH u listopadu ove godine održe prema postojećim pravilima, hoće li Zoran Milanović uistinu politički poginuti, kako je najavio? S obzirom na to da takva formulacija podrazumijeva završetak političkoga života, je li Milanović u slučaju neuspjeha svoje inicijative spreman ponuditi ostavku? Ili je u pitanju tek metafora? Baš kao i prijetnja saborskim zastupnicima da će ih proganjati kao đavo grješnu dušu ratificiraju li dokument o finskom i švedskom pristupanju NATO-u. Možda ne krene od Peđe Grbina, koji tvrdi da Milanovićevoj inicijativi treba dati priliku, čime je predsjednik SDP-a potvrdio da je nesuvisliji čak i od svoga prethodnika. Ipak, Milanovićeva je inicijativa prvotno stvar unutarnje, a ne vanjske politike, jer cilja na premijera Andreja Plenkovića i HDZ te dosadašnji neuspjeh Hrvatske kada je posrijedi iniciranje promjene izbornoga zakonodavstva u susjednoj BiH.

tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Denis Kapetanovic/PIXSELL

Zoran Milanović u slučaju zadržavanja izbornih pravila izjavljuje da je spreman podržati drugu inicijativu, a to je teritorijalni preustroj BiH koji bi Hrvatima omogućio vlastiti, treći entitet. S obzirom na to da je riječ o radikalnoj promjeni Daytonskoga mirovnog sporazuma iz 1995., odnosno o promjeni ustavnog ustroja Bosne i Hercegovine kao dvoentitetske države, Milanović očito podiže svoj politički ulog. Pritom nije rekao ništa o tome bi li se hrvatski entitet prostirao i na području Republike Srpske, primjerice u Bosanskoj Posavini, regiji koja je zbog etničkoga čišćenja ostala bez mnogobrojnih Hrvata te nakon rata većim dijelom pripala srpskom entitetu. O tome Zoran Milanović može razgovarati sa srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom, za kojega je ustvrdio da se s njim sve može dogovoriti za deset minuta. Ili bi s Dodikom možda mogao dogovoriti povratak tisuća Hrvata u svoje prijeratne domove, a koji su s Bošnjacima protjerani s područja današnje Republike Srpske. Ako ta nepravda nije nešto za što vrijedi 'politički poginuti', onda nije ni sve preostalo.

Milorad Dodik

Milorad Dodik

Izvor: Pixsell / Autor: Borislav Zdrinja/ATAImages/PIXSE

Inicijativa u oba svoja dijela – skandinavskom i balkanskom – ima ugrađen element neuspjeha. Europa, suočena s ruskom vojnom agresijom na Ukrajinu, politički više nije isti kontinent kao prije 24. veljače 2022., kada je započeo rat. U Finskoj i Švedskoj malo je tko ozbiljno razmišljao o ulasku u NATO prije aktualnog rata. Prema ispitivanjima javnog mnijenja u obje zemlje, danas bi većina njihovih stanovnika podržala pristupanje Sjevernoatlantskom savezu, osobito dogodi li se to pristupanje zajednički. Bilo bi to deveto proširenje u povijesti NATO-a, političkog i vojnog bloka osnovanog 1949. u duhu transatlantskoga partnerstva SAD-a, Kanade i još deset europskih država. Među zemljama osnivačicama su i tri skandinavske, Norveška, Danska i Island, dok su i tijekom Hladnog rata i u razdoblju nakon njega Švedska i Finska održavale svoj neutralni status, posebice Finska zbog osjetljivoga geostrateškog položaja i duge granice s bivšim SSSR-om, odnosno s današnjom Ruskom Federacijom. Eskalacija rata u Ukrajini sve je promijenila te je NATO postao poželjan sustav kolektivne sigurnosti i za finske i švedske građane. Baš kao i za četrnaest država koje su se priključile Savezu od 1999. do 2020., među njima i Hrvatska 2009.

