komentar boška picule

Hoće li se Putin i Zelenski dogovoriti prije negoli Milanović i Plenković?

Zoran Milanović, Andrej Plenković

Zoran Milanović, Andrej Plenković

Izvor: Pixsell / Autor: Montaža: Neven Bučević/tportal; R. Anić/Pix; M. Prpić

Kad god se pomisli da je verbalni obračun šefa države Zorana Milanovića i šefa Vlade Andreja Plenkovića stigao do kulminacije, uvijek se prijeđe nova granica vrijeđanja. No od ove nezabilježene svađe u hrvatskoj izvršnoj vlasti od 1990. najviše štete imaju građani te cijela zemlja, i to u kriznom vremenu…

U Hrvatskoj ni marmeladama nije lako. Jer osim što su, kao i velik broj prehrambenih proizvoda, poskupjele u proteklom razdoblju, i one su se, ni krive ni dužne, našle usred dosad najžešće svađe predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Očito upoznat s premijerovim dijetetskim navikama još od zajedničkog službovanja u Ministarstvu vanjskih poslova u 1990-ima, predsjednik Milanović ustvrdio je 'da je bila i tegla marmelade pred njim, stradala bi'.

Tako se, sada već jednoipolgodišnji, niz verbalnih obračuna vodećih ljudi hrvatske izvršne vlasti nastavio na smjesama od ukuhanog voća bez kojih se ne mogu zamisliti mnogobrojne slastice, ponajviše palačinke. Još je teže zamisliti to da se aktualni šefovi hrvatske države i Vlade vrate unutar okvira civiliziranoga političkog komuniciranja čiji je cilj obraćanje građanima za koje obojica rade i trebaju raditi kako bi ih redovito obavještavali o tome koji je njihov konkretan doprinos boljitku zemlje što je predstavljaju. Pritom se sami građani trebaju upitati koliko bolje žive otkako su Zoran Milanović i Andrej Plenković preuzeli svoje dužnosti.

Imputiranje 'udbaštva' s predumišljajem

Možda bi se to moglo izmjeriti u jedinicama marmelade ili predsjedniku Republike omiljene oborite ribe, kojom se tijekom najstrožih protuepidemijskih mjera častio u podrumskom okupljalištu bivšeg predsjednika Uprave JANAF-a i kasnijeg uhićenika Dragana Kovačevića. No ni premijerovi suradnici nisu ostali bez spektakularnih uhićenja, poput, primjerice, bivše ministrice Gabrijele Žalac, poznate po epitetu 'sjajna', i bivšeg ministra Darka Horvata, u čijem se mandatu obnova stradalih područja nije pomaknula s mjesta. Hrvatska je tako danas država u kojoj je nemali broj visokorangiranih članova izvršne vlasti, uprava javnih poduzeća te dužnosnika na regionalnoj i lokalnoj razini vlasti suočen s uhićenjima i istragama. Istodobno hrvatsko gospodarstvo i životni standard građana, koji ovise o svakoj manjoj promjeni u međunarodnim ekonomskim i političkim odnosima, sve više pritišće rast cijena i pad kupovne moći. Trebalo bi priupitati oba predsjednika znaju li oni koliko su u proteklih dvanaest mjeseci u Hrvatskoj poskupjeli marmelada, ulje, mlijeko te najtraženije voće i povrće?

Prijedlog nekolicine umirovljenih hrvatskih generala o pomilovanju nekadašnjih pripadnika obavještajne službe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača  - najnoviji front

Prijedlog nekolicine umirovljenih hrvatskih generala o pomilovanju nekadašnjih pripadnika obavještajne službe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača - najnoviji front

Izvor: Cropix / Autor: POOL

Kontinuiran svađalački odnos predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića koji, treba priznati, namjerno generira šef države čineći to medijski poprilično spretno, ali u konačnici politički štetno i za sebe i za druge, ostavlja dojam da se njih dvojica primarno bave jedan drugim, a da su građani koji su ih birali i za koje rade trajno u pozadini. Ovakva razina egocentrične politike još nije viđena u Hrvatskoj, a njezinu je zadnju fazu uskovitlao prijedlog nekolicine umirovljenih hrvatskih generala o pomilovanju nekadašnjih pripadnika obavještajne službe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, osuđenih u Njemačkoj na kaznu doživotnog zatvora zbog pomaganja u političkoj likvidaciji hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Prijedlog je potpisao i general Ante Gotovina, kojemu je teško imputirati povezanost s tajnom policijom bivšega jugoslavenskog komunističkog režima, a sam prijedlog ističe pozitivnu ulogu Perkovića i Mustača tijekom Domovinskog rata. Inicijativa je u trenutku raskolila ključne političke aktere, ali i dio generala. Jedino u čemu se Milanović i Plenković slažu to je da je onaj drugi patološki lažljivac i – neprikriveni udbaš.