Ako su danas u NATO-u uz Hrvatsku, primjerice, Estonija, Latvija i Litva te većina bivših članica Varšavskog ugovora, zašto bi se to onemogućavalo Finskoj i Švedskoj, i to koristeći pogrešnu taktiku? I sam je NATO, kao i cijeli politički Zapad, od završetka Hladnoga rata propustio osigurati znatno bolje, partnerske odnose s Ruskom Federacijom, državom koja je tijekom 1990-ih erodirala i politički i gospodarski i sigurnosno te ne čudi kasniji zamah tamošnjega šovinizma i ekspanzionizma u stilu sumornih 1930-ih, čiji je vanjskopolitički ekvivalent recentna invazija na Ukrajinu, a prethodno oružane akcije u Gruziji, kojoj su vojno oduzete Abhazija i Južna Osetija, te na Krimu. Hipokrizija Zapada održavana je zahvaljujući energetskoj ovisnosti o Rusiji, ali je Vladimir Putin očito napravio koban korak previše s tisućama žrtava na obje strane.

I zbog toga su Finska i Švedska sve bliže NATO-u. Zoran Milanović bio je svojedobno kao predsjednik SDP-a jedan od najgorljivijih zagovaratelja hrvatskog ulaska u Savez. Također, permanentno je kritizirao hrvatsko miješanje u unutarnje poslove Bosne i Hercegovine podržavajući tamošnje političare poput (socijal)demokrata Željka Komšića, a ne predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića. Sada je situacija posve drukčija. Milanoviću su gotovo jedini vanjskopolitički sugovornici Čović i Dodik, a on sam jedan od rijetkih političara iz vrha jedne članice Europske unije za koje Putinov režim ima riječi potpore i razumijevanja. Stoga ucjenjujući zapadnu integraciju u kojoj se Hrvatska nalazi pravnim statusom bosanskohercegovačkih Hrvata, a sve u kontekstu podrške iz Moskve, Zoran Milanović u konačnici može postati ili žrtva vlastitog osjećaja svemoći i postavljanja nerealnih ciljeva ili genij vanjskopolitičke kombinatorike.

  • +3

Željko Komšić

Izvor: Pixsell / Autor: Denis Kapetanovic/PIXSELL

Što je izglednije, nije teško razlučiti. Politički model u BiH uistinu treba uskladiti s odlukama tamošnjeg Ustavnoga suda i Europskoga suda za prava čovjeka koristeći i diplomaciju, a ne uzaludne ucjene, te bi Predsjedništvo BiH trebali činiti legitimni predstavnici svih triju konstitutivnih naroda i svih ostalih nacionalnosti u cijeloj zemlji. Bosanskohercegovački ustav normira da članovi Predsjedništva BiH trebaju biti deklarirani Bošnjak, Srbin i Hrvat. Državljani BiH drugih nacionalnosti nisu pak ni spomenuti. Komšić je triput biran baš kao Komšić, godine 2018. s najvećim brojem glasova među svim kandidatima u Federaciji BiH zahvaljujući velikom broju birača bošnjačke nacionalnosti, dok je član njegove stranke Anto Popović, s druge strane, na izborima 2014. uvjerljivo izgubio od Dragana Čovića. S obzirom na to da se ponovno može kandidirati, Željko Komšić i 2022. (ne i 2026.) računa na pobjedu jer u Federaciji BiH svi birači glasaju za jednog od svih predloženih kandidata Bošnjaka i Hrvata. I sam je Komšić grubošću dio generiranja loše situacije u Bosni i Hercegovini, ali o njoj moraju odlučivati njezini državljani. Kao što o ulasku Finske i Švedske u NATO u prvom redu treba pitati njihove državljane. Zoran Milanović je na putu da u oba slučaja doživi neuspjeh, samo što se njegov neuspjeh vezuje uz Hrvatsku. Hoće li pritom politički poginuti, najbolje zna on.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.