  • +8
  • +5

Zoran Milanović u Jasenovcu

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Stanzl/PIXSELL

Udba kao jugoslavenska Uprava državne bezbjednosti, odnosno sigurnosti, ne postoji od sredine 1960-ih, kada ju je zamijenila Služba državne bezbjednosti, tj. sigurnosti, a ovu je promjenu popratio obračun jugoslavenskog šefa države i Saveza komunista Josipa Broza Tita s glavnim 'udbašem', srbijanskim kadrom Aleksandrom Rankovićem nakon što je oformio paralelnu vertikalu moći. Ova pak povijesna faktografija ne sprječava današnje hrvatske političare da se časte diskvalifikacijama o 'udbašima' i 'udbašenju', poglavito imaju li sami ili preko svoje okoline bilo kakve veze s bivšim jugoslavenskim režimom i privilegijama u kojima su uživali unutar njega. Milanović je i ovdje spretniji jer drugima imputira 'udbaštvo' kako bi prevenirao to da njega, danas-sutra, netko ne proglasi nastavljačem Udbe zbog eventualnog pomilovanja Perkovića i Mustača.

Zabavljanje u Kovačevićevu podzemnom ad hoc restoranu, postupak izbora predsjednika Vrhovnog suda, odnosi s ministrom obrane, ratna agresija Rusije na Ukrajinu, a sada i prijedlog o pomilovanju hrvatskih obavještajaca osuđenih na najstrožu zatvorsku kaznu, samo su dio povoda za održavanje u biti neprijateljskih odnosa dvojice najutjecajnijih aktera u hrvatskom političkom sustavu. Niz je političkih procesa sam po sebi konfrontacijski jer je smisao u tome da se u slobodnom sučeljavanju osmisle prijedlozi te dobiju informacije i analize na temelju kojih djeluju i političari i birači, odnosno građani. Odnos Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića odavno je poprimio odnos bespoštednog osobnog obračuna u čijoj komunikaciji više nema racionalnih argumenata te je sve (i)relevantno, od toga tko je čiji agent do – marmelade.

Andrej Plenković

Andrej Plenković

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Stanzl/PIXSELL

Kada premijer najavi da će on i Vlada u svakoj mogućoj situaciji bojkotirati predsjednika kao 'lažljivca', 'divljaka' i očito neubrojivu osobu koja pati od verbalne 'dijareje', a predsjednik istakne da mu je čast da ga bojkotira takva 'banda' predvođena 'pokvarenjakom', politička situacija u zemlji nađe se u pat-poziciji te domaća politika postane nimalo duhovitom parodijom. Zoran Milanović radi jedino ono što zna i može. Preuzima ispražnjeni prostor hrvatske balkanske paleodesnice dodvoravajući se desnom krilu HDZ-a, onom koje nikad nije prihvatilo eurooptimističnog Andreja Plenkovića i njegove političke kalkulacije, zatim Mostu, koji je Plenković izbacio iz Vlade, te relativizatorima ruske agresije na Ukrajinu jer je njegova vanjska politika ionako svedena na one koje u Bosni i Hercegovini predstavljaju notorni Milorad Dodik i Dragan Čović. Milanović uistinu nema što tražiti u Bruxellesu u kojem Hrvatska, odlukom svojih birača iz 2012., kada je on bio premijer, odlučuje o najvažnijim pitanjima svog razvoja. Hrvatska danas ima predsjednika Republike koji je predstavlja u zemlji, a od inozemstva jedino u Republici Srpskoj. To je novo 'vanjskopolitičko' normalno.

Najbolji neprijatelji - prijatelji demokracije

Najavljeni bojkot testira sam ustavni duh jer se njegovi akteri ne bojkotiraju međusobno, već ono na što ih obvezuje Ustav Republike Hrvatske, a to je suradnja. I to u iznimno važnim područjima kao što su vanjska politika, nacionalna sigurnost i rad obavještajne zajednice. Zar će se, naprimjer, gomilati nepostavljanje novih šefova diplomatskih misija Republike Hrvatske u inozemstvu, a hrvatski saveznici u svijetu dobivati službena stajališta da je zapravo Ukrajina kriva za mnogobrojne žrtve na svom području?

I dok u najtežem ratu na području Europe u 21. stoljeću druge države nastoje djelovati maksimalno odgovorno i koordinirano kada su posrijedi unutarnje političke prilike, i to uz prijetnju novoga pandemijskog vala i gospodarskih izazova, hrvatska vlast sve više djeluje kao maloljetnička delikvencija u kojoj su prastari osobni animoziteti neusporedivo važniji od javnih interesa i dobrobiti cijele države. Ako je htio uzvratiti Zoranu Milanoviću na njegovo 'divljaštvo', Andrej Plenković nije trebao posegnuti ni za jednom formulacijom svog suparnika. Kada prihvatite rječnik i komunikacijski model onoga s kojim ste u sukobu, on je već u prednosti. Stoga umjesto bojkota treba izabrati pristojnost. Bilo kakvo verbalno šamaranje nikomu neće olakšati uvjete sve skupljeg života.

Ipak, ima nešto i pozitivno u odnosu Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, političara koji su samo stjecajem okolnosti i vlastitim računicama završili u SDP-u i HDZ-u, a moglo je biti i obrnuto jer su ionako istih osobnih svjetonazora i životnih odluka. To je situacija u kojoj je Hrvatska miljama daleko od faktičnih autokracija kao što su Mađarska i Srbija. Bolje su i verbalne svađe uličarskog tipa nego prikrivene diktature koje u srednjoj i jugoistočnoj Europi redovito poprimaju zloguke oblike. Zato su Milanović i Plenković ne samo 'najbolji neprijatelji' jedan drugomu koji žarko žele da onaj drugi ostane na vlasti, nego i prijatelji hrvatske demokracije - kakva god ona bila. S marmeladom ili bez nje.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